Poučne priče sa raznih strana sveta
Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.
Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«
--------------------------------------------------------------------------------------
Indijska narodna priča
Nekada davno sva ljudska bića bila su bogovi, ali su tako zloupotrebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odlučio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad neće naći. Ali, pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo. Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni pomogli da odluči. "Hajde da ga zakopamo duboko u zemlju", rekoše bogovi. Brama odgovori:
"Ne, to ne valja jer ljudi će kopati zemlju i naći će ga." Onda bogovi predložiše: "Da ga potopimo u najdublji ocean?" Brama se nije složio: "Ne, ni tamo", reče, "jer će oni naučiti da zarone u ocean i naći će ga." Bogovi će na to: "A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo." Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: "Ne, ni to nije dobro jer će se vremenom popeti na svaku planinu i opet će preuzeti svoje božanstvo." Onda bogovi odustaše i rekoše: "Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do kog ljudska bića neće stići."
Brama je dugo razmišljao, a onda je rekao: "Evo šta ćemo. Sakrićemo njihovo božanstvo u najdublji dio njihovog sopstvenog bića jer ljudi se nikad neće sjetiti da ga tu traže."
Svi su se bogovi složili da je to savršeno skrovište, te tako učiniše. I od tog vremena ljudi su prošli zemlju uzduž i poprijeko, kopali, ronili, peli se i istraživali tražeći nešto što je već bilo u njima.
---------------------------------------------------------
ČAJEVI ZA SVEKRVU
Jednom davno, djevojka zvana Li –Li se udala i otisla da zivi kod svog supruga i njegove majke.
Za veoma kratko vrijeme Li-Li je shvatila da nikako nece uspjeti da se slozi sa svojom svekrvom.
Njihovo ponasanje je bilo toliko razlicito, da se Li-Li jako ljutila zbog mnogih svekrvinih navika, na sto je svekrva pak odgovarala kritikom.
Prolazili su dani, prolazile su sedmice…
Li-Li i njena svekrva nikako nisu prestajale da se raspravljaju i svadjaju. Medjutim, cinjenica da je Li-Li, shodno staroj kineskoj tradiciji, duzna pokoravati se svekrvi i ispunjavati njene prohtjeve, dodatno je otezavala situaciju.
Zbog svih tih svadja i nesreca u kuci muz je jako patio.
Na kraju Li-Li vise nije imala snage da izdrzi losu narav i ponasanje svoje svekrve, pa je odlucila da sto prije nesto poduzme.
Li-Li je otisla kod ocevog dobrog prijatelja, gospodina Huanga koji prodaje cajeve . Ispricala mu je o cijeloj situaciji i pitala da li bi on imao da joj proda neki otrov, kako bi ona mogla rijesiti problem.
Gospodin Huang se malo zamislio i na kraju rekao: “Li-Li , pomoci cu ti da rijesis svoj problem, ali moras me dobro poslusati i ispuniti ono sto ti budem rekao.” Li-Li rece : “Da, gospodine Huang , ucinit cu sta god mi kazete ”
Gospodin Huang ode u straznju sobicu i vrati se nakon par minuta sa paketom cajeva.
Rekao je: “Mozes koristiti otrov koji brzo djeluje da bi se oslobodila svoje svekrve, medjutim, to moze izazvati sumnje kod ljudi. Zbog toga sam ti dao dosta caja koji ce polako trovati njen organizam. Svakog drugog dana pripremi ukusno jelo i stavi pomalo ovih trava u njen obrok. Ipak, moras paziti da neko ne posumnja na tebe kad ona umre, moras biti veoma oprezna i promjeniti ponasanje prema njoj, budi ljubazna. Nemoj se svadjati, postuj ono sto kaze i odnosi se prema njoj kao da je kraljica”
Li-Li je bila jako sretna. Zahvalila je gospodinu Huangu i pozurila kuci da sto prije zapocne sa njenom zaverom ubistva svekrve. Prolazile su sedmice, prolazili su mjeseci... Li-Li je svaki drugi dan servirala specijalno zacinjeno jelo svojoj svekrvi. Sjecala se sta joj je gospodin Huang rekao kako da izbjegne sumnju u ljudi, tako da je kontrolisala svoju narav, bila je poslusna prema svojoj svekrvi i ophodila se prema njoj kao prema svojoj majci.
Nakon sest mjeseci cijela kucna atmosfera je bila izmjenjena.
Li-Li je naucila kako da kontrolise svoju narav toliko dobro da se cak nikad vise nije ljutila ili bila nervozna. Nije imala cak ni jedan razlog za to od svoje svekrve tokom posljednjih sest mjeseci. Svekrva je djelovala puno njeznije, pa se obostrano slaganje zaista primjecivalo.
Njeno ponasanje prema Li-Li se promijenilo, pocela je da voli svoju snahu kao svoju rodjenu kcerku.
Bez prestanka je pricala svojoj rodbini i prijateljicama kako je Li-Li najbolja snaha koju bi ikad pozeljela.
Li-Li i njena svekrva su se sada mnogo bolje ophodile jedna prema drugoj, bas kao majka i kcerka.
Muz joj je bio jako sretan vidjevsi sta se dogadja u poslednje vrijeme.
Jednoga dana, Li-Li je ponovo otisla kod gospodina Huanga i ponovo ga zamolila za pomoc : „Dragi gospodine Huang, molim vas pomozite mi da sprijecim otrov da ubije moju svekrvu! Ona je postala divna zena i volim je kao svoju majku. Ne zelim da umre od otrova koji sam joj davala!”
Gospodin Huang se nasmjesi i zavrti glavom „ Li-Li , nemoj nista brinuti . Nikada ti nisam dao nikakav otrov. Cajevi su bili puni vitamina da poboljsaju njeno zdravlje. Jedini otrov je bio otrov u tvojim mislima i ponasanju prema njoj, ali ni toga vise nema, jer je tvoja ljubav prema njoj sve izmijenila.”
Jeste li ikada razmisljali da onako kako tretirate sebe, tako ce vas tretirati i drugi?
U Kini kazu: Osoba koja voli druge je osoba koju i drugi vole.
------------------------------------------------------------------------
ZLATNI BUDA
" A sada da ti otkrijem moju
jednostavnu tajnu. Covek samo srcem
moze pravilno da vidi. Ono sto je bitno
ne moze da se vidi okom "
Antoan Sent-Egziperi
U jesen 1988. moja supruga Dzordzija i ja bili smo pozvani u Hongkong da na jednoj konfrenciji predstavimo tehnike sticanja samopostovanja. Posto nikada do tada nismo bili da Dalekom istoku, odlucili smo da nastavimo putovanje i posetimo Tajland. Kada smo stigli u Bangkok, hteli smo da krenemo u obilazak najcuvenijih budistickih hramova u tom gradu. Sa prevodiocem i vozacem. Dzordzija i ja posetili smo toga dana puno budistickih hramova, ali su oni ubrzo posle toga poceli da blede u nasem secanju. Medjutim, jedan hram ostavio je neizbrisiv pecat u nasim srcima i glavama. Zove se Hram zlatnog Bude. Sam hram je veoma mali, verovatno ne veci od trideset puta trideset stopa. Medjutim, kada smo krocili u njega, zanemeli smo pred deset i po stopa visokim Budom od cistog zlata. Tezi vise od dve i po tone i prema nekim procenama, vredi oko sto devedeset i sedst miliona dolara! Bio je to prilicno nesvakidasnji prizor - ljubazni gospodin, pa ipak impozantni Buda od cistoga zlata, smesi se na nas.
Upustivsi se u istrazivanje uobicajeno prilikom ovakvih poseta , otisao sam do staklenog sanduka u kome se nalazilo veliko parce gline, debljine osam, a sirine dvanaest inca. Odmah pored staklenog sanduka stajao je natpis sa podacima o ovom izvanrednom umetnickom delu.
Jos davne 1957. godine. jedna grupa kaludjera iz nekog manastira morala je da prenese glinenog Budu iz svog hrama na novu lokaciju, jer je citav manastir trebalo da se preseli na drugo mesto zbog izgradnje autoputa kroz Bangkok. Kada je dizalica krenula da podize tog dzinovskog idola, on je, zbog velike tezine, poceo da puca. Sto je jos gore, u tom trenutku pocela je i kisa. Glavni kaludjer, koji se brinuo da se sveti Buda ne osteti, odlucio je da se statua ponovo spusti na zemlju i prekrije velikom ciradom kako bi se zastitila od kise. Nesto kasnije u toku noci, glavni kaludjer otisao je da obidje Budu. Upalio je baterijsku lampu i uperio je ispod cirade da vidi da li je Buda suv. Kada je snop svetlosti uperio u pukotinu, uocio je slab odsjaj i pomislio da je to nesto neobicno. Kada je bolje pogledao taj odsjaj svetlosti, zapitao se da se mozda nesto ne nalazi ispod sloja gline. Otisao je do manastira da donese cekic i dleto i poceo da razbija glinu. Kada je zgulio sloj gline, ukazala se jos svetlija i veca povrsina . Mnogo casova rada utrosio je dok se nije nasao lice u lice sa izuzetnim Budom od "suvoga zlata".
Istoricari smatraju da je nekoliko stotina godina pre nego sto je glavni kaludjer pronasao zlatnog Budu burmanska armija planirala da okupira Tajland ( koji se tada zvao Sijam). Sijamski kaludjeri, shvatajuci da ce njihova zemlja ubrzo biti napadnuta, prekrili su tog dragocenog zlatnog Budu slojem gline, kako bi sprecili Burmance da uzmu njihovo blago. Nazalost, izgleda da su Burmanci zaklali sve sijamske kaludjere, tako da je dobro cuvana tajna o zlatnom Budi otkrivena tek tog sudbonosnog dana 1957. godine.
U avionu, u povratku kuci, pomislio sam : "Svi smo mi kao glineni Buda prekriveni omotacem hrabrosti koji je nastao iz straha, a ipak se ispod njega u svakome od nas krije "zlatni Buda" , "zlatni Isus" ili "zlatna sustina", odnosno nase pravo bice. Negde izmedju druge i devete godine pocinjemo da prekrivamo svoju "zlatnu sustinu" , odnosno nase prirodno bice. To sto je kaludjer uradio cekicem i dletom, moramo i mi da uradimo. Sada je nas zadatak da ponovo trkrijemo svoju pravu sustinu.NesaDeBeliSite Admin Posts: 6Joined: 18 Jan 2011 15:30
Učitelja zena Hakuina, susjedi su hvalili kao čovjeka koji živi čednim životom.
Blizu njega zivjela je jedna lijepa djevojka čiji su roditelji držali prodavnicu hrane. Iznenada, bez ikakvog upozorenja, njeni roditelji otkriše da je u drugom stanju. Ovo razljuti roditelje. Djevojka ne htjede priznati tko je otac, ali poslije mnogo svađe imenova Hakuina.
U velikoj ljutnji roditelji odoše do učitelja.
"Tako, dakle!", bijaše sve što on reče.
Kada se dijete rodilo, donijeli su ga Hakuinu. On je već izgubio svoj ugled, što ga nije mnogo brinulo, ali je veoma dobro vodio računa o djetetu. Dobijao je mlijeko od svojih susjeda i sve drugo što je djetetu trebalo.
Poslije godinu dana djevojka - majka nije mogla vise izdržati. Reče roditeljima istinu - da je pravi otac djeteta jedan mladić koji je radio na ribljoj tržnici.
Majka i otac djevojke odmah odose do Hakuina da ga mole za oproštaj, i iskreno se izvine, a i da uzmu dijete nazad.
Hakuin je bio predusretljiv. Ustupajuci im dijete, sve što je rekao bilo je: "Tako, dakle!"
-----------------------------------
Čuangce i Hueitce šetali su mostom iznad reke Hao,kad Čuangce primijeti:"Vidiš kako se ribica praćakaju u rijeci!To je njihova sreća."
"Kako možeš znati u čemu je sreća riba kad i sam nisi riba?"upita Hueitce.
"A otkud ti znaš da ja to ne znam kad ti nisi ja",odgovori Čuangce.
------------------------------------------------------------------
Bio jednom jedan kralj. Čuo je za priču o dvoje ludo zaljubljenih - Lejli i Medžnunu. Saznao je da je Medžnun napustio svoj dotadašnji život u gradu i počeo živiti u pustinji i na poljima.
Kralj pozva svoje vezire (ministre) i vojnike te im naredi da mu dovedu Medžnuna u palaču. Vojnici odoše na polja, pronađoše Medžnuna i dovedoše ga pred kralja.
“Zašto si napustio društveni život, ostavio svoj dom a nastanio pećine i pustinje? Kako to da nisi osjetio slatkoću druženja?”, upita kralj.
“Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Ah, kako bih volio da dođe dan kada će oni vidjeti njenu ljepotu i svi se u nju zaljubiti, i požaliti zbog svih ukora koje mi zbog nje uputiše!”, odgovori Medžnun.
Nastavio je pričati i pričati o Lejlinoj ljepoti do te mjere da je i kralj poželio viditi Lejlu. Naredio je vojnicima da mu ju dovedu.
Vojnici odoše do Lejlinoga plemena, pronađoše je i dovedoše pred kralja. Na kraljevo iznenađenje, Lejla bijaše mršava, tamnoputa i nimalo lijepa.
“Pa ona nije ništa posebno, sasvim je obična. Moje sluškinje ljepše su od nje. Nema sjaja, niti ljepote”, pomisli kralj.
Medžnun, osjetivši kraljeve misli, reče:
“Kralju, trebaš vidjeti Lejlin sjaj i ljepotu mojim očima. Moraš imati Medžnunovo oko kako bi ti se tajna njene ljepote otkrila.”
------------------------------------
Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dole i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.
Čovjek pogleda iznad sebe da vidi imali nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je sjedila ispod njega. Nako izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.
Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče: „Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova bijeli i crn pretstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme, našu smrt i naš kraj.“
----------------------------------
DOBRO U ZLU I ZLO U DOBROM
Kineski seljak i njegov sin od sve imovine imali su samo jednu kobilu. Nekom prilikom kobila im je pobjegla i njihov susjed je došao i kazao im: "Kakva užasna stvar, da vam kobila pobjegne." Seljak je odgovorio: "Ne znam da li je loša ili dobra. Takav je život."
Sledećeg dana kobila se vratila i sa sobom dovela čitav čopor divljih konja. Susjedi su se okupili i rekli: "kakva velika sreća. Tvoja kobila ti je dovela toliko drugih konja. Sada si bogat čovjek." A seljak je odgovorio: "Teško je reći da li je to dobro ili zlo. To je život."
Seljakov sin je htio da ukroti konje i pojahao je jednog. Ali konj ga je zbacio, on je slomio nogu i ostao hrom. Susjedi su rekli seljaku: "Užasno je to što ti se desilo. Tvoj sin da ostane bogalj." Seljak je odgovorio: "ja ne znam da li je to zlo ili dobro. To je život."
Uskoro su vojnici došli u selo i mobilisali za rat sve sposobne mlade ljude i uzeli su susjedovog sina, ali seljakovog nijesu, jer je bio hrom. Tada je susjed rekao: "Možda više nikada neću vidjeti svog sina. Ali ti si srećan, tvoj sin je pošteđen." Seljak je opet odgovorio: "Ja ne znam da li je to dobro ili zlo. To je život."
-----------------------------------------------------------------------------
Jedan stari Ciroki Indijanac, ispricao je svom unuku:
" U ljudima se odvija neprekidna bitka. Tu se stalno bore dva vuka.
Jedan je
Zlo. To je strah, gnev, zavist , zalost, kajanje , pohlepa, nadmenost,
samosazaljenje, krivica, ogorcenje, inferiornost, lazi, lazni
ponos, superiornost i ego.
Drugi je Dobro. To je radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost,
dobrota, dobronamernost, saosecanje, velikodusnost, istina, samilost
i vera."
"I koji vuk pobedjuje?" - upita unuk, sa ocima koje su sijale od
radoznalosti.
Stari Ciroki odgovori:
"Onaj koga hranis"
-----------------------------------------------------------
Два друга
Била једном два друга...
Једном се деси да се посвађају, и један од њих другоме опали шамар.
Овај, иако га је болело, ништа не рече, већ на песку написа: ”Данас ми је мој најбољи пријатељ опалио шамар.”
Они продужише даље, и наишавши на језеро, одлучише да се окупају. Одједном, друг који је добио шамар поче тонути. Други хитро скочи у воду и извуче га на обалу. Када утопљеник дође себи, написа на камену: ”Данас ми је мој најбољи пријатељ спасао живот.”
Тада га друг, који му је опалио шамар и који га је спасао, упита:
- Када сам те увредио, писао си по песку, а сада пишеш по камену. Зашто?
- Када нас неко увреди, то треба да запишемо на песку, како би ветар могао развејати. А када нам неко учини добро, то треба да уклешемо на камен, како га никакав ветар не би могао обрисати.
Научи да увреде пишеш по песку, а радости по камену.
----------------------------------------------------------------------
Меџнун тражи Лејлу
Неки човјек, пролазећи пустим друмом, угледа Маџнуна где седи у прашини и пребире по њој, као да нешто тражи.
»Шта то тражиш, Меџнуне?«, упита, мислећи да је младић можда изгубио прстен, или томе слично.
»Тражим Лејлу«, одговори Меџнун спокојно.
»Лејлу?! Мисли ли да ће је наћи баш овде?«, опрезно ће онај човек, уверен да има посла с лудаком.
»Ја њу тражим свугде«, одговори Меџнун, »у нади да ћу је наћи негде.«
арапска прича суфијске батине
----------------------------------------
Jedna mala prica
procitajte ovo do zadnje recenice
Djevojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma. Posto je trebala dugo da ceka, odlucila je da kupi knjigu da bi joj vrijeme brze proslo. Kupila je knjigu i paketic keksa. Sjela je u cekaonicu VIP da je niko nebi uznemiravao. Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao novine. Kad je ona pocela da uzima keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se sokirala, ali nista ne rece i nastavi da cita knjigu.
U sebi je pomislila: Ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti, do sada bih ga vec udarila... Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covjek pored nje, ne obaziruci se ni na sta, je uzimao isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: Bas me interesuje sta ce sad uraditi!!!.
Covjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje! Ovo je zaista previse poce da uspuhuje sokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz cekaonice. Kada se osjecala malo bolje, nakon sto ju je prosla huja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neprijatne dogadjaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u tom trenutku ugleda paketic keksa jos uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez sokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se cak osjecala povrijedjena u sopstveni ponos i osjecanja.
ZAKLJUCAK:
Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da to nikad necemo ili nismo ni saznali? Prije nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i prije nego sto se pocne misliti lose, GLEDAJ sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
U zivotu postoji 5 stvari koje ne mogu da se vrate:
- Kamen kad je bacen;
- Rijec nakon sto je recena;
- Mogucnost nakon sto je izgubljena;
- Vrijeme kad je proslo;
- Ljubav za koju se NE BORI.
----------------------------------------------------
ČETIRI SU SVEĆE POLAGANO GORELE.
Bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor.
Prva je sveća rekla:
"JA SAM MIR.
NAŽALOST, LJUDI ME NE USPEVAJU SAČUVATI, MISLIM DA ĆU SE UGASITI."
I odmah se ugasila.
Druga je sveća rekla:
"JA SAM VERA.
NAŽALOST, MNOGI LJUDI IMAJU POVRŠNU VERU I JA IH NE ZANIMAM. NEMA SMISLA DA I DALJE GORIM."
Tek što je to izgovorila, dunuo je lagani povetarac i ugasio ju.
Treća je sveća žalosno progovorila:
"JA SAM LJUBAV.
NEMAM VIŠE SNAGE. LJUDI ZABORAVLJAJU NA MENE, I TO KOLIKO SAM IM POTREBNA. ONI NE LJUBE NI SVOJE NAJBLIŽE."
I bez oklevanja se ugasila.
ODJEDNOM JE UŠLO JEDNO DETE I UGLEDALO TRI UGAŠENE SVEĆE.
"ŠTA JE TO?" upitalo je dete.
"VI STE TREBALE SVETLITI DO KRAJA."
I rekavši to, počelo je plakati.
Uto je progovorila četvrta sveća:
"NE BOJ SE, DOK JA GORIM MOĆI ĆEMO UPALITI UGAŠENE SVEĆE. JA SAM NADA."
Detetu su zablistale oči od radosti dok je s upaljenom svećom vraćalo svetlo ugašenim svećama..
NEKA NIKAD NE PONESTANE NADE U SRCIMA NAŠIM!
(nadam se da u ovoj temi nije zabranjeno pisati vise postova zaredom)
-----------------------------------------------
Kako obuzdati ljutnju
Nekada davno živela je devojcica koja je imala lošu narav. Njena majka joj je dala kesu punu eksera i kazala joj da svaki puta kad izgubi živce mora zabiti jedan ekser u ogradu.
Prvi dan je morala zabiti cak 37 eksera! Tokom sledecih nekoliko nedelja kako se je ucila kontrolisati, broj eksera zabijenih smanjivao se iz dana u dan.
Shvatila je da joj je lakše obuzdavati ljutnju nego zabijati ekser u tvrdu ogradu.
Napokon, stigao je dan kada devojcica nije izgubila živce ni jedanput! Kazala je to majci i ona joj je savjetovala da svaki takav dan koji prode u miru - izvuce jedan ekser.
Stigao je dan kada je devojcica rekla majci da više nema niti jednog eksera u ogradi! Majka je uzela kcer za ruku i odvela je do ograde, i rekla joj:
"Dobro si ucinila kceri moja...ali pogledaj rupe koje su ostale u ogradi...ograda više nikada nece izgledati isto! Kada kažeš nekome nešto u ljutnji povrediš ga. Kao da zabiješ nož u tu osobu i potom ga izvadiš napolje. Nema veze koliko puta kazes: "Žao mi je"..rana je ipak još uvek tu. Povrediti nekoga recima je ponekad gore nego fizicki. Prijatelji su naše retko bogatstvo i treba ih cuvati. Oni te nasmejavaju kada si tužna, ohrabruju te kada trebaš uspeti nešto u životu, pozajmljuju ti rame za plakanje, uši za slušanje i otvaraju ti srce."
------------------------------------------------------
LJUBAV SVE RESAVA
Jedna zena je izasla iz kuce i ugledala tri coveka sa dugim belim bradama kako sede na dvoristu. Nije ih poznavala. Rekla je: "Ne bih rekla da Vas poznajem ali mi delujete gladni. Molim Vas da udjete i pojedete nesto. "
"Zajedno ne mozemo uci u kucu,"odgovorili su.
"A sto ne?" pitala je zena.
Jedan od staraca poceo je da objasnjava:
"Njegovo ime je Dobronamernik", pokazao je na jednog od njih zatim pokazavsi na drugog rece:
"On se zove Uspeh, a ja sam Ljubav. Sada se vrati u ku´cu i dogovori se sa muzem kojeg od nas ho´cete da pozovete".
Zena se vratila u ku´cu i ispricala muzu sta joj je starac rekao. Muz se obradovao:
"Ovo je divno!! U ovom slucaju pozovimo Dobronamernika. Neka udje i nek nam napuni kucu dobrom namerom!"
Zena je predlozila:
" Zar ne bi bilo bolje pozvati ljubav? Kuca bi nam se napunila ljubavlju!"
Muz se slozio. Zena je izasla i upitala starce:
"Ko je od Vas Ljubav? Molim te udji i budi nas gost".
Ljubav ustade i krenu prema kuci. Druga dvojica su takodje ustali i pratili svog druga. Zena je iznenadjeno upitala Dobronamernika i Uspeh:
"Ja sam samo Ljubav pozvala, zasto vi dolazite?"
Starci su odgovorili u isti glas:
"Da si pozvala Dobronamernika ili Uspeh druga dvojica bi trebalo da ostanu napolju. Ali posto si pozvala Ljubav gde on ide tu i mi pripadamo".
Gde je Ljubav tu se moze naci i Dobra namera a i Uspeh!!!!!!
Ja Vam Zelim...
Gde ima bola zelim Vam mir i Blagoslov.
Gde je oskudica Zelim da se vrati samopouzdanje da bi ste istrajali.
Gde je umor i premorenost Zelim Vam ozdravljenje,strpljenje i ponovnu snagu.
Gde je strah Zelim Vam ljubav i hrabrost.
-------------------------------------------------
Dati krv.
Pre mnogo godina, dok sam radio kao volonter u Standford bolnici, upoznao sam malu devojčicu po imenu Liz koja je patila od retke i teške bolesti. Jedina šansa za njen oporavak bila je transfuyija kvi od njenog prtogodišnjeg prata, koji je na čudesan način preboleo istu bolest a i razvio antitela potrebna za borbu sa bolesću. Doktori su objasnili malom dečaku situaciju, i pitali dete da li je spreman da da krv svojoj sestri. Video sam da je oklevao samo za momenat pre nego što je duboko uzdahnuo i rekao " Da, hoću ako će to spasiti Liz"
Kako je transfuzija odmicala, ležao je u svom krevetu pored sestre i smešio se, kao i svi mi, videvši kako joj se vraca boja u obraze. A onda je njegovo lice pobledelo i njgov osmeh je nestao. Pogledao je u doktora i pitao zabrinutim glasom:
" Hoću li odmah početi da umirem?"
Mali dečak je pogrešno razumeo doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv.
--------------------------------------------------------------
Posmatraj stablo. Razmišljaj o njemu kroz godišnja doba. Videćeš kako nailazi na mnoga iskušenja.
U proleće, radovaćeš se gledajući ga kako mu cvetaju pupoljci. Možda i nećeš zapaziti kako teško podnosi kasne snegove i hladne vetrove koji dolaze sa severa.
Sviđa ti se stablo kako se lagano njiše na toplom letnjem suncu? Ali možda nećeš shvatiti kako je žedno u sušnim razdobljima. Možda nećeš čuti vapaje za toplom letnom kišom kako bi utolilo žeđ.
Sviđaju ti se sjajne šarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti mogao uživati u prelepom predelu? Ali primećuješ li njegovo ukočeno telo na hladnoj kiši u ledenom januaru? Uočavaš li zebnju kad mu vetrovi odnose list po list?
Zimi će ti se svideti vijugave siluete koje beli sneg i hladnoća stvaraju na njegovim granama. Ali čuješ li kako mu grane pucaju od studeni i težine snega?
Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu od jednog do drugog godišnjeg doba. Pored lepote uoči patnju.
I reci sebi: slično mi je. Ima svoja godišnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju lepotu. U njima prolazi svoje kušnje. Jer život, čoveka ili stabla, ima lepih dana ali i nevremena, oluja, grada, suše…
Ne postoji život bez iskušenja. Nemoj misliti da život nije zaslužio življenje. Suprotno. Svako iskušenje skriva jedan trezor. Otkrićeš ga ako razbiješ školjku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono će promeniti tvoj život u blistavi dragi kamen.
Iskušenje te može srediti. Matirati. Može se sručiti na tebe kao što se prirodna nepogoda sruči na stablo. Ali iskušenje je poziv na uzdignuće. Zamisli šta bi bilo od leptira da ne želi izaći iz čaure. Zamisli koliko bi nestalo lepote kad gusenice ne bi prihvatile iskušenje promene.
Čovek raste menjajući se: od razdora u susret, od napuštanja u prihvatanje. Tako zrijemo prihvatajući mnoga umiranja čitavoga životnog veka, umiranja vode u nova rađanja.
Ne trči prema iskušenjima. Pusti godišnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se iskušenja ispreče na putu, ne beži. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj napred. Idi dalje. Posmatraj stablo. Misli o njemu kroz godišnja doba. I uči se od njega.
---------------------------------------------------------------------------
Stablo i cvet
U zoru je podno stabla iznikao malen Cvet. I tek što je otvorio oči, ugledao je Stablo. - Ti si, sigurno, veliki Cvet - reče mu. - Ne, ja nisam Cvet. Ja sam Stablo - odgovori Stablo. - Kakva je razlika izmedju Stabla i Cveta? - upita Cvet.- Cvet živi nekoliko dana, a Stablo mnogo godina - reče Stablo. - I to je sve ? - Ne - odgovori Stablo. - Mi Stabla izdržimo i najjače vetrove, a vi, Cvetovi, prehladite se i od najblažeg lahora. - To je sve? - ponovno upita Cvet. - Vas mogu ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i negovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama Stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. I ne mogu nas staviti u vazu i negovati. Mi uvek ostajemo po strani. - Zar smo mi Cvetovi na putu? - Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni. - Šta se dogodi kada neko pogazi Cvet? - To se uvek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvet. Nas Stabla niko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole Cvetove. - Onda si ti - reče mu Cvet - izuzetak među Stablima, jer tebe voli jedan mali Cvet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, Stablo je svojom senom zaštitilo Cvetić.
--------------------------------------------------------------------
Bio jednom splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, neki čangrizav čovjek. Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a učen čovjek ga upita:
- Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?
- Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja, reče splavar.
- Zar nisi nikada učio jezika u školi?
- Nisam, odgovori splavar.
- Tada si pola svoga života potrošio uzalud.
Na to je splavar šutio.
Ali ne prođe dugo i naiđe strašno nevrijeme. Udariše gromovi i kiša ko iz kabla, a splav mali poput orahove ljuske.
I splavar se nagnu suputniku pa ga upita:
- Jesi li ikad učio plivati?
- Ne, reče učen čovjek.
- E učitelju tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potrazi neki covjek i rece:
''Znas li sto sam sve cuo o tvome prijatelju?''
''Trenutak.'' odgovori Sokrat. ''Prije nego mi ispricas volio bih da prodjes jedan brzi test. Da li si to sto mi zelis reci prosijao kroz tri sita?''
''Tri sita?''
''Da.'' odgovori Sokrat. ''Prije nego ispricas neke stvari o drugome, dobro je da uzmes malo vremena i prosijes ono sto zelis reci. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio da li je istina ono sto mi zelis ispricati?''
''Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam cuo kako pricaju.''
''Dobro! Ne znas da li je to istina. Probajmo ponovo: pokusajmo prosijati drugacije, sad cemo uzeti sito Dobrote. Ono sto mi zelis ispricati o prijatelju, je li nesto dobro?''
''Ne, bas suprotno! Cuo sam kako se tvoj prijatelj lose ponio.''
''Dakle,'' nastavi Sokrat, ''zelis mi ispricati lose stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije bas ohrabrujuce! Jos uvijek mozes proci test, jer je ostalo jos sito Koristi. Je li korisno da mi ispricas sve sto je moj prijatelj uradio?''
''Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.''
''Dakle,'' zakljuci Sokrat, ''ono sto mi zelis ispricati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zasto bi mi onda pricao. Ne zelim nista znati od onoga sto si mi htio ispricati, i tebi ce biti bolje da sve to zaboravis.''
"Medju prijateljima treba voljeti ne samo one koje rastuze vase nesrece, nego i
one koje nam ne zavide na sreci"
---------------------------------------
Priča sa istoka o neuzvraćenoj ljubavi
Више од три године боловао сам од очију. Патио сам од врло јаке далековидости, а онда је наступило и запаљење десног ока. Био сам полуслеп кад сам отишао у болницу. Тамо су ми рекли да болујем од кератитиса и да сам се вероватно заразио на базену у војној академији где сам био учитељ пливања. После годину дана неуспелог лечења лекар ми је саопштио да ми се вид може повратити једино ако на оболело, десно око пресади здраву рожњачу. Новца , међутим, нисам имао за тако скупу операцију. Кад сам то рекао својој жени, она ми је на моје велико изненађење предала штедну књижицу на којој је , ни сам не знам како, успела да уштеди 20000 нових тајванских долара.
-Ако не буде довољно, набавићемо још , рекла је. Неписменима као што сам ја , не вреди много што имају очи, али са тобом је другачије. Ти си писмен човек, вид ти је потребан
Тако сам захваљујући овом новцу, који је моја жена штеела читавог живота успео да се упишем на листу пацијената једног познатог лекара.
Нисам чекао ни месец дана, кад ми је јављено да имамо даваоца. Имао сам велику срећу, јер су људи чекали и по неколико година да се нађе погодна особа. Наиме, требало је да човек умре у болници под надзором лекара и да његова породица д асагласност да се одмах приступи пресађивању. Дакле, ступио сам у болницу пун наде.
Када су ме , после операције, износили из операционе сале моја кћер Јунг пришла је носилима , нагла се надамном и рекла:
- Све је добро прошло. Мама је хтела да дође али се плашила да ти не смета...
Нека не долази, рекао сам.
Нисам желео да ме посети. Тешко сам је подносио и код куће, а камоли у болници. Оженио сам се њоме са 19 година, по жељи родитеља. Мој отац и њен отац били су велики пријатељи и још пре нашег рођења обећали су један другом да ће се ородити, ако се деси да један има сина а други кћер.
Своју супругу сам први пут видео на дан свадбе. Кад је скинула традиционални црвени вео и кад сам видео њено лице ужаснуо сам се. Лице јој је било пуно ожиљака од богиња, зборано и некако безбојно. Обрве је имала ретке и очне капке надуте. Било јој је 19 година а мени је изгледало као да јој је 40. Био сам ван себе. Преклињао сам родитеље да ме не терају да се женим, али ништа није помогло. Мати ме је тешила да лепота није најважнија у животу, да је моја невеста добра и честита девојка и да ћу је заволети кад је будем упознао. Али, ја сам њу још тог првог дана омрзнуо. Нисам хтео да је погледам ни да говорим са њом, отишао сам на војну академију и напустио и њу и родитеље. У школи сам остајао и за време летњег распуста све док мој отац није послао једног рођака и наредио ми да се вратим кући.
Жену сам затекао како спрема вечеру. Кад сам ушао, подигла је главу и насмешила ми се, али ја јој нисам отпоздравио.
Мајка ми је стално пребацивала да се тешко огрешујем о жену, да је она добра, мирна и послушна. Већ је пола године са њима у кући и по цео дан не престаје да ради. Ниједном се није пожалила на тебе, ниједном је нисмо видели да је заплакала, али знај сине мој, да она у себи у својој души горко пати. Моја осећања према њој нису се променила.Трудио сам се да је не примећујем. Говорила је тихо, а кад сам је понекад грдио , понизно је ћутала. Презирао сам је из дна душе што до те мере нема поноса. Током 30 година нашег брачног живота ретко кад сам јој се осмехнуо, а никада и никуда нисам са њом изашао. Било је дана кад сам желео њену смрт.
И поред свега, она је према мени показала више љубави и стрпљења од било ког другог ког сам познавао. Кад сам пензионисан, настанили смо се у једној кућици на периферији града, јер нисам желео да моји познаници долазе нама и виде моју жену. Иначе, наша кћер Јунг је већ завршила школу и радила, док је наш син, млађи од ње, још увек студирао.Молио сам ћерку да не помиње брату операцију да га не би ометала у учењу, па ме је тако само она обилазила у болници. Донела ми је и транзистор да би прекратио болесничке дане које сам проводио са завојем на очима. Имао сам тада доста времена да размишљам о свом протеклом животу. Први пут сам осетио стид што сам забранио својој жени да ме посети. Кад су ми кроз 15 дана скинули завој био сам јако узбуђен и једва сам се усудио да отворим десно око.
-Видите ли светлост, питао је лекар.
Да, видим изнад себе, рекао сам.
-То је лампа, рече он.
Операција је успела и после недељу дана толико сам се опоравио да сам, полазећи кући, већ могао видети прозор, кревет, шољицу од чаја на сточићу...
Док смо се враћали кући моја кћер је све време ћутала. Најзад, после толико дана поново сам прекорачио праг своје куће. Моја жена је излазила из кухиње, носећи чинију са јелом. Кад ме је опазила само је оборила главу и рекла: „Вратио си се „.
„Хвала ти што си ми помогла да платим болницу“, рекох. Чини ми се да је то било први пут после толико година да сам јој се за нешто захвалио.
Она брзо приђе столу, спусти чинију, па се окретзе према зиду и поче нечујно да плаче.
„ Мама реци му, све му реци!“ , кроз сузе повика ћерка. „Нека зна да је рожњача била твоја“.
Ја је зграбих за рамена и погледах пажљиво.Лево око јој је било замућено као што је било моје пре операције.
Протресао сам је снажно.
„ Златни Цвете, зашто с то учинила „?
Она само сакри лице на моје раме и настави тихо да плаче. Држао сам је тако загрљену, а онда се полако спустих на колена крај њених ногу...
--------------------------------------------------------------
Šeik Gunayd imao je jednog učenika kojeg je voleo vise od svih drugih, što je kod drugih učenika budilo ljubomoru; šeik je – poznavajuci njihova srca – to shvatao...
I Gunayd naredi da mu donesu dvadeset ptica i reče učenicima: “Neka svaki od vas uzme jednu pticu, neka je odnese negde gde ga niko ne vidi, neka je ubije, a zatim ponovo donese.”
Svi učenici tako odoše, ubiše ptice i donesoše ih mrtve, svi osim omiljenog učenika; on je doneo zžvu pticu.
”Zasto je nisi ubio?'”upita Gunayd.
”Zato sto je učitelj rekao da to treba učiniti negde gdje nas niko ne moze videti”, odgovori ucenik. „ali kuda god sam išao, Bog vidi.'
”Vidite li sada stepen njegovog shvatanja?” uzviknu Gunayd...
Učenici zamoliše Boga za oprost.
Ko god misli da do Boga može stići vlastitim naporima uzalud se muči; ko god umišlja da do Boga moze stići bez napora proći ce samo put namere.
------------------------------------------------------
Jednom je neki lovac namestio zamke da bi lovio životinje. Već sledećeg dana je u jednoj od zamki pronašao malog vrapca. Kad ga je hteo ubiti, vrabac nekim čudom progovori:
"Oj, lovče (skeptiče)! Do sada si jeo samo ovce i još uvek nisi sit. Ja težim samo nekoliko drahmi. Ako me pustiš udelit ću ti tri saveta.
Prvi još dok sam u tvojoj ruci, drugi kad budem na krovu one kuće tamo, a treći savet ćeš dobiti sa onog stabla pored.
"Slažem se", reče lovac i vrabac mu dade prvi savet:
"Ako je nešto nemoguće, ne veruj nikom ko tvrdi suprotno."
Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savet:
"Ne živciraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak."
Onda vrabac nastavi: "Progutao sam biser težak deset drahmi. Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata."
Lovac se rastuži i bude mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:
"Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovu zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak biser kad sâm težim tri drahme ?"
Lovac pomalo opet dođe k sebi i upita vrapca za treći savet.
Vrabac će na to:
"Prva dva nisi koristio, što će ti onda treći ?"
...te odleti kud ga noge nose
Maulana Rumi za ovu priču kaže: Davati savete glupom i nerazumnom sanjaru znači sejati seme u škrtu zemlju. Nema zakrpe koja će zakrpiti rupu gluposti i neznanja. Ti koji daješ savete, ne sej seme svoje mudrosti na zemlju neplodnu !
sufi priča
----------------------------------------------------------------
Tрговац и дијамант
Живео једном богати трговац дијамантима. Али он није био само трговац. Био је и мудрац. Једнога је дана седео са својим друштвом, кад му слуга донесе вест да је нестао врло скупоцен дијамант. Чувши то, трговац на час затвори очи, а онда промрмља: "Прекрасно! Уистину прекрасно!" Прође сат времена и слуга му дојави веселу вест: дијамант је пронађен. Трговац и опет затвори очи, тренутак утону у тишину, потом рече: "То је уистину прекрасно! Заиста прекрасно!" Не могавши разумети трговчево понашање, један га његов пријатељ упита: "Објасни ми зашто си употребио исте речи и код губитка, и код добитка? У чему је тајна таквога усклика?" Трговац му мирно одговори: "Ја ценим тишину и спокој свога ума више од дијаманата. Ја сам трагатељ за неисцрпивим благом духовних врлина. Када су ми јавили да је скупоцени дијамант нестао, погледао сам у себе да бих видео хоће ли се мој ум узнемирити и изгубити своју драгоцену равнотежу и мир, заради нечега што је тако пролазно као што је ствар по имену дијамант. И открио сам да мој ум није изгубио свој мир и своју равнотежу. Стога сам рекао: "Прекрасно!" А када ме је слуга обавестио да је дијамант пронађен, опет сам погледао у себе да бих видео хоће ли се ум усхитити, изгубити своју равнотежу и сталоженост због догађаја, у којих нема сталности. И открио сам да се мој ум више бринуо о унутарњему благу, које називамо божанско бивство, него што се забавио предметом световнога значаја, као сто је дијамант. Због тога сам рекао: "Прекрасно! Уистину прекрасно!"
-------------------------------
"Dakle, ti bi zelio da razgovaras sa mnom?" rece Bog.
"Ako imas vremena" rekoh.
Bog se nasmesi."Moje je vreme vecnost" .
"Sta si me hteo pitati?"
"Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?"
Bog odgovori:
"Sto im je detinjstvo dosadno. Zure da odrastu, a potom bi zeleli ponovo biti deca.
Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa potom trose novac da bi vratili zdravlje.
Sto razmisljaju teskobno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost. Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
Sto zive kao da nikada nece umreti, a onda umiru kao da nikada nisu ziveli."
Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tisini.
Tada upitah: "Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zeleo da tvoja deca nauce?"
Osmehujuci se, Bog odgovori:
"Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voleti.
Da nauce da nije najvrednije ono sto poseduju, nego ko su u svom zivotu.
Da nauce kako se nije dobro uporedjivati s drugima ...
Da nauce kako nije bogat onaj covek koji najvise ima, nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izleci.
Da nauce oprastati.... tako da sami oprastaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nezno vole, ali to ne znaju izreci niti pokazati.
Da nauce, da se novcem moze kupiti sve. Osim srece i ljubavi.
Da nauce da dve osobe mogu promatrati istu stvar, a videti je razlicito.
Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima ... a ipak ih voli.
Da nauce kako nije uvek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi oprastati.
Ljudi ce zaboraviti sta si rekao.
Ljudi ce zaboraviti sta si ucinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakve si osecaje u njima pobudio."
------------------------------------------------------------------------------
Beše jednom jedna ptica, i beše ukrašena parom savršenih krila i svetlucavim, šarenim i čudesnim perjem. Najzad, beše to biće stvorena da slobodno leti nebom i raduje svakoga ko je posmatra. Jednog dana, jedna žena ugleda pticu i zaljubi se u nju. Posmatraše njen let usta otvorenih od čuda, dok joj je srce lupalo a oči prekrivao sjaj.
Pozva je da lete zajedno. I putovaše nebom u potpunom skladu. Žena se divila, obožavala i slavila pticu. Najednom pomisli: možda ptica želi da upozna daleke planine?! Uplaši se. Uplaši se da se nikada neće osećati isto sa nekom drugom pticom, i oseti ljubomoru na sposobnost letenja koju je ptica imala. I oseti usamljenost.
I pomisli: "Spremiću zamku. Čim se ptica sledeći put pojavi, nikada više neće otići."
Ptica koja beše zaljubljena u ženu dolete sledećeg dana, udje u kavez, upade u zamku. Ostade zarobljena Žena je svakoga dana gledala pticu. Ona beše predmet njene strasti, pokazivala ju je i prijateljicama, koje primetiše: "Ti si osoba koja ima sve." U medjuvremenu dešavala se neuobičajena promena: kako je pticu posedovala i više nije imala potrebu da je osvaja poče da gubi interesovanje. Ptica ne mogavši da leti i izrazi svoja životna osećanja poče da bledi, gubi sjaj i lepotu – žena joj više nije poklanjala pažnju izuzev dok ju je hranila i čistila kavez.
Jednog dana ptica uginu. Žena se duboko rastuži i život je provodila misleći na nju. Ali, nije se sećala kaveza, već samo onoga dana kada ju je ugledala prvi put kako zadovolna plovi medju oblacima
I kada bi samu sebe osmatrala, shvatila je da je ono što ju je toliko dirnulo bila ptičija sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njihovo savršenstvo u formi i lepota njenog perja.
Bez ptice njen život je izgubio smisao i smrt je pokucala na vrata.
- "Zašto si došla?“ – upita ona smrt
- "Da bi ponovo mogla da letiš na nebu skupa sa pticom – odgovori joj smrt – da si joj dozvolila da slobodno leti zauvek bi je volela i divila joj se sve više i više, ovako sam ti sada ja potrebna da bi je ponovo srela."
Ne može se reći proleću: "Daj Bože, da stigneš što ranije i traješ što duže." Može samo da se kaže: "Dodji, blagoslovi me tvojom nadom i ostani koliko možeš:"
--------------------------------------------------------------
Rijeka
Jednom davno postojala je divna rijeka koja je proticala izmađu brda, šuma i poljana.
Počinjala je kao radosni potočić čiji je izvor uvijek plesao i pjevao, dok je potok
skakutao sa vrha planine. Ona je tada bila vrlo mlada, a kada je došla u dolinu usporila je. Razmišljala je o ulivanju u okean. Kada je odrasla naučila je da izgleda prekrasno, dok je graciozno tekla kroz polja i planine. Jednoga dana je primijetila oblake iznad sebe. Oblake svih boja i oblika. Danima je samo njih jurila. Željela je da ima jedan oblak samo za sebe. Ali oni plove nebom, stalno mijenjaju svoje oblike. Nekad izgledaju kao kaput, nekad kao konj. Njeno zadovoljstvo i radost bili su zamijenjeni jurnjavom za oblacima i uskoro se njen život pretvorio u očaj, ljutnju, mržnju.
Ali, jednoga dana dunu jak vjetar i oduva sve oblake sa neba. Nebo je postalo potpuno prazno. Naša rijeka je mislila da život više nije vrijedan življenja, jer nije bilo oblaka za kojim bi jurila. Željela je da umre. "Zašto bih živjela ako nema oblaka?" Ali kako rijeka može sebi da oduzme život?
Te noći rijeka je prvi put imala priliku da se vrati sebi. Toliko dugo je trčala za nečim
spoljašnjim da nikad sebe nije vidjela. Ta noć je bila prva prilika da čuje svoj
sopstveni plač, zvuk vode koja udara o obale. Pošto je mogla da čuje svoj sopstveni
glas, otkrila je nešto važno.
Shvatila je da je ono za čim je žudjela zapravo već bilo u njoj. Shvatila je da oblaci
nisu ništa drugo do voda. Oni su rođeni iz vode i vraćaju se u vodu. Otkrila je da je
ona sama voda.
Sljedećeg jutra, kada je sunce odskočilo na nebu, otkrila je nešto divno. Vidjela je
plavo nebo, po prvi put. Nikada ranije to nije primjetila. Zanimali su je samo oblaci, a nije vidjela nebo - kuću oblaka. Oblaci su prolazni, ali plavo nebo je postojano.
Shvatila je da je neizmjerno nebo bilo u njenom srcu od početka. Taj veliki uvid joj je
donio mir i sreću. Čim bi vidjela prelijepo nebo znala bi da više nikada neće izgubiti
svoj mir i stabilnost.
Tog popodneva oblaci su se vratili ali ovoga puta ona nije željela da uhvati nijedan.
Mogla je da primijeti ljepotu svakog od njih i da im poželi dobrodošlicu. Kada bi
oblak prošao ona bi ga ljubazno i sa ljubavlju pozdravila. Kada bi taj oblak poželio da
otplovi ona bi mu radosno mahala. Shvatila je sa su oblaci zapravo ona sama. Nije
trebalo da bira između oblaka i sebe. Oblaci i ona bili su u miru i harmoniji.
Te noći se dogodilo nešto divno. Kada je potpuno otvorila svoje srce noćnom nebu,
primila je u sebe lik punog mjeseca- divan, okrugao, nalik na dragulj. Nikad nije mogla da zamisli da bi se u njoj mogao ogledati tako divan lik. Postoji jedna veoma lijepa pjesma na kineskom. "Svjež i divan mjesec putuje po pustom nebu. Kada su rijeke uma živih bića slobodne, lik divnog mjeseca će se reflektovati u svakom od nas."
Takav je bio um rijeke tog momenta. Primila je lik divnog mjeseca u svoje srce, a
voda, oblaci i mjesec su se uzeli za ruke i meditirali u hodu, lagano, sve do okeana.
Nema ničeg što bismo lovili. Možemo se vratiti sebi, uživati u disanju, smiješenju,
nama samima i našoj prelijepoj sredini.
---------------------------------------------------
Ljubav, Bogatstvo, Tuga, Sujeta i Znanje
Na jednom dalekom usamljenom ostrvu usred okeana ziveli lepo i u slozi Ljubav, Bogatstvo, Tuga, Sujeta i Znanje. Ziveli su mirno na tom ostrvu daleko od svih svetskih briga i dogadjanja. Ali nakon mnogo vekova primetili su da njihovo ostrvo polako pa sve brze i izvesnije nestaje. Vrlo brzo shvatili su da ostrvo ubrzano tone. Uznemireni oni spakuju svoje stvari i krenu polako da napustaju svoje lepo, carobno, ali tonuce ostrvo, koje im je vekovima pruzalo srecu.
Jedino Ljubav, postojana po prirodi, resi da ostane. Jedino je ona verovala
i nadala se da je sve to privremeno i da ce doci bolji dani kada ce sve biti
lepo i veselo kao nekada. Medjutim vremenom i Ljubav shvati da nema nade i da mora i ona da napusti svoj dom. Spakuje lepo ono malo stvari i puno uspomena sa sobom, ali ... sad vise nema nacina da sa ostrva ode. Svi camci, brodovi i splavovi vec otplovili a za pravljenje novih vise vremena nema. Pocne ona da doziva upomoc.
Nekako u to vreme put tuda nanese Bogatstvo.Ljubav se obraduje srecnoj slucajnosti i zamoli Bogatstvo:"Primi me. molim te na svoju jahtu. Ostrvo tone. Udavicu se.
"Bogatstvo je pogleda ispod oka pa kaze:"Izvini, ali moj camac je pun zlata i dragog
kamenja. Nema mesta jos i za tebe, Ljubavi.Ako i ti budes usla bojim se potonucemo." I ode. Ljubav vec pocinje da hvata panika. Ostrvo je sve manje. Voda je sve blize. U panici, ljubav i dalje doziva u pomoc. Uto tuda na svom splavu naidje Tuga.
Ljubav se obraduje starom prijatelju:"Tugo, molim te, spasi me. Potonucu zajedno sa ovim nasim ostrvcetom. Bilo bi steta da svet ostane bez ljubavi." "Zao mi je, Ljubavi. " odgovori tuga "Toliko sam tuzna da ne mogu da te povedem sa sobom. Zelim da budem sama." I ostavi Ljubav daleko iza sebe. Na ostrvu Ljubav vec hvata ocaj.Ne vidi nacina da se spase iz nezgodne situacije u kojoj se nasla i to zato sto je verovala u bolje sutra.Medjutim, tracak nade, ili je mozda u pitanju vera jos uvek, je nagoni da i dalje
doziva u pomoc. Njena dozivanja privuku paznju Sujete koja je tuda slucajno prolazila.
"Povedi me sa sobom" - zamoli Ljubav Sujetu - "Pogresila sam sto sam verovala. Sada sam ostala zaglavljena ovde. Ti si mi jedina nada." Sujeta na to odgovori: "Ne dolazi u obzir!Vidi kakva si prljava i mokra, hoces da mi pokvasis camac?! Sama si kriva!Sad snosi posledice. Lepo sam ti govorila da odes dok se jos moglo." I jos uvredjena ode i ostavi Ljubav sa njenom tuznom sudbinom Izgubivsi i poslednju nadu, Ljubav se predala
sudbini. Sela je na jedini nepotopljeni kamen sto je ostao od njihovog, nekad velikog i divnog, ostrva i cekala da i on nestane ispod vode i sa sobom odnese i nju. U to, niotkuda, pojavi se neki stranac u camcu. Stranac pridje sasvim blizu i pruzi Ruku ljubavi.Ona udje u camac i on je preveze na susedno ostrvo.Tu je Ljubav izasla iz camca, zahvalila se i posla dalje.Tek par metara dalje shvatila je da ona ne zna ko ju je zapravo
spasio.Okrenula se i dotrcala natrag do obale, ali camac sa strancem vec se izgubio na horizontu.Tad je Ljubav tek primetila Znanje kako sedi na obali. Prisla je i upitala: "Reci mi, Znanje, ko je stranac koji me je spasao sigurne smrti?" Znanje je pogleda, nasmesi se pa joj rece:"Kako, zar ti ne znas?To je bilo Vreme."
"Vreme?" - zbunjeno upita Ljubav. "Da, Vreme"- odgovori Znanje. "Jer, jedino je Vreme sposobno da spozna koliko je Ljubav velika."
------------------------------------------------------------------------
Каменорезац
Један је каменорезац заиста тешко радио. У каменолому би остајао по цео дан, све до сумрака. Руке су му биле натекле и препуне жуљева, леђа стално повијена а лице суморно. Био је веома несрећан, па је једнога дана узвикнуо:
- Ех, ово није живот. Тешка је моја судбина. Ох, зашто нисам богат?! Када бих био богат, стварно бих био срећан.
Одмах након тога јави му се анђео и упита га:
- Шта треба да се догоди у твом животу па да осетиш да си богат и срећан?
- Ништа посебно. Када бих био богат, живео бих у граду, и то у прелепом стану на највишем спрату. Тако бих могао да се дивим небу. У стану би постојао огроман кревет у којем бих по цео дан спавао. Е тада бих стварно био срећан.
- Од сада си богат, – рече анђео и нестаде.
И човек је заиста постао богаташ. Живео је у граду, у прелепом стану, и то на последњем спрату. По цео дан је спавао у свом великом кревету. И био је срећан.
Но то је трајало само дотле док га једнога дана, раном зором, није узнемирила бука која је допирала са улице. Брзо је скочио с кревета и пришао прозору. На улици је видео златне кочије иза којих су ишли војници. У кочијама је седео лично краљ. Улице су биле препуне људи који су га дочекали с повицима одушевљења, поздрављали га и до земље му се клањали.
Тог истог трена богаташ је осетио да је веома несрећан.
- Ех, тако сам несрећан. Краљ је неупоредиво моћнији од мене. Када бих само могао да будем краљ, тада би моја срећа била потпуна!
- Поново се појавио анђео и рекао му:
- Од данас си краљ.
- И човек је заиста постао краљ. Био је веома срећан. Осетио је колико је велика његова власт и његова моћ. Пријало му је поштовање које су му људи указивали. Посебно му се свиђало то што су сви баш њему служили и што је могао да одлучује о томе да ли неко треба да живи или да умре. И заиста је био срећан.
Но, једном је обратио пажњу на Сунце и видео је да оно може да чини такве ствари о којима он није могао ни да сања. Видео је како Сунце с лакоћом чини да поља озелене и како их потом претвара у жута, па у смеђа поља. Видео је и то како Сунце исушује и најшире реке, лишавајући тако живота и свм извор живота.
У том тренутку схватио је да је веома несрећан.
- Ех, како сам несрећан! Сунце је много моћније од мене. Када бих само могао да будем Сунце, био бих заиста срећан.
Поново му се јави анђео и рече му:
- Од сада си Сунце.
И он постаде Сунце. Био је срећан. Осећао је своју снагу и своју моћ.
Веома му се допадало што је ливаде зелене и препуне цвећа могао да претвара у пожутеле, да исушује реке и мења свет. Био је уистину срећан. Тако је управљао светом, стојећи у зениту и радујући се својој моћи.
Но, то је трајало само дотле док није приметио огроман црни Облак. Видео је какву снагу поседује Облак, који је исушене и пожутеле ледине претварао у тепихе што цветају, и реке које је Облак пунио снагом а оне се изливале и свету враћале живот.
Видећи то, запао је у депресију.
- Ех, тако сам несрећан! Тај Облак је неупоредиво моћнији од мене. Када бих само могао постати Облак, заувек бих био срећан.
И јави му се анђео и рече му:
- Од сада си Облак.
И он постаде Облак. Био је бескрајно срећан. Уживао је у осећању своје силе и своје моћи. Веома му се допадало што може, онако како он то жели, да исправља оно што је Сунце урадило и да враћа живот тамо где, како се чинило, није остало ништа живо. У почетку је био стварно срећан.
Но, његова срећа потрајала је само дотле док пред собом није угледао Стену. Мрка, моћна, стамена и непроменљива стајала је тачно испред њега. Приметио је како за њу нема никаквог значаја колико дуго лије киша. Стену ништа није могло ни најмање изменити нити је разрушити. Без обзира на све, остајала је усправна и стамена.
Поново је осетио сву горчину своје несреће и гласно узвикнуо:
- Ех, како сам несрећан! Када бих могао бити Стена, тада бих уистинуо пронашао своју праву срећу.
- И поново се појави анђео и рече му:
- Од сада си Стена.
- И постао је Стена. Уживао је у својој снази и моћи и био веома срећан. Радовао се својој непобедивости и својој надмоћи. Веома му се допадао тај осећај да може да се супротстави и да одоли свему што би му Природа приредила. Подсмевао се Сунцу и изазивао црни кишни Облак.
И то је трајало све дотле док једнога дана није дошао каменорезац.
------------------------------------------------------------------------------------------ПОКЛОН
Један постарији рашчупани човек седео је у аутобусу држећи у руци букет свежег цвећа. На седишту са друге стране седела је девојка која је сваки час бацала поглед на то цвеће. Приближавала се станица на којој је човек требало да сиђе. Он је сасвим спонтано спустио цвеће девојци у крило. „Приметио сам да волите цвеће,“ – објаснио јој је, - „а мислим да би се и моја жена радовала да га добијете. Рећи ћу јој да сам вам га дао.“ Девојка је примила букет, а затим је посматрала постаријег човека како излази из аутобуса и пролази кроз капију малог гробља.
Б. С.
-----------------------------
DRAGOCJENO VRIJEME
Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.
- Tata, koliko zaradiš za jedan sat?
Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:
- Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.
- Ali, tata, samo mi reci, molim te!? Koliko zaradiš za jedan sat? - navaljivao je dječak.
Otac je na koncu popustio odgovorivši:
- Dvadeset dolara na sat.
- OK, tata. Možeš li mi posuditi deset dolara? - upitao je dječak.
Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:
- Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!
Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti.
Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.
- Spavaš li, sine? - upita otac.
- Ne, tata. Zašto? - upita dječak drijemajući.
- Evo novac koji si tražio - reče otac.
- Hvala, tata! - obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.
- Sad imam dovoljno! Imam dvadeset dolara! - reče.
Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.
- Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?
-----------------------------------------------------------------МЕЂУ НАМА
Један младић, познат у целој Атини по својој брбљивости, по угледу на друге и сам одлучи да се упише у Исократову рeторску школу.
Исократ затражи од њега да плати дупло више него што је то био случај са осталим ученицима. Младић се изненади и замоли да му се каже разлог.
- За суму коју обично плаћају сви остали ученици, научићу те да говориш као што и њих учим. Међутим, ти ћеш платити још толико, јер требам да те научим и нешто друго – да ћутиш.
Да ћутиш! Ретка врлина где су речи одмерене, где су речи осмишљене, где су речи бритке. Јер, ћутање је сила. И потврђено је да тишина у ретким случајевима оставља иза себе лоше успомене. Колико ли смо се само пута уверили, па и спознали, да се у многим речима изговоре и речи сувишне, речи лошег призвука, речи претоварене злобом или иронијом или нечистотом!
О, да смо ћутали! Колико пута смо рекли у себи! Да смо ћутали!Тада... не бисмо рањавали, не бисмо изазивали, не бисмо разочарали, не бисмо преварили, не бисмо изиграли, не бисмо чинили неправду, не бисмо се отуђивали, не бисмо хладнели једни према другима.
Веома је тешка техника ћутања, кад се напада егоизам, кад се удара на наше страсти, кад се откривају наши недостаци (мане), кад се предочавају наше грешке! Кад верујемо да нам је начињена неправда, кад верујемо да нам није долично упућена почаст, ми да ћутимо!?
Али, « Исус ћуташе «.
Кад би имали снаге, да у тешким тренуцима подигнемо очи високо, колико лакше и радосније и слађе би било наше сапутништво са онима које волимо, са онима с којима путујемо. Само кад би научили да ћутимо!
из грчког часописа "Лидија"
----------------------------------------------------------
U zabitoj kineskoj provinciji živeo je siromašni Kinez koji je ceo život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa do kraja nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac koga je neizmerno voleo. Naučio ga je da čita i piše, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro.
Mladić je tugovao kraj očeve postelje gledajući ga kako se polako gasi. Neposredno pre nego što je izdahnuo, otac je izvadio dve kutijice: jednu crnu a drugu belu i rekao sinu :
" Na žalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga. I zapamti- dobro ih čuvaj. Kada ti jednoga dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori belu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro."
Mladić je dostojno ispratio oca a onda je spakovao svoju činiju za hranu, štapiće, jednu preobuku i one dve kutijice te krenuo u svet da zaradi svoju porciju pirinča. Radio je najteže poslove kod gazda koji su ga izrabljivali , spavao napolju... Zimi je bio srećan ako bi ga neko primio da zanoći na zemljanom podu izbe za stoku. Ubrzo je postao izradjen, nesrećan i beznadan. Posle par godina takvog života, još uvek je imao samo ciniju pirinča dnevno i duboke bore na licu i rukama.
Onda su došle poplave, Jang Ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opšta glad i za mladića više nigde nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespućima , spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio i video da mu je neko ukrao jedino što je imao- ciniju za pirinač , pamučnu košulju i dva juana... Potekle su gorke suze i mladić je rešio da se ubije... Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba za predstojeći čin, i dok ih je spuštao niz telo, napipao je maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa - dve kutijice nasledjene od oca.
Otvorio je belu. U njoj je bila malena pirinčana hartija i ništa više. Razmotao je i video očev rukopis. Pisalo je : " Ovo će proći! "
Shvativši ovo kao očev amanet za dalje življenje, nije se ubio. Zaputio se ka obližnjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da udje kroz gradsku kapiju, jer niko nije umeo da pročita šta piše na velikoj tabli na samom ulazu. Mladić je prišao, pročitao im glasno šta piše i kolona je prošla. Prošao je i on.
Kroz par dana provedenih po gradskim trgovima, našeg mladića je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru treba hitno pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna da čita i piše.
Znao je i dobio je posao kod strogog plemenskog starešine. Radio je teško, ali mirnih ruku i čista srca. Ubrzo su počeli da mu dolazi neznani seljani kojima je trebalo nešto da se napiše ili pročita ili protumači. Svima je izašao u susret. Strogi gradski starešina je bio pravedan čovek i znao je uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagradjivao a vrlo brzo mu je odvojio i deo u svojoj kući gde je mladić počeo da živi.
Sve se promenilo. U godinama koje su usledile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo , radio je sve više umesto samog gradskog starešine koji je star i onemoćao poverio svom mladom pisaru ne samo svoje poslove, nego i svoju kćer koju je naš mladić oženio. Zajedno, u ljubavi i pripadni , njih dvoje su rodili mnogo dece. Složno i u ljubavi , u dvoje, uvećali su svoje bogatstvo do neslućenih razmera. Mladić je mnoge predvečeri provodio ispijajući čaj u dobro ohladjenim prostorijama svom prelepog doma, razgovarajući sa svojom voljenom ili učeći svoje sinove komplikovanim kineskim karakterima, čitajući Konfučija i prvi put u životu je bio savršeno srećan.
Jedne takve predvečeri, setio se celog svog života koji je prohodao od najgore bede do kompletne sreće. Setio se svih svojih očaja, svoje želje da svojevremeno umre, setio se oca. Setio se one druge kutije koju mu je otac dao...
Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je bio smotan komad pirinčanog papira. Razmotao je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano : " I ovo će proći."
--------------------------------------------------------------Ova priča je o vojniku koji se konačno vraćao kući nakon rata u Vijetnamu.
Nakon povratka u SAD nazvao je svoje roditelje telefonom iz San Francisca. "Mama, tata, dolazim kući, ali moram vas nešto zamoliti. Imam sa sobom prijatelja kojeg bih također želio dovesti." - "Naravno", odgovorili su. "Bit će nam drago da ga upoznamo." - "Ima nešto što biste trebali znati", nastavio je sin "On je u ratu bio teško ranjen, stao je na minu i izgubio je ruku i nogu. Nema kuda da ode, pa ja želim da dođe i da živi s nama." - "Žao nam je zbog toga što mu se dogodilo sine", Odgovorili su roditelji, "ali sigurno ćemo mu naći neku kućicu u kojoj će moći živjeti." - "Ne, mama i tata, ja želim da on živi s nama." - "Sine", rekao je otac, "nemaš pojma koliko mnogo tražiš. Netko tako hendikepiran će nam svima biti tako ogroman teret. Mi imamo svoje živote koje želimo živjeti i nema potrebe da se itko upliće. Mislim da bio trebao doći kući i zaboraviti na toga dečka. On će se već nekako snaći."
Sin je tada poklopio slušalicu i nisu se više čuli. Nekoliko dana poslije primili su poziv od policije iz San Francisca. Njihov je sin poginuo zbog pada sa zgrade. Policija je imala razloga da vjeruje da je to bilo samoubistvo. Njegovi roditelji su morali doći u mrtvačnicu da identifikuju telo svoga sina. prepoznali su ga, ali su se užasnuli kada su primetili da njihov sin ima samo jednu ruku i nogu.
Roditelji u ovoj priči su jako slični mnogim ljudima, a možda i nama samima. Lako nam je voljeti one koji lepo izgledaju, koji su zabavni i s kojim lako razgovaramo, ali ne volimo baš ljude uz koje se ne osjećamo ugodno.
Ipak postoji netko tko nas voli bezuslovnom ljubavlju i ko nas prima u svoje naručje bez obzira na sve.
--------------------------------------------------------------
Početak priče ide daleko u prošlost, kada je neki muškarac kaznio svoju petogodišnju ćerkicu, jer je izgubila neku vrlo dragocenu stvar, a para je u onom vremenu bilo vrlo malo.
Bio je Božić. Sledećeg jutra je devojčica donela malu kutiju na poklon i rekla: “Tata, to je za tebe!”
Tati je bilo vrlo neugodno, a kada je otvorio kutiju i video, da unutra nema ničega, jako se naljutio. Ćerkicu je prekorio: “Ako nešto pokloniš, očekuje se da se u kutiji nešto nađe!!”
Devojčica ga je žalosno pogledala i s suznim očima rekla: “Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe”
Tata je bio ganut. Kleknuo je pred ćerkicu, jako je zagrlio i zamolio je za oproštaj. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvek, kada se osećao izgubljeno i očajno, uzeo je, otvorio, i iz nje uzeo jedan poljubac i setio se ljubavi koju je ćerka spremila unutra.
Svako od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju voljeni, prijatelji, deca, Bog… Ne postoje važnije stvari, koje bi mogli dobiti. Prijatelji su anđeli, koji nas dignu s dna, kada imamo poteškoće i podsete nas na to, kako se leti.
-------------------------------------------------------------------Камен мудре жене
Нека мудра жена, путујући кроз планину, нађе у једном потоку драги камен. Сутрадан срете путника који беше гладан, те мудра жена отвори торбу да му подари нешто за јело. Путник угледа драги камен у њеној торби, очара се њиме и затражи од мудре жене да му га поклони. Мудра жена то учини без премишљања.
Путник пође даље, сав радостан због своје добре среће. Знао је да камен вреди читаво богатство.
Али, после неколико дана, врати се он назад и потражи мудру жену. Када је коначно пронашао, даде јој камен и рече:
- Размишљао сам. Знам колико је овај драги камен вредан, али ти га враћам у нади да ћу од тебе добити нешто што је много, много вредније. Ако можеш, научи ме како да стекнем то што имаш у себи, а што ти је омогућило да ми са таквом лакоћом поклониш овај скупоцени камен.
------------------------------------------------
Svakoga dana početi iznova
U tome je velika mudrost. Tko to ostvari, otrest će se velikih briga i bit će sretan. Dale Carneggie piše kako se jedan gospodin riješio svih briga dok je promatrao ženu kako pere suđe. Za vrijeme tog pranja je pjevala i to ga je dovelo do razmišljanja:
"Vidiš, ti si već osamnaest godina oženjen i ona mora svakoga dana prati posuđe. Da je onda, kada smo se vjenčali vidjela pred sobom sve zdjele, tanjure i žlice na hrpi, koje će morati oprati, bilo bi to preveliko brdo. Samo ta predodžba mogla bi je uplašiti, da bi izgubila svu radost za život."
I onda je razmišljao dalje. Razlog zašto moja žena ne stvara nikakve probleme u vezi pranja suđa je samo u tome, jer pred očima ima uvijek samo suđe onoga dana. Tada mu je sinulo: uzrok njegovih briga je upravo u tome, jer želi sve suđe u jednom danu oprati: i ovo koje je danas prljavo, i ono što će biti sutra i prekosutra. Tada je došao do korisne spoznaje: svakoga dana treba početi iznova.
"Danas" je jedino vrijeme u mojim rukama. Za sutra još ne znam ništa. Jučerašnji dan već je potonuo u vječnost.
Carpe diem - iskoristi dan, mudra izreka starih Rimljana. Jednakom snagom moramo isključiti prošlost i budućnost. Budućnost je danas. "Ne brinite se za sutrašnji dan!"
Naravno da će mnogi na to odgovoriti; moramo se brinuti, jer kamo ćemo dospjeti. Moramo stvarati planove, jer ne može se živjeti iz dana u dan. Sve to zaista moramo činiti. Moramo imati pred očima ozbiljnost života. To samo znači da moramo ispuniti zadaću današnjeg dana. Svakoga dana svaku stvar moramo iznova uzeti u ruke, a ne elektrificirati živce. Imaju Englezi poslovicu: "Ne prelazi preko mosta, dok ne dođeš do njega."
"Dosta je svakom danu njegova zla." Nije ga potrebo opterećivati prošlošću i budućnošću. Što se tiče prošlih dana što možeš učiniti, a za buduće ne znamo hoćemo li ih uopće doživjeti. Ako ih i dočekamo vjerojatno više nećemo imati ovih današnjih briga. Naime, sve je u neprestanom tijeku. Heraklit kaže: "Ne možete u istu rijeku dva puta." Rijeka teče naprijed i svakog trenutka je u njoj druga voda. Tako teku i naši dani. Svaki je drukčiji i prije nego sutrašnji dan "proteče" pokraj nas, već će izgledati drukčiji, nego što nam ga naše brige danas predočuju. Jedino što imamo je "danas".
Bože, hvala ti na današnjem danu!
------------------------------------------------------Pet jednostavnih saveta
Jedan čovek star 92 godine, mali, dobro držeći i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati bio komplet obučen, sa modernom frizurom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slep, danas se doselio u starački dom.
Njegova 70-to godišnja žena skoro je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom.
Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmešio kada su mu rekli da mu je soba spremna.
Dok je upravljao svojom hodalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i rolete koje su bile na prozoru.
"Sviđa mi se" rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.
"Gosp. Johns, još uvek niste videli sobu, pričekajte još malo."
"To nema nikakve veze s ovim" odgovorio je..."Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Da li će mi se sviđati soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj već kako ja rasporedim svoje misli...Već sam odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim.
Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam sa delovima tela koji više ne rade, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji još uvijek rade.
Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislicu na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio. Baš za ovo doba svog života.
Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste uložili.
Moj savet vam je da uložite mnogo sreće u banku sećanja!
Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću:
1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.
--------------------------Žabice
Bila je jedna grupa žabica koje su se želele takmičiti. Želele su izaći na veoma visoku kulu pa je došlo mnogo gledaoca da daju podršku žabicama.
Utakmica je počela...
Ali...
Niko od prisutnih gledaoca nije verovao da će neka žabica uspeti doći do vrha kule.
Klimali su glavama i govorili:
”Joj, to je veoma naporno, nikada neće uspeti!”
ili:
”Ma neće uspeti, kula je veoma visoka!”
Žabice su počele da zaostaju...
...osim jedne, koja je brzo puzila, sve više i više...
Gledaoci su vikali:
”To je veoma naporno! Nemoguće je tako visoko dospeti!”
Jedna po jedna, žabice su odustajale i okretale se natrag...
osim jedne koja je istrajno išla napred... i uopšte se nije htela predati!
Na kraju je svaka odustala, osim ove jedne žabice koja se sama i s velikim ambicijama popela na vrh kule!
Ostale žabice, kao i gledaoci, su želeli saznati kako je uspela baš ona uraditi ono što su ostali smatrali nemogućim.
Jedan gledaoc je pristupio žabici i zapitao je kako je uspela skupiti toliko snage I volje da izađe do samog vrha .
Tada se ispostavilo, da je... pobednička žabica gluva!!!
Naravoučenije?
Nikad nemoj slušati one ljude koji su negativni i pesimisti . . . jer ti uzimaju najbolje čežnje i snove koje imaš u svojoj duši!
Uvek misli na snagu reči jer sve što čuješ ili čitaš utiče na tvoja dela!
Dakle:
Budi UVEK OPTIMISTA!
i šta više…
jednostavno budi “gluv” kada ti neko kaže da ne znaš i ne možeš ostvariti svoje snove!
Pomisli:
U svemu možeš uspeti kad to stvarno želiš!
-----------------------------------------------------Pogled s one strane...
Mladi par se doselio u ulicu.
Sledećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila svoju komšinicu kako širi veš.
"Kako joj je prljav taj veš..." – rekla je.
"Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala. Uopšte ne zna prati! "
Muž je ćutke posmatrao događaj, ali nije ništa rekao.
Svaki put kada bi komšinica širila veš, komentar bi bio isti…
Mesec dana kasnije, žena je bila u čudu,
kada je jedno jutro videla kako je komšinicin veš čist.
Rekla je mužu:
"Pogledaj! Konačno je naučila dobro oprati veš. Ko li ju je naučio?"
Muž joj odgovori:
"Niko. Ja sam danas ustao ranije i oprao prozore. .."
---------------------------------------------------------------
Neki je čovek ušao u autobus i seo pored čoveka koji je samo na jednoj nozi imao cipelu.
“ Očigledno je da ste izgubili jednu cipelu.”
“ Ne dobri čoveče ”, odgovorio je, “ jednu sam našao.”
Ako je nešto očigledno, ne mora biti i istinito.
---------------------------------------------------------------
ISKUSTVO JEDNE UČITELJICE
Jednoga dana zamoli učiteljica svoje učenike da napišu imena svih ostalih učenika u razredu na list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im reče da razmisle što je to najljepše što bi mogli reći o svakom pojedinom učeniku i da to napišu pored njihovih imena.
Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili učionicu i predali svatko svoj list učiteljici.
Preko vikenda je učiteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog učenika i pored njega popis najljepših primjedbi koja su drugi učenici dali o njemu ili njoj.
U ponedjeljak je predala svakom učeniku njegov ili njen popis. Već nakon kratkog vremena su se svi smjehuljili.
„Uistinu?“, šaputali su... „Nisam mislio/mislila da uopće nekome toliko značim!“ i „Nisam mislio/mislila da sam drugima toliko drag/draga“, bili su komentari.
Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Vježba je ispunila svoju svrhu, a učenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim učenicima.
Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od učenika poginuo u ratu pa je učiteljica otišla na njegov pogreb.
Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog čovjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju počast.
Učiteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, reče joj: „Jeste li Vi Markova učiteljica matematike?“ Potvrdila je: „Da“. Potom on reče: „Marko je često govorio o Vama.“
Poslije pogreba većina Markovih učenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i očito su jedva čekali da porazgovaraju s učiteljicom. „Nešto bismo Vam pokazali“, reče otac i izvadi novčanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da ćete Vi to prepoznati.“
Iz novčanika je izvadio već ishabani list papira, koji se već slijepio očito od čestog umotavanja i otvaranja.
Učiteljica je naravno odmah znala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markovi kolegice i kolege iz razreda o njemu.
„Tako smo Vam jako zahvalni što ste to učinili“, reče Markova majka. „Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.“
Svi su se ostali učenici okupili oko svoje nekadašnje učiteljice.
Ivan se tada nasmije i reče: „I ja čuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaćeg stola.“
Filipova žena reče: „Filip me zamolio da listu stavimo u naš album s vjenčanja.
„I ja čuvam još uvijek svoju u svom dnevniku“, reče Marija.
Potom Ana, pa još jedna učenica, izvadi iz svoga kalendara već istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima.
„Uvijek ga nosim sa sobom“, reče Ana i doda: „Mislim da svi još uvijek čuvamo taj list papira.“
Učiteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplaka.
Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više neće vidjeti.
Često u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da će svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada će to biti.
Zato bismo trebali reći svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni.
Recimo im to dok nije prekasno.
-------------------------------------------------------Eho
Jedan čovek i njegov sin su jednog dana išli šumom. Odjednom,
dečak zape i osećajući bol kriknu: "Ahhh!" Iznenada, ču glas
koji je dolazio s planine: "Ahhh!" Znatiželja ga obuze pa dreknu:
"Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi beše: "Ko si ti?" Ovo ga naljuti,
pa ponovo dreknu: "Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!" De-
čak pogleda oca i upita ga: "Tata, šta se ovo dešava?"
"Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu: "Divim ti
se!" Glas odgovori: "Divim ti se!" Otac ponovo uzviknu: "Predi-
van si!" Glas reče: "Predivan si!" Dečak je stajao iznenađen, ali
još uvek ne shvatajući šta se dešava.
Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali, to je ustvari 'život'.
Život ti uvek vraća ono što ti daješ. Život je ogledalo tvojih de-
la. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi. Želiš li više dobra, po-
dari više dobra. Želiš li razumevanje i poštovanje, tada razume-
vaj i sam poštuj. Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te
respektuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i respektuj ih. Ovo
pravilo odnosi se na svaki aspekat života. Život ti uvek vraća
ono što daješ. Tok tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo
tvojih dela."
------------------------------------------------------------------------------Da li si ti sargarepa, jaje ili zrno kafe?
Cerka se zalila svom ocu na tezak zivot i rekla kako ne zna vise kako da se suprotstavi zivotnim problemima i teskocama, kako nema vise snage za borbu; jer cim resi jedan problem, vec je pred njom drugi i tezi od prethodnog.
Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vreme voda u posudama pocela je da kljuca. U prvi lonac je stavio sargarepu, u drugi jaje, a u treci nekoliko zrna kafe, zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vreme.
Cerka se nije mogla strpeti, jer nije znala sta njen otac tim postupkom zeli reci i dokazati.
Otac je iskljucio sporet, pa je izvadio sargarepu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je cerku i upitao: "Sta vidis?"
- "Vidim sargarepu, jaje i zrno kafe", odgovorila je.
Zatrazio je od nje da opipa sargarepu i osetila je da je sargarepa jako meka i krhka. onda je zatrazio da oguli jaje i videla je da je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomirise kafu, a ona se nasmesila kad je osetila njen bogati miris.
-"Ali sta sve ovo treba da znaci"?, upitala je zacudjeno.
-"Znaj, kceri moja, da su i sargarepa i jaje i kafa prosli kroz isto stanje, boreci se sa istim neprijateljem -'kljucalom vodom', ali se svaki od njih suprotstavio na razlicit nacin.
Sargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omeksala i oslabila u kljucaloj vodi.
Jaje je cuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promenilo iz tecnog u tvrdo stanje.
Dok je kafa sasvim drugacija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - ona je uspela promeniti vodu! A ti??
Da li si sargarepa koja je naizgled jaka, ali, cim naidjes na manje prepreke i teskoce, oslabis i gubis snagu?
Ili si jaje mekog srca koje, kad naidje na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (spoljasnji izgled) se ne menja, ali se menja tvoja unutrasnjost tako da tvoje srce postaje tvrdo, jako i gorko?
Ili si zrno kafe koje izmeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako sto je cini ukusnom i daje joj lep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu cinis boljom, vrednijom, ti teskocu sebi olaksavas tako da ona bude olaksica umesto teskoce i problema, brige i tuge.
Razmisli, kceri moja, kako ces se suociti sa svim problemima i teskocama ovoga sveta?"
Da li si ti sargarepa, jaje ili zrno kafe?
------------------------------------------------------Poučna priča svim prosvetnim radnicima.
Pre mnogo godina čuo sam priču jedne učiteljice. Zvala se gospođa Tompson.
Prvog dana školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž.
Poput većine učiteljica rekla je deci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na svom mestu sedeo dečak, po imenu Tedi Stodard.
Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primetila da se slabo igra sa ostalom decom, odeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno.
Tedi je takođe umeo da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson
zaista uživala da piše velike masne kečeve crvenom hemijskom na njegovim zadacima. U školi gde je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da pre nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je
ostavila Tedijev izveštaj za kraj. Kada ga je pročitala doživela je veliko iznenađenje.
U prvom razredu, za Tedija je pisalo, "Tedi je bistro dete i uvek se smeje. Uredan je i lepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga."
U drugom razredu, "Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlečivo bolesna."
U trećem razredu, "Teško je podneo smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promeni, to će loše da se odrazi po njega."
U četvrtom razredu, "Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času."
Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci doneli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon doneo nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.
Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka deca su počela da se smeju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gde su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dečiji smeh tako što je rekla da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji posle škole da bi joj rekao "Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka."
Pošto su deca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje deci, gramatiku i matematiku. Umesto toga počela je da ih uči.
Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu decu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sledeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.
Šest godina je prošlo pre nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Posle četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocenama. Uveravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Posle četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da idalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stoddard.
Ali ovde nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proleća. Tedi je rekao da je upoznao jednu devojku i da će se venčati. Objasnio joj je da mu je otac umro pre nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na venčanju uzme mesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.
Zagrlili su se i Dr. Stoddard joj je šapnuo, "Hvala gospođo Tompson što ste verovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu."
Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula "Tedi, grešiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Pre tebe nisam umela da učim druge."
-------------------------------------------------HRABROST JEDNOG MIŠA
.. .jer nedostaje jedna suštinska stvar...
' Po indijskoj basni postojao je miš koji je živeo u neprestanom strahu od mačaka. Jedan čarobnjak sažalio se na njega i pretvorio ga u mačku. Tada je on počeo da strahuje od pasa. Čarobnjak ga je pretvorio u psa, posle čega je ovaj počeo da se boji pantera. Kada je pretvoren u pantera, počeo je da se boji lovaca. Čarobnjak se predao, ponovo ga pretvorio u miša i rekao mu: »Nikako ne mogu da ti pomognem, jer uvek zadržavaš srce jednog miša«.
---------------------
Svaki dan u tvom životu je specijalan
Jednog dana, moj prijatelj je otvorio jednu od fioka koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadio je jedan zamotuljak u ružinom papiru i rekao: "Ovo nije bilo šta, ovo je nešto specijalno."
Odmotao je paketić i bacio papir, a onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, pre otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrebila. Čuvala je to za neku "specijalnu priliku".
"Dobro... ja mislim da je sada prilika za to." Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na sahrani. Njegova žena je umrla. Okrenuo se prema meni i rekao: "Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan."
Još uvek se sećam njegovih reči... one su promenile moj život. Više čitam, a manje čistim. Više sedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu i nepokošen travnjak. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna celina ispunjena užicima, a ne kurs preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čase svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvek kad poželim. Fraze: "jednog dana" i "jednog od ovih dana" nestale su iz mog rečnika. Ako nešto vredi videti, slušati ili raditi, onda ja to želim videti, slušati ili raditi SADA. Nisam siguran u to, šta bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovde sutra, u šta mi svi verujemo. Mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom familijom, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj zbog nekih nesporazuma, i pomirila se s njima. Verujem da bi ona išla da jede u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.
Upravo ove neuradjene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta mi što sam prestao da vidjam moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" hteo nazvati. Smeta mi što ne pišem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i deci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam da ne zakasnim, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život sa smehom ili radošću. I svaki dan kažem sebi samom, da je danas jedan specijalni dan...
Svaki dan, svaki sat, svaki minut... je specijalan.
-------------------------------------------------------------
Paradoks našeg vremena kroz istoriju je da imamo vece zgrade, ali krace živce, šire puteve, ali uža gledišta. Trošimo više, ali imamo manje, kupujemo više, ali uživamo manje. Imamo vece kuce i manje porodice, više pogodnosti, ali manje vremena.
Imamo više diploma, ali manje razuma, više znanja, ali manje rasuđivanja, više stručnjaka, ali ipak više problema, više medicine, ali manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smejemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno ležemo, ustajemo previše umorni,čitamo premalo, gledamo TV previše i molimo se retko.
Umnogostručili smo naše imetke, ali smanjili svoje vrednosti. Govorimo previše, volimo preretko i mrzimo prečesto. Naucili smo kako da preživljavamo, ali ne i da živimo. Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. Stigli smo sve do Meseca i natrag, ali imamo poteskocu da predemo preko ulice da upoznamo novog komšiju. Osvojili smo spoljni prostor, ali ne i unutrašnji.
Uradili smo velike stvari, ali ne i bolje. Ocistili smo vazduh, ali zagadili dušu. Savladali smo atom, ali ne i svoje predrasude. Pišemo više, ali ucimo manje. Planiramo više, ali postižemo manje. Naucili smo da žurimo, ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve manje i manje.
Ovo su vremena brze ishrane i sporog varenja, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa. Ovo su dani dve plate, ali više razvoda, luksuznijih kuća, ali uništenih domova. Ovo su dani bržih putovanja, višekratnih pelena, moralnosti koja se može odbaciti, jednodnevnih predstava, preteških tela i tableta koje cine sve od hrane, da utišaju, da ubiju.
Ovo je vreme kada ima mnogo toga u izlogu, a ništa u skladištu. Vreme kada vam tehnologija može doneti ovo pismo i vreme kada možete odabrati da li ćete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu zauvek. Zapamtite, recite poneku ljubaznu rec onome koji vas gleda sa strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići.
Setite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta ni pare. Setite se da kažete: "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj ce zakrpiti povredu kada dolaze duboko iz vas. Setite se držati se za ruke i ceniti momente, jer jednog dana ta osoba nece biti tu ponovo.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru i dajte vremena podeliti vaše dragocene misli s drugima.---------------------------------------------------LETEĆI KONJ
U drevnoj Indiji, jedan čovek osuđen je na smrt. Kada je kazna izrečena, pao je pred noge svoga kralja i zatražio milost. »Gospodaru, ako mi poštedite život«, rekao je, »u roku od godinu dana naučiću vašeg konja da leti.«
»Privremeno si slobodan«, rekao je kralj. »Ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti, presuda će biti izvršena.«
Kada su ga kasnije članovi porodice zabrinuto pitali kako misli da ostvari svoje obećanje, čovek je spokojno odgovorio: »Za godinu dana može da umre kralj, ili da umre konj, ili da umrem ja, a na kraju krajeva, možda taj konj stvarno i poleti!«
-------------------------------------Filozofija Charlesa Schultza
Ovo sto sledi je filozofija Charlesa Schultza, tvorca "Peanutsa" i Charlie Browna. Ne morate zaista odgovarati na pitanja. Samo procitajte tekst do kraja i shvaticete poruku.
1. Nabrojite petoricu najbogatijih ljudi na svetu.
2. Nabrojite zadnjih pet pobednika u golfu.
3. Nabrojite imena zadnjih pet Miss Worlda.
4. Nabrojite desetero ljudi koji su dobili Nobelovu ili Pulicerovu nagradu.
5. Nabrojite dobitnike Oscara za najboljeg glumca i glumicu u zadnjih pet godina.
I, kakav je rezultat?
Stvar je u tome da malo nas pamti jucerasnje senzacije. Ovo nisu gubitnici, radi se o najboljima na svom podrucju. No, pljesak utihne. Nagrade izgube sjaj. Postignuca padaju u zaborav. Pohvale i povelje pokopaju se skupa s njihovim dobitnicima.
Evo jos pitanja, da vidimo kako cete sada proci.
1. Nabrojite par ucitelja koji su vam pomogli u skoli.
2. Nabrojite tri prijatelja koji su vam pomogli kad vam je bilo tesko.
3. Nabrojite petoro ljudi od kojih ste nesto vazno naucili.
4. Razmislite o par ljudi koji su ucinili da se osecate vaznim.
5. Razmislite o petoro ljudi s kojima se rado druzite.
Lakse?
Pouka: Ljudi koji vas zivot cine drugacijim nisu oni s najvise diploma, najvise novaca ili najvise nagrada. To su ljudi kojima je stalo.
Ne brinite o mogucem smaku sveta danas.
U Australiji je vec ionako sutra!
-------------------------------------
Reci ranije . . .
On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona beše nežna i osetljiva. Uzeli su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala decu. Deca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… uobičajna priča.
Kad su sva deca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.
Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili lekari i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život¨.
Čovek nije ništa odgovrio. Seo je uz krevet i uzeo ženu za ruku... njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
¨Ti nećeš umreti!¨
¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.
¨Zato jer si mi potrebna!¨
¨A zašto mi to ranije nisi rekao?¨
Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Nemoj reći: »Moja majka, moj sin, moja žena... to već ionako zna«. Možda i zna,ali nikad se niko nije umorio slušajući voljenu osobu koja joj to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: »Ja sam, želim ti reći da te volim«.
Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Trebam te! Volim te, volim, volim te...«.
Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.
--------------------------------------------------------------------Nesreća
"Nesreće mogu doneti rast i prosvetljenje", reče učitelj.
To je obrazložio ovako:
Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suvim granama drveta koje je stajalo usred velike puste ravnice. Jednog je dana orkanski vetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem - dok napokon nije doletela do šume bogate plodnim drvećem.
I zaključio bi: "Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje."
----------------------------------------------------------
Prava ljubav
Za Mozisa Mendelsona, dedu cuvenog nemackog kompozitora nikako ne bi moglo da se kaze da je bio lep covek. Imao je pilicno nisku figuru i bio je groteskno povijen u ledjima. Jednoga dana otisao je u Hamburg u posetu trgovcu koji je imao prelepu kcer, Frumtje. Mozis se beznadezno zaljubio u nju. Medjutim, Frumtje je, zbog njegovog nakaznog izgleda, osecala odbojnost prema njemu.
Kada je doslo vreme za odlazak, Mozis je sakupio hrabrost i popeo se stepenicama do devojcine sobe da bi poslednji put s njom porazgovarao. Ona je bila vizija nebeske lepote i zbog toga sto je odbijala da ga pogleda, osecao je duboku tugu. Posle nekoliko pokusaja da zapocne razgovor, Mozis je stidljivo upitao:
- Da li verujete da se ljudi vencavaju na nebesima?
- Da - odgovorila je ne podizuci pogled. A vi?
- Ja verujem - glasio je njegov odgovor. Znate, kada se na nebesima rodi decak, Gospod objavi kojom ce se devojkom ozeniti. Kada sam se ja rodio, meni su pokazali moju buducu mladu . Zatim je Gospod dodao: "Tvoja zena bice grbava." Od tada sam glasno izgovarao:"O, Boze, grbava zena bice prava tragedija. Molim ti se, Gospode, daj meni grbu a nju ostavi da bude lepa."
Na to ga je Frumtje pogledala pravo u oci i protresla ju je jeza od nekog dubokokg osecanja. Ustala je i pruzila Mendelsonu svoju ruku. Kasnije mu je postala veoma privrzena supruga.
-----------------------------------------------------------------------Kiša je neprestano padala dok su Tenzen i Ekido zajednički putovali blatnjavim putem. Zašavši za krivinu, naišli su na lepu devojku u svilenom kimonu sa pojasom, koja nije mogla da predje na drugu stranu puta.
" Hajde, devojko ", reče joj Tenzen, ne premišljajući se ni za trenutak.Podigavši je u naručje,preneo ju je na drugu stranu, preko blata.
Ekido nije progovorio ni reči, sve dok kasno te večeri nisu stigli u hram u kome je trebalo da prespavaju. Potom više nije mogao da izdrži. " Mi kaludjeri ne prilazimo ženama", rekao je Tenzenu, "pogotovu ako su to lepe i mlade devojke. To je opasno. Zašto si to učinio:"
" Ja sam devojku ostavio tamo", odvratio mu je Tenzen," Zar je ti još uvek nosiš sa sobom ?"
-------------------------------------------------
Prica jedne svece ...
Zapalili ste me i gledate moje svetlo. Radujete se jasnoci i toploti
koju darujem. Veselim se da mogu goreti za vas. Da nije tako
lezala bih u nekoj kutiji bez koristi. Smisao dobijam tek kada gorim.
Ali, dobro znam, sto duze gorim, to kraca postajem, to se vise blizim svome kraju. «Izgorela je» reci cete, a ono sto je ostalo vi cete
baciti. Znam, za mene postoje dve mogucnosti: Ili da ostanem u kutiji
u tami, ili da gorenjem postajem kraca. Dajem sve u korist svetla, a time dovodim samu sebe kraju . Ipak lepse je ako mogu nesto dati...
Gledaj, isto je tako s ljudima! Ili se povuku , ostajuci sami za sebe i sve je hladno i prazno; ili se priblize ljudima i daruju im od svoje toplote i ljubavi i onda zivot dobija smisao. Ali, znaj i to da za ovo moras dati nesto od sebe samog, nesto od svoje radosti, od svoje srdacnosti, od svog smeha, mozda nesto i od tuge. I ne trebas bojazljivo razmisljati
o tome kako ces sacuvati samo sebe. Mislim da samo onaj ko druge veseli postaje sam veseliji. Samo onaj ko je svetlo drugima, sam ce primiti svetlo. Sto vise goris za druge to ce svetlije biti u tebi samom.
Mnogi su ljudi samo zato tmurni i neraspolozeni, jer se boje biti
ovde za druge, zale se i neprestano mrmljaju na teska vremena.
Jos uvek nisu shvatili ovo: Jedno jedino svetlo koje gori, vece je i vrednije nego sva tama sveta.
Dopustite dakle da vas malo ohrabrim, ja, mala sveca.
--------------------------------------------------------------------Dva krcaga
Vodonoša u Indiji imao je 2 velika krčaga koje je nosio obešene o motku o vratu. Jedan krčag je bio napukao, a drugi je bio savršen. Dok je savršeni krčag uvek donosio punu meru vode nakon dugog hoda od potoka do kuće, napukli krčag doneo bi samo polovinu. Pune dve godine ovo se dnevno ponavljalo i vodonoša je donosio meru i po vode do gospodareve kuće. Naravno, savršeni krčag je bio ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namjenjen. Jadni, napukli krčag stideo se svog nedostatka i osećao se jadno doprinoseći samo polovinu onog šta je trebao.
Po isteku druge godine, shvativši svoj gorki neuspeh, jednog dana reče vodonoši pri potoku:
,,Stidim se sebe i hteo bih se izviniti."
Upita vodonoša:
,,Zašto se stidis?"
Krčag nastavi:
,,Proteklih godina mogao sam donositi samo pola svog tereta jer je druga polovina iscurila kroz napuklinu putem do gospodarove kuće. Zbog moje mane ti radiš više a ne dobijaš naknadu za svoj napor."
Vodonoša se sažalio nad starim, napuklim krčagom i saosecajno reče:
,,Kad se budemo vraćali želeo bih da obratiš pažnju na prekrasno cveće uz stazu"
Stvarno, kad su se penjali uzbrdo, stari napukli krčag opazio je s jedne strane divno cveće obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja opet ga obuzme tuga i još jednom se izvini vodonoši za svoj neuspeh.
Vodonoša mu reče:
,,Da li si opazio da je cveće samo s tvoje strane staze, a na strani savršenog ga nema!!! To je zato jer sam ja oduvek znao za tvoj nedostatak pa sam ga iskoristio. Na tvojoj sam strani posadio semenke cveća i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zalivao. Već dve godine berem ovo divno cveće i njime ukrašavam gospodarev sto. Bez tebe ova lepota nikada nebi krasila njegov sto."
-------------------------------------------------------------
Indijska legenda
Verovatno ste culi za indisjku legendu o malom zutom cvetu koji se rascvetao u jednoj basti. On cveta samo jednu sezonu i tada uvene.
Kada je jedan posetilac usao u ovu bastu, citamo u prici, sa svih strana slusao je samo zalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zasto? Zato sto je sve drvo palme korisno - plod, lisce, grane i deblo.
Medjutim kokosova palma zavidela je mangu, zato sto se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veci doprinos i dobila vise.
Oko posetioca koji je slusao samo zalbe zaustavilo se na jednom malom zutom cvetu koji je radosno cvetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: " Zasto se i ti ne zalis kao ostali?"
Cvet je odgovrio: " Posmatrao sam kokosovu palmu i zavideo joj na liscu koje se lelujalo na vetru. Pozeleo sam da donosim divne, socne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog zeleo da budem kao kokosova palma ili mango, On bi mogao to da ucini. Zeleo je da budem mali zuti cvet pa zato zelim da budem najbolji mali zuti cvet koji je ikad postojao.
---------------------------------------------------------------Devojke, one su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne zele doci do najboljih, jer se boje da ce pasti i - ozlediti se.
Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih lakse dodju.
Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nesto nije u redu, dok su zapravo one velicanstvene. Jednostavno, moraju biti strpljive i cekati da pravi covek dodje, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smeju pasti da ih dohvate, ko ih treba i voli napravit će sve da dodje do njih.
-------------------------------------
Ti si poseban !
Poznati govornik otvorio je svoj svoj seminar drzeci u rukama novcanicu od 20 dolara. U sobi u kojoj je bilo 200 ljudi upitao je:
,,Ko bi zeleo ovu novcanicu?"
Ruke su se podizale u vazduh.
On rece:
,,Dacu je nekome od vas, ali pre toga dozvolite mi da ucinim ovo."
A nastavi guzvati novcanicu. Potom upita:
,,Ko jos uvek zeli ovu novcanicu od 20 dolara?"
Opet su ruke bile visoko podignute u vazduhu.
,,Dobro", ponovi on, "a sta ako ucinim sledece?"
Ispusti novcanicu na zemlju i stade je uvrtati svojom cipelom.
Potom je podize, sada poguzvanu i prljavu.
,,A sada, ko je jos uvijek zeli?"
Opet su se ruke podigle u vazduh.
,,Prijatelji, svi vi ste naucili veoma vrednu lekciju. Bez obzira na to sto sam ucinio sa novcanicom, jos uvek ste je zeleli, zbog toga sto se nije smanjila njena vrednost. Jos uvek je bila vredna 20 dolara.
Mnogo puta u nasim zivotima, mi smo baceni, zguzvani, prizemljeni zbog odluka koje donosimo i okolnosti koje nam se nadju na putu.
Osecamo da smo manje vredni, ali bez obzira na to sta se dogodilo ili sta ce se dogoditi, vi nikada necete izgubiti svoju vrednost, prljavi ili cisti, poguzvani ili konacno pognuti, jos uvek cete biti vredni onima koji vas vole.
Vrednost naseg zivota nije u tome sto mi radimo ili koga poznajemo, vec pored koga smo. Vi ste posebni i nemojte to nikada zaboraviti!”
---------------------------------------------EVO JEDNE FANTASTIČNE PRIČE.
U pitanju je odlična igra rečima.
Bila jednom četvorica po imenu Svako, Neko, Bilo ko i Niko.
Trebalo je obaviti jedan vrlo važan posao i Svako je mislio da će ga Neko obaviti.
Bilo ko je to mogao učiniti, a Niko nije hteo.
Neko se zbog toga naljutio jer je to bio posao za Svakoga. Svako je opet mislio da bi ga Bilo ko mogao obaviti, no Niko nije shvatio da ga Neko ne želi obaviti. Na kraju je Svako krivio Nekoga jer Niko nije učinio ono što je mogao napraviti Bilo ko.-------------------------------------------------------------------San
Veliki taoistički učitelj Chuang Tzu sanjao je da je leptir koji leprša između cvetova tamo-vamo. U snu nije bio svestan sebe kao osobe. Bio je samo leptir. Iznenada se probudio i otkrio da leži u krevetu, kao ljudska osoba ponovo. Ali onda se je zapitao: "Jesam li ja čovek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovek?"
----------------------------------------------
»Stvari koje nisi nikada ucinio«
Secaš li se onog dana kad sam te molila
da mi posudiš svoj novi auto, koji sam zatim slupala?
Mislila sam da ceš me ubiti,
ali ti to nisi ucinio...
A secaš li se kad sam te nagovorila
da podemo na plažu iako si ti govorio da ce padati kiša,
i kiša je zatim i padala?
Mislila sam da ceš viknuti: »Jesam li ti rekao?!«
Ali ti si ostao miran...
Secaš li se kad sam ocijukala sa svima
da kod tebe izazovem ljubomoru,
i ti si bio ljubomoran.
Mislila sam da ceš me ostaviti,
ali ti to nisi ucinio...
Secaš li se kad sam prevrnula tortu od jagoda na tepih tvoga auta?
Mislila sam da ceš me istuci,
ali ti to nisi ucinio...
A seticeš se sigurno i one veceri
kad sam ti zaboravila reci da na slavlje treba doci u vecernjem odelu,
pa si došao u farmerkama?!
Mislila sam da ceš me ostaviti,
ali ti to nisi ucinio...
Istina, mnogo toga nisi ucinio.
Ali uvek si bio sa mnom strpljiv,
voleo si me i štitio.
Za mnoge stvari bih te molila za oproštenje da si se vratio iz Vijetnama...
Ali, ti se nisi vratio...
Zlatno pravilo:
Samo jednom živimo na ovom svetu.
Sve ono dobro što ga jedni drugima možemo uciniti, ljubaznost koju možemo iskazati, ucinimo odmah.
Ne odgadajmo to i ne zanemarujmo jer ovim svetom necemo proci drugi put.
(B.Ferrero)
----------------------------------------Zakasneli odgovor
U drevnoj Indiji poklanjala se velika pažnja vedskim ritualima, koji su se primenjivali s takvom tačnošću da, kad bi sveci molili za kišu, suša bi odmah prestajala. Živeo je tada jedan čovek koji se molio po ovim ritualima, preklinjući boginju Lakšmi da ga učini bogatim.
Čovek se molio punih deset godina bez ikakvog efekta, a onda je najednom postao svestan da je bogatstvo nešto prolazno i nevažno, pa se povukao u pećinu na padinama Himalaja i postao pustinjak.
Jednog dana, zadubljen u meditaciju, otvorio je oči i pred sobom ugledao ženu zadivljujuće lepote, koja je blistala i presijavala se kao da je od zlata. "Ko si i šta tražiš ovde?" upitao je. "Ja sam boginja Lakšmi, kojoj i si se molio punih deset godina. Došla sam da ispunim tvoju želju."
"Ah, dobra moja boginjo!" uskliknuo je čovek. "U međuvremenu sam spoznao lepotu meditacije i izgubio svaku želju za bogatstvom. Prekasno si stigla. Reci mi, zašto toliko kasniš?"
"Da budem iskrena", objasnila mu je Lakšmi, "ritualima koje si tako verno obavljao, u potpunosti si zaslužio traženo bogatstvo, ali nisam ti uslišila molbu zbog ljubavi i želje da učinim ono što je najbolje za tebe."
Ako bi mogao da biraš, šta bi odabrao: da ti želja bude ispunjena, ili da ti bude ukazana milost da ne izgubiš duševni mir?
--------------------------------------------------------
Naradina molitva
Indijski mudrac Narada bio je poklonik boga Hari. Toliko mu je bio posvećen da je jednog dana uobrazio kako nigde na svetu ne postoji čovek koji toliko voli Boga kao on.
Gospod je progovorio u njegovom srcu, naredivši mu: "Narada, idi na obalu Ganga i potraži grad u kome živi jedan od mojih vemika. Dobro će ti doći njegovo društvo."
Narada je učinio kako mu je rečeno i pronašao seljaka koji je ustajao u zoru, samo jednom izgovarao Harijevo ime, zatim uzimao motiku i odlazio da čitav dan okopava zemlju. Uveče, pre nego što bi zaspao, izgovarao je još jednom Harijevo ime. Narada je pomislio: "Kako je moguće da je ovaj paor pravi vemik, ako po čitav dan samo kopa?"
Tada je Gospod naredio Naradi: "Napuni do vrha jednu činiju mlekom i s njom obiđi čitav grad, ali nemoj ni kap mleka da prospeš". Narada je tako i učinio.
"Koliko si puta mislio na mene dok si obilazio grad?" upitao ga je Hari. "Ni jednom, Gospode", odgovorio je Narada. "Kako bih i mogao, kad si mi naredio da ne prospem ni kap mleka iz činije?"
"Eto, ta činija je toliko obuzela tvoju pažnju da si potpuno zaboravio na mene", rekao je Hari. "Šta da se onda kaže za tog seljaka, koji i pored toga što hrani brojnu porodicu, dva puta dnevno pomisli na mene?"
Ljudi većinom posmatraju druge i lako ih osuđuju i kritikuju, dok malo njih primjećuju svoja djela.
------------------------------------------------------------Јерменин и његов син
На самрти позва стари Јерменин свога сина па га доведе до прозора и упита шта види.
- Људе, одговори он.
Затим му пружи огледало да се погледа и упита га шта види.
- Видим себе, одговори син.
- Ето, сине! И прозор и огледало направљени су од истог стакла, с том разликом што се на стаклу од огледала налази танки слој сребра. И у животу је тако: где год се сребро нађе између људи, ту човек види само себе.
------------------------------------
Bezumnik
U vrtu jedne ludnice sretoh mladica bledog lika, lepog i cudjenjem obuzetog.
I sedoh kraj njega na klupu, te rekoh: "Zasto si ovde?"
On me pogleda zapanjeno, pa rece: "Pitanje ti je nedolicno, ali cu ti ipak odgovoriti. Moj otac je od mene hteo da nacini svoju sliku i priliku, a to je zeleo i moj stric. Moja majka htela je da budem bas kao njen uvazeni otac. Moja je sestra isticala svoga muza moreplovca kao savrsen primer na koji je trebalo da se ugledam. Moj brat misli da treba da budem, kao i on, dobar atleta.
Tako su i moji ucitelji, doktor filosofije, profesor muzike i logicar, odreda cvrsto resili i svaki bi od njih da budem odraz njegovog lika u ogledalu.
Zato sam dosao ovde. Tu mi deluje zdravije. Barem mogu da budem to sto jesam."
Uto se iznenada okrenu ka meni i rece: "Nego, reci mi, da li su i tebe ovamo takodje oterali obrazovanje i dobar svet?"
A ja odgovorih: "Ne, dosao sam u posjetu."
On rece: "Ti si, dakle, jedan od onih sto zive u ludnici s one strane zida."
--------------------------------------
ЈУЧЕР, ДАНАС и СУТРА !
Постоје два дана која нам стално измичу и која не можемо контролисати.
Први је ЈУЧЕР који је однео своје бреме брига, грешака, разочарања, туге
и патњи.
ЈУЧЕР нам је измакло заувек! Ништа га не може вратити!
Не можемо поправити донешене одлуке, ни вратити изречене речи.
ЈУЧЕР је дан који је неповратно прошао.
Други дан над којим немамо контроле је СУТРА.
Пун обећања и нада или брига и проблема, ко то зна ?
Сунце ће засијати или ће га прекрити облаци, ми још ништа не знамо, јер СУТРА још није дошло.
Остаје нам само ДАНАС!
Имамо на располагању само тај један мали дан да се ухватимо у коштац са
животом и колико год борба била тешка ми је морамо издржати.
Све тешкоће данашњег дана нас не могу поколебати, једино нас мучи кајање
за јучерашње грешке и страх од неизвесне сутрашњице!
----------------------------------------------Једна млада жена је једног дана рекла нешто чиме је увредила своју најбољу пријатељицу. Она је одмах зажалила, и направила би све да повуче своје речи назад. Она је то рекла импулсивно, у моменту непажње, уз то да су биле тако блиске, није ни помислила на ефекте својих речи раније.
У настојању да оповргне оно што је урадила, отишла је код једне старе мудре жене. Објашњавајући ситуацију и упита је за савет. Стара мудра жена послушала је стрпљиво, трудећи се да одреди колико је искрена ова млада жена, колико је стварно желела да исправи ситуацију.
Мудрица је рекла, ,,Требаш учинити две ствари да би могла исправити своје дело. Једна од њих је екстремно тешка. Вечерас, узми своје најбоље јастуке од перја, и отвори у свакој од њих мале рупе. Онда, пре изласка сунца, мораш поред сваког прага у градићу ставити по једно перо. Када завршиш први корак, врати се опет мени и рећи ћу ти другу ствар. ,,Млада жена се вратила кући да се припреми за свој посао. Целу ноћ је провела идући са једног у други праг. Прсти су јој се смрзнули, док је ветар био много оштар. Међутим она је ишла даље тамним улицама..
Након изласка сунца, млада жена се вратила код старе мудрице. Она је била исцрпљена, међутим осећала је олакшицу да ће њен труд бити награђен. ,,Моји јастуци су празни. Стављала сам испред сваког кућног прага по једно перје.”
Сада, рекла је стара мудрица, ,,Иди назад и напуни своје јастуке назад и све ће бити као раније.” Млада жена је била ошамућена. ,,Ти знаш да је то немогуће!” Ветар је сигурно одувао перја након остављања испред прагова! Ниси рекла да требам то покупити назад! Ако је ово твој други захтев, онда ствари неће никад бити исте.”
То је истина, рекла је мудрица. ,,Никад не заборави. Свака твоја реч је перје у ваздух. Једном казано, никакав покушај, ма колико био искрен неће вратити речи у твоја уста. Изабери добро твоје речи, и добро их чувај у присутности оних које волиш, зато запамти да једна добра реч може да греје три хладна зимска месеца.
-------------------------------------
Магарац и човјек
Једног је дана сељаков магарац пао у бунар.
Животиња је сатима сажаљиво плакала док је сељак покушао смислити шта да уради.
Напокон је одлучио-будући да је животиња стара а бунар ионако треба прекрити, није вриједно труда спасавати магарца.
Позвао је све суседе да му дођу помоћи. Сви су зграбили лопате те почели набацивати ђубре у бунар. На почетку је магарац схватио шта се дешава те је почео очајницки плакати. Тада се на опште чуђење примирио. Након неког времена сељак је напокон погледао у бунар. Био је запањен оним шта је видео. Са сваком лопатом ђубрета које је погодило његова леђа магарац је радио нешто задивљујуће. Истресао би леђа и попео се једну степеницу више. Како су сељак и суседи наставили убацивати ђубре на животињу, он би је отресао и попео се. Ускоро, сви су задивљено посматрали магарца који је закорачио преко ивице и сретно искочио!
Живот ће на тебе истресати ђубре, разне врсте прљавштине. Трик како да изађеш из бунара састоји се у томе да то отресеш и попнеш се преко тога једну степеницу више.
Свака наша недаћа је степеница. Можемо изаћи из најдубљег бунара једноставно не посустајући. Никад не одустај! Отреси то и попни се једну степеницу више.
Запамти пет једноставних правила за срећу:-----------------------------------------------------------------Велика срца воле, мала траже да буду вољена
Драгуљар је седео за столом и кроз излог своје отмене трговине посматрао пролазнике.
Нека се девојчица приближила трговини и прислонила носић на излог. Као небо плаве очи радосно засијаше кад угледа један од изложених предмета.
Ушла је одлучно и прстом показала огрлицу од модрог тиркиза.
"То је за моју сестру. Можете ли ми је запаковати као поклон?"
Трговац с неверицом погледа девојчицу и упита: "Колико новца имаш?"
Она се подиже на прсте, стави на сто лимену кутију, отвори је и испразни. Било је ту неколико мањих новчаница, шака ситниша, неколико шкољки и фигурица.
"Хоће ли бити довољно?" упита поносно.
"Желела бих старијој сестри купити поклон. Откада немамо маме, она обавља све послове и нема ни тренутка времена за себе. Данас јој је рођендан. Уверена сам да ће је поклон веома обрадовати. Њене су очи исте боје као тај драги камен."
Трговац је отишао у малу просторију и у златноцрвени папир запаковао кутијицу.
"Узми и пажљиво понеси", рече девојчици.
Она узе пакетић као победнички пехар и поносно изађе из трговине.
Сат времена касније у трговину уђе прекрасна девојка с косом боје меда и дивним модрим очима. Стави на сто кутијицу коју је трговац пажљиво запаковао и упита:
"Ова је огрлица купљена у вашој трговини?"
"Да, госпођице."
"Колико је коштала?"
"У мојој трговини цене су ствар поверења, тичу се само мене и мојих купаца."
"Моја сестра је имала нешто ситниша, сигурно није могла платити овако вредну огрлицу!"
Трговац затвори кутију, сложи омот и врати је девојци.
"Ваша је сестра платила највишу цену: дала је све што је имала".
-----------------------------------------------------------------------У неугледној кафани једног малог лучхог места окупљали су се мештани ради пића и разговора. Између осталих окупљало се ту и једно мање друштво локалних пијанаца који су вечери проводили уз алкохол и расправу о реинкарнацији.
Међу њима је био и Џек Лондон (писац) који је повео дугу расправу о томе како се услед реинкарнације исти људи могу наћи на истом месту после сто година.
Једне вецери био је ред на Џек Лондона да части и све до затварања кафане он је наручивао пиће за све.
Пред фајронт млади конобар му је пришао и захтевао да се цех плати.
Тада га је чувени писац, иначе познат као тежак на новчанику, упитао:
-"Дечаче, да ли ти знас ко сам ја?"
"Наравно да знам господине Лондон"
-"Да ли знаш о чему ја и моји пријатељи разговарамо овде у кафани"
"Знам господине Лондон, причате о реинкарнацији и томе како се исти људи нађу на истом месту након сто година"
-"Пошто све лепо знаш ја ћу ти радо платити рачун када се поново сретнемо овде за сто година."
На то му конобар одговара: "Али господине Лондон, ви сте ми то исто рекли пре стотину година!"
Задивљен Џек Лондон је платио рачун и оставио богату напојницу домишљатом младом конобару.
-------------------------------
Најлепше руке
Окупило се неколико госпођа у једном салону за лепоту поводом организовања такмичења за избор најлепших руку. Суд о томе препустиле су једном мудром старцу.
Након разгледања приказаних руку, старац не хтеде изрећи суд.
- Не могу га изрећи - рекао је, - пре него што се обратим сиромасима и док они не одлуче. Јер верујем, да су најлепше руке оне које доносе радост људима око себе, које бришу сузе једног сирочета, оне на којима се одмара бол једне уцвељене душе, које нахране једног гладног и напоје једног жедног.
-----------------------------------------------------------------------Лаиса
У старо доба, живела је у Коринту једна жена по имену Лаиса. Живела је грешним животом а њено име се повезује са следећим догађајем: кад су се на њеном лицу појавиле прве боре, Лаиса је почела да ломи сва огледала која су јој долазила под руку, будући да је свако од њих разоткривало прве знаке њеног старења.
Много пута и ми, људи, не можемо да поднесемо истину, нити налазимо снагу да прихватимо боре нашег духовног постојања. Тешко нам пада да примимо савете и примедбе других. Али онај човек, који жели да се поправља, увек ће тражити неког ко ће га подсећати на његово несавршенство и ко ће му указивати како да изнађе начине и средства ка савршенству.
--------------------------------
Жена вози путем...
Мушкарац вози истим путем, али у супротном смеру...
Када се сусретну, жена спусти прозор и викне:
-Коњ!
Мушкарац одмах спушта прозор и одговара:
-Вештице!
Наставе даље свако својим путем, а мушкарац, смејући се што је онако одговорио жени, уђе у прву кривину и:
Удари право у цркнутог коња који је лежао на друму...
Наравоуценије
Мушкарци често не разумеју шта им жене говоре!
А понеки од њих помисле, да су све жене помало вештице...
----------------------------------------------------------------------------------Korak, disanje - zamah metlom
Bepo, cistac ulica, radio je svoj posao rado i temeljito. Znao je da je njegov rad potreban. Kad bi meo ulice cinio je to polako i jednolicno: kod svakog koraka jedno disanje, i kod svakog disanja jedan zamah metlom. Korak - disanje - zamah metlom - korak - disanje - zamah metlom...
Ponekad bi malko zastao i razmisljao gledajuci ispred sebe. Zatim bi nastavio: korak - disanje - zamah metlom - korak disanje - zamah metlom. Dok bi se Bepo tako pomicao i pred sobom posmatrao neociscenu ulicu, a iza sebe ociscenu, dolazile bi mu cesto velike misli. Ali bejahu to misli bez reci, misli koje se vrlo tesko mogu drugima saopstiti. Slicno kao neki odredjeni miris kojeg se jedva jos secamo ili kao neka boja o kojoj smo sanjali.
Nakon rada sedeo je Bepo kod devojcice Momo i tumacio joj svoje velike misli. Ona ga je na poseban nacin slusala. Zato bi se njemu razvezao jezik i pronalazio bi prave reci:
- "Vidis Momo", govorio bi on, "to ti je tako: Ponekad imas pred sobom vrlo dugu ulicu. i mislis: strasno je duga, nemoguce ju je ocistiti; znas, tako mislis." Pogledao bi cuteci preda se i onda nastavio: "I, tada se pocnes zuriti. i zuris se sve vise i vise. Ipak svaki put kad pogledas, vidis da ulica pred tobom nije nimalo kraca. Pocnes se jos vise napinjati i tada te uhvati strah, a na koncu izgubis dah te ne mozes dalje. A ulica je jos uvek tu. Tako se ne sme ciniti."
Bepo je kratko vreme razmisljao i nastavio: "Ne sme se nikad misliti na celu ulicu najedanput, razumijes li? Mora se misliti samo na sledeci korak, na sledece disanje, na sledeci zamah metlom. I uvek ponovno samo na sledeci".
Ponovno je zastao i razmisljao pre nego je dodao: "Takav rad donosi radost. To je vazno. Tada se posao uradi dobro. Tako to treba biti."
Nakon duge stanke nastavio je: "Odjednom vidis da je cela ulica ociscena - korak po korak. Uopste ne znas kako, a i ne izgubis dah."
Klimajuci glavom, Bepo je rekao na kraju: to je vazno!
---------------------------------------------------------------------Brodska jedra
Jedna legenda govori o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visile obješene na drvenoj motki na ramenu.
Upitali prvog čovjeka šta ima u vrećama. Odgovorio je: - Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, posmatram, proučavam, mislim šta ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unazad, mučio se nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: -U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži moje greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kuda god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.
Treći muškarac je odgovorio: - Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. A vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.
-----------------------------------
Sta zene zele
Mladi kralj Artur je bio iznenadjen i uhvacen od susednog Kralja, dok je kradom lovio u njegovim sumama. Kralj ga je mogao ubiti na licu mesta jer je to bila kazna za sve one koji bi krali na monarhovom imanju, ali se on pokolebao pred Arturovom mladoscu i simpaticnoscu, i ponudio mu je slobodu u zamenu za odgovor na jedno tesko pitanje.
Sta ustvari zele zene?
Ovakvo bi pitanje ostavilo bez reci i najstarije mudrace i mladom
Arturu se cinilo da je prosto nemoguce odgovoriti na njega.
Kako god bilo, bolje je i pitanje nego umreti obesen, tako da se vratio u svoje kraljevstvo i poceo ispitivati svoje podanike. Razgovarao je s princezama, kraljicom, prostitutkama, casnim sestrama, mudracima, pa cak i sa dvorskom ludom .jednom recju, sa svima. Ali, niko mu nije dao zadovoljavajuci odgovor. Medjutim, svi su mu savetovali da potrazi odgovor kod stare vestice, jer ga je ona jedina i znala.
Cena bi bila visoka, jer je stara vestica bila nadaleko poznata po svojim basnoslovno skupim uslugama.
Dosao je najzad i zadnji dan godine i Artur nije imao drugog resenja vec da razgovara sa vesticom. Ona je pristala dati odgovor, ali u zamenu za sledecu cenu: zelela je da se uda za Sir Gawain-a, najplemenitijeg viteza Okruglog stola i Arturovog najboljeg prijatelja.
Mladi Artur je prestravljeno gledao; bila je grbava i uzasno ruzna, imala je jedan jedini zub, sirila je oko sebe takav smrad koji ga je terao na povracanje i ispustala je neobicne krike i zvukove.
Nikad Artur nije u svom zivotu video odvratnijeg stvorenja. Pri samoj pomisli da zamoli svog prijatelja da ozeni ovo storenje, uplasio se i posustao.
Ali Sir Gawain je saznao sta se dogodilo i odlucno rekao da je zrtvovanje za zivot svog prijatelja i za ocuvanje Okruglog stola vredno toga
Najavljeno je vencanje, nakon cega je stara vestica u svojoj paklenoj mudrosti rekla:
"Svaka zena zeli da bude vlasnica svog zivota!"
Cim je to izgovorila, svi prisutni su odmah priznali da je izrekla veliku mudrost i da je potpuno u pravu. Isto tako, da je i mladi Artur spasen.
Tako je i bilo.
Cim je cuo odgovor, monarh susednog kraljevstva je vratio Arturu slobodu i pravo na zivot. Vencanje je obavljeno i to gala; prisustvovali su svi dvorjani i niko vise od Artura nije osecao i olaksanje i tezinu u isto vreme.
Sir Gawain je bio nasmesen sve vreme, ljubazan i pun postovanja, po svom starom obicaju.
Stara vestica je napravila pravi skandal svojim najgorijim nacinom ponasanja: zdrala je kao zvjer, bez koriscenja pribora za jelo-rukama i uz to proizvodila zastrasujuce urlike i zvuke, a da ne spominjemo nepodnosljivi smrad.
Konacno je doslo i vreme prve bracne noci i dok je cekao svoju novovencanu mladu da mu dodje u krevet...Gawain je ugledao kako mu prilazi najlepse zensko stvorenje koje je ikad u zivotu mogao zamisliti. Sav ocaran je upitao sta se dogodilo, na sta mu je mlada devojka odgovorila da je to ona, vestica, ali da ce pola vremena provesti s njim kao vestica, a pola kao mlada devojka i to sve zato sto je on bio dobar prema njoj sve vreme. Isto tako, upitala ga je koji njen aspekt zeli preko dana, a koji preko noci.
Koje okrutno pitanje!
Gawain je pozurio sa razmisljanjem. Da li da preko dana ima divnu devojku koju ce moci svima pokazivati bez straha i srama, a nocu u intimnosti svog kreveta imati monstruoznu vesticu???
Ili pokazivati prijateljima preko dana vesticu, a trenutke bracnog sladostrasca provoditi sa divnom devojkom???
Plemeniti Gawain joj je rekao da joj pusta na volju da sama odluci.
Cim je to cula, vestica je rekla da ce uvek biti u obliku mlade devojke, i danju i nocu, jer ju je on postovao i dozvolio joj da bude vlasnica svog zivota.
---------------------------------------------Jedna greska na zeni
Kada je Bog napravio zenu, dosao je do sestog dana, radeci prekovremena.
Jedan andjeo je dosao i pitao ga: "Zasto koristis tako puno vremena na nju?"
I Bog odgovara: "Jesili ti vidio sve specifikacije, sto sam joj dao da je formiram?"
"Ona mora znati prati, ali ne smije da bude od plastike, imati vise od 200 pokretnih zglobova, svi moraju imati mogucnost za promjenu, i usput da svaka dijeta funkcionise, i jos da ima krilo za najmanje cetvero djece... ali u isto vrijeme da ima poljubac, da moze izlijeciti od jednog povredjenog koljena do slomljenog srca, i sve ce ovo da radi sa samo dvije ruke."
Andjeo se zacudio svim tim vjestinama.
"Sa samo dvije ruke... Nemoguce!"
"I ovo je samo standardni model?!"
"To je puno posla za jedan dan... sacekaj sutra pa je dovrsi."
"Ne zelim to, protestirao je Bog. Tako sam blizu da zavrsim ovo bice, sto je meni srcu drago.
Kad se razboli, sama se izbori da ozdravi, i moze da radi 18 sati dnevno."
Andjeo se priblizio i dotaknuo zenu.
"Boze, kako si je napravio tako meku."
"Jeste, mekana je", kaze Bog, ali napravio sam je da ima i snagu. "Neces vjerovati sta sve moze da uradi i da izdrzi."
"Moze li misliti?" pita Andjeo.
Bog odgovara: "Nije samo da moze misliti, ali moze da saradjuje i da pravi dogovore."
Andjeo nesto vidi, sto mu je privuklo paznju, i dotakne zenino lice...
"Boze, izgleda da ovaj model ima jednu propust. Jesam ti rekao da puno stvari stavljas na nju."
"Nije to nikakav propust... to je jedna suza". ispravi ga Bog.
"Zasto je to?", upita Andjeo.
I Bog kaze: "Suza je njezin nacin da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoca, njen bol i njen ponos."
Ovo je ostavilo jak utisak na Andjela; "Ti si genije, Boze. Na sve si mislio. Zena je sjajno bice!!"
To je istina! Zena ima snagu, sto joj se covijek divi. One podnose teskocu, da nose tugu, ali znaju za srecu, ljubav i svoje misljenje.
One se smiju, kad zele da vrisnu. Zene pjevaju, kada zele da placu. Placu kad su srecne i smjeskaju se kad su nervozne.
Bore se za ono u sto vjeruju.
One su protiv nepravde.
Ne uzimaju "ne" za odgovor, ako ima drugi i bolji nacin za resenje. Sve od sebe daju za svoju porodicu. One prate jednu prijateljicu doktoru, zato sto se boji doktora. I zena voli bez granice...
One placu kad im djeca nesto novo u zivotu dozive, i raduju se dobroti svojih prijatelja.
One se raduju kada cuju za neko rodjenje ili vjencanje.
Srcej njihovo se slomi kad cuju za smrt neke drage osobe.
One tuguju za izgubljenim voljenim osobama, ali jake su i kada nema vise nista za sta da se bore.
Zene znaju da jedan poljubac i zagrljaj moze da zalijeci jedno slomljeno srce.
Ali, nalazi se jedna greska kod zene:
Ona zaboravi koliko vrijedi.
---------------------------------Ova priča se odnosi na materijalnu dobit, ali ako umesto reči zlato upotrebimo reč ljubav pouka će biti potpuno ista.
--------------------------------------------------------
Кућа од злата
Један човек је за време златне грознице решио да прода сву своју имовину да би купио опрему за копање злата и обезбедио храну за овај подухват. Отишао је у планине заједно са другим копачима и кренуо у потрагу за златом.
Дани су пролазили, а он није пронашао ни трунку злата. Пролазили су месеци и године, он је постајао све сиромашнији и сиромашнији и на крају је остао без ичега. Разочаран после свега, решио је да оде у једно напуштено место, где су остале празне бараке, и да ту умре. Како се осећао веома усамљеним на том пустом и суморном месту, одлучио је да оде негде у природу. Стигао је до једног потока, који је текао поред дивне ливаде до које је била шума. Ту је стао и посматрајући овај предиван призор природне лепоте које нам је Бог подарио, одлучио је да ту направи себи једну малу кућицу. Како је било топло време, ископао је рупу поред потока и почео да прави цигле од те земље и да их суши на сунцу. Од њих је касније саградио малу кућицу на сред пољане. Дошла је зима, а он је, онако изморен и разочаран, умро од глади и хладноће. Од тада је прошло пуно времена и један млади брачни пар је решио да купи тај плац и сагради на њему кућу, јер им се јако свиђао предео. Саградили су кућу, али им је сметала та неугледна куцица на сред ливаде, па су решили да је сруше. Када су почели да је руше, приметили су да у циглама несто светлуца на сунцу. Однели су циглу на анализу и установили да је разлог томе злато.
Место одакле је вађена земља за те цигле је било богато налазиште злата. На том месту је касније отворен један од највећих рудника злата.
Замислите колико један човек може да буде слеп поред очију и не види богатство које тако дуго тражи. Човек је умро од глади у кући од злата.
Зато вас молим да и ви не будете слепи. Отворите очи!
Погледајте око себе!
----------------------------------Мој начин
Пред сезону монсуна један старац копао је рупе у својој башти.
- "Шта радиш?" - питао га је сусед.
- "Садим манго", одговорио је старац.
- "Зар мислиш да ћеш стићи да пробаш плодове?"
- "Не, тако дуго нећу поживети, али други хоће. Пало ми је на памет да сам читавог живота јео манго који су други садили. Ово је мој начин да им захвалим."
.....................................
Сејач среће
Једног дана видеше дечаци неког старца како иде улицом са великом корпом на рамену, препуном блистваих звезда. Лаганим замахом руке он би с времена на време заграбио из корпе и завитлао као да сеје. Тада би много прекрасних звездица залепршало око њега као јато варница.
- Шта то радите? – упиташе дечаци горећи од знатижеље.
- Сејем срећу! – одговори човек и мирно настави свој посао док су му се међу прстима цаклили прекрасни драгуљи из којих су дечаке гледале топле дугине боје попут сунчаних очију.
Освојени том лепотом малишани сместа појурише да ухвате срећу, али узалуд.
И они најхитрији и најокретнији остајали би празних руку.
- Узалуд је то што чините – осврнуо се тајанствено старац - тако је никада нећете уловити.
- Зашто? – упиташе зачуђено дечаци.
Насмешивши се, старац је тихо рекао:
- Тек кад се научите сејати радост, љубав и лепоту око себе, бићете позвани на жетву среће. Онај ко граби себи, никада неће ухватити срећу. Срећа се узима раширених руку.
--------------------------------------------------Slikar
Neki stariji bracni par godinama je vodio malu radnju u jednom selu u Novoj Engleskoj. Umoran od dosadne svakidasnjice, vlasnik je jednog jutra u izlog stavio oglas : "Na prodaju."
- "Zeno" - rekao je - "mozda ce neki mladi ljudi sa vise novca nego zdravog razuma doci i kupiti je. Tada se ti i ja mozemo otseliti u Floridu gde cemo bolje ziveti."
Medjutim, sedmice su prolazile, a takav kupac nije se pojavio. Jednog jutra u selo je stigao neki stranac natovaren slikarskom opremom. Usao je u radnju i rekao vlasniku:
- "Da li mi dozvoljavate da slikam vasu radnju?"
- "Da", - odgovorio je starac, - "ali ovde ne vidim nista sto bi moglo da pivuce slikara."
Stranac je namestio svoj pribor i marljivo radio celog dana. Sledeceg dana nastavio je svoj posao. Kada je zavrsio, zahvalio se vlasniku i otisao. Nekoliko sedmica kasnije isti stranac ponovo je usao u radnju. Starom bracnom paru poklonio je ulaznice za umetnicku izlozbu u obliznjem gradu. Slikar je pored ulaznica poklonio domacinima i novac za autobuske karte do grada.
Starac je mislio da je sve to samo "gomila gluposti", ali je na navaljivanje supruge ipak pristao da poseti izlozbu. Stari bracni par dosta zbunjeno, prolazio je kroz galeriju Iznenada muz je zastao i uzviknuo:
- "Mama, to je nasa radnja!"
Priblizili su se i sa srtahopostovanjem posmatrali privlacnu sliku.
- "Nikad nisam primetio da ti siroki brestovi tako uokviruju nasu zgradu!" - rekao je on.
- "Nisam znala da prozorska okna tako svetlucaju!" - uzviknula je ona.
Slika njihove radnje privlacila ih je kao magnet. Posto su jos malo postojali, starac je uhvatio ruku svoje zene i rekao:
- "Mama, hajdemo kuci. Cak i prozorska okna svetlucaju kada je srce u redu!"
Cim su stigli kuci izvadili su oglas iz izloga.
Kada je srce u redu sve drukcije izgleda!
-------------------------------------------------------Poverenje
Bilo je to pre mnogo godina.
U jednoj zemlji ziveo je kralj koji je mudro upravljao svojim kraljevstvom. Oko sebe je ve imao poverljive ljude, ali mu je trebala jos jedna izuzetno poverljiva osoba. Kralj je zeleo da na dvoru ima jednog pametnog, ali iznad svega vernog i odanog mladica, koji je znao da cuva tajne. I zato je po celom kraljevstvu objavio da se trazi jedna takva licnost.
Nakon nekog vremena javio se veliki broj obrazovanih mladih ljudi i kralj se nasao u dilemi koga da izabere. Zato je odlucio da im postavi jedan zadatak, pa koji ga bude resio i jos obrazlozio svoje resenje, bice izabran.
Zadatak je bio jedna zagonetka: svaki mladic je dobio tri lutke. One su bile identicne, jednake velicine, jednako obucene sa istim frizurama.
Medjutim, one su se ipak u necemu razlikovale. A to nesto je trebalo zapaziti tj. pronaci. Zadatak je naoko bio lak, ali nakon podosta vremena mladici su vracali lutke sa obrazlozenjem da ne mogu primetiti razliku. Ali, kralj je ostao uporan.
„Valjda ce se naci bar jedan koji ce uociti vrednost jedne lutke i mane ostale dve. A ta vredna crta karaktera te lutke tako je vazna. Uoci li neko tu njenu osobinu, znaci da je i sam ima. A meni bas takav treba.”
Najzad se pojavio jedan mladic koji je skromno stao pred kralja, odvojio jednu lutku na jednu stranu a ostale dve na drugu. Pre nego sto je bilo sta rekao, uradio je sledece:
Prvoj lutki je uvukao jednu slamcicu u uho i ona je izasla kroz drugo uho. (kad pričaš takvoj osobi nešto, uđe na jedno uho, izađe na drugo)
Kod druge je uradio to isto, ali ovoga puta slamcica je izasla na usta. (kad njoj pričaš, odmah svima ispriča)
I na kraju, kod trece lutke slamcica nije uopste izasla, vec je ostala unutar same lutke. (kad takvoj osobi pričaš, ostaje sve "u njoj"..osoba od poverenja)
"Postovani kralju, ova poslednja lutka je najvrednija" - odgovorio je mirno mladic.
"Da, tako je" - zadovoljno se nasmejao kralj, jer je zagonetka bila resena.
--------------------------------------------------------------------------------O vernom sokolu
Priča se da je nekada davno, davno, živeo jedan šah koji je imao sokola, tog sokola je mnogo voleo i kad god bi pošao u lov, nosio je sokola na ruci.
Loveći jednom, vidi - trči jelen. Šah obode konja mamuzama i pojuri za jelenom. Jureći tako, ode daleko.Pratnja je žurila za svojim šahom, ali nije mogla da ga sledi i izgubi ga iz vida.Šah, međutim, obori jelena i uto oseti da je jako ožedneo. Dugo je krestario okolo na svom konju tražeći kakav izvor i ne nađe ga. Konačno, stigavši u podnožje jedne velike stene, opazi da sa njenog vrha polako kaplje voda. Iz svoje torbe on izvadi čašu i podmetne je tako da voda kaplje u nju. Čaša se polako punila vodom i taman kad ju je prineo ustima, soko ga udari krilom po ruci i prospe svu vodu.
Šah se naljuti na sokola i opet podmetne čašu da u nju kaplje voda. I po drugi put se napuni. Šah je prinese ustima, ali ga soko opet udari po ruci i sva voda se prospe. Sad se šah jako naljuti; tresne sokola o zemlju, gde ostane ležati mrtav.
Uto stiže jedan od šahovih slugu i šah mu reče kao je žedan. Sluga uze čašu, natoči u nju vodu iz kozje mešine i pruži je svom gospodaru, ali mu šah reče :
- Pije mi se čista i hladna voda. Hoću od one što kaplje sa stene, ali neću da čekam da ona kaplje kap po kap. Popni se gore na stenu i zahvati mi vode s izvora.
Sluga se popne na stenu, nađe izvor i - šta vidi? Na samoj strmoj ivici stene leži zmija, a njena otrovna pljuvačka meša se izvorskom vodom i kap po kap kaplje sa stene.
Sluga se uplaši, brzo sjuri dole i reče šahu šta je video. zatim naspe čašu vode iz mešine i pruži je šahu. Šah je prinese ustima, ali ni gutljaja nije mogao popiti. On gorko zaplaka i, pokazujući svom sluzi mrtvog sokola, poče da kune svoju nepromišljenost.
Celi život sećao se on ovog slučaja
Pametni ljudi ne čine ništa dok dobro ne promisle
-------------------------------------------------------------------------Dve dinje
Šetajući jednom, neki krojač ugleda u nečijem dvorištu dve zrele dinje kako vise naslonjene na podupirač. Beše to u ono doba kad obično nema dinja. Idući dalje sretne on četvoricusvojih prijatelja i ispriča im šta je video. Sva četvorica, kao jedan, nazovu krojača lažovom i reknu mu :
-Donesi te dinje i pokaži ih nama, onda ćemo ti poverovati.
-Dobro, doneću ih - -odgovori krojač - ali najpre ćemo se opkladiti.
-Dobro - -pristane jedan prijatelj - Dogovor je ovaj: sto rupija metni ti, sto rupija ćemo mi, ko dobija nosi sve.
Čuvši to, krojačeva žena napadne muža i počne da ga grdi raznim pogrdnim rečima, a on, da je umiri, ispriča joj sve kako jeste - i gde se te dinje nalaze i kak se može doći do njih.
Žena jednog od one četvorice prijatelja dođe, međutim, kod krojačeve žene i kaže joj:
- Moj muž kladio se s tvojim mužem: ili će tvoj muž doneti ujutro dve dinje ili će platiti sto rupija. Reci, molim te, zar može da bude da u ovo doba godine ima dinja u nekom vrtu? Možeš li da budeš sigurna - izgubićete sto rupija.
Krojačeva žena htede da joj se osveti i kako je bila glupa, ispriča joj sve što je čula od muža. Žena se vrati svom mužu i ispriča mu sve što je čula od krojačeve žene. taj se brzo spremi, nađe vrt gde su bila dinje, otkine ih, a podupirače i vreže počupa iz zemlje i baci ih daleko.
Ujutru krojač ode po dinjei, ne našavši ništa, vrati se kući praznih šaka.
Morao je, razume se, da plati sto rupija opklade a osim toga u očima sviju ostade kao lažov i zvaše ga otada varalicom.
Svoje tajne ne otkrivaj drugu, jer i on ima druga. Njega se ti čuvaj.
-----------------------------------------------------------------------------
Откључајте затворску кулу своје личности
Џони Линго био је веома згодан младић и способан трговац. Што год да је куповао или продавао остваривао је добру зараду. Живео је на острву на коме је био обичај да се жене купују кравама.
Пристојну жену могли сте купити за три или четири краве, а за пет - изузетну.
Једног дана Џони је објавио да се жели оженити Маханом. Махана није имала никакве вредности ни угледа у очима других острвљана. Отац се према њој односио као да је неки породични отпадак. Говорио је да у глави има сламу и да би је дао за једну мршаву краву само да је се реши.
Кад су сељани чули да Џони планира њоме да се ожени, мислили су да је то због тога што је може добити бесплатно. Био је тако леп и популаран да би могао да добије сваку девојку са острва. То што жели Махану једноставно није имало смисла.
Дошао је дан трговине, Махана је била толико уплашена, збуњена и посрамљена да није чак ни изашла из своје колибе. Моки, Маханин отац тражио је за њу три краве. Кад су окупљени сељани чули ту његову високи цену, сви су се гласно смејали . У животу нису чули несто смешније.
Међутим, Џони је умирио сељане и рекао: "Дати три краве за жену је много, али недовољно за моју Махану. Дајем осам крава за Махану." Сви су остали без даха.
Моки је скоро пао са столице од изненађења. Нико никад у прошлости на овом острву за жену није дао осам крава. Зашто је Џони учинио тако нешто кад ју је могао добити и бесплатно? Сељани су мислили да сујетни Џони жели да сви знају како је он први и једини дао више крава за жену од осталих.
Најзад је досла свадба, после које су Џони и Махана одмах напустили острво и отишли на дужи медени месец. Вратили су се, наиме, после неколико месеци. Стари трговац донео је у њихову колибу поклон за Махану који је Џони наручио.
Старцу је застао дах од оног што је видео. Ту је Махана. То више није она стидљива, ружна и запуштена Махана из очеве колибе. Сада је изузетно лепа. Смеши се и говори умиљато. У њеној је сјајној дугој коси диван црвени цвет. У својој чистој црвеној хаљини личи на краљицу.
Кад је Махана отишла по воду, трговац је упитао:
- Шта се догодило с Маханом?
- То је због крава - одговорио је Џони.
- Због крава?" - зачудио се продавац, - Како то мислиш због крава?
- Можете ли замислити" - одговорио је Џони - како се осећа жена коју продају за једну или две краве кад чује да је нека друга жена продата за четири или пет крава. Тако нешто не бих могао учинити мојој Махани.
Желео сам да она буде жена вредна осам крава и зато сам за њу дао осам крава. Најважније је је какву вредност жена има у сопственим очима - наставља Џони.
- У очевој колиби Махана није имала никакву вредност. Сада зна да вреди више од иједне жене на острву.
Било је потребно да Џони поклони Махани своју љубав да би она схватила своју праву вредност. Свако од нас вреди, да се послужим изразом из Маханиног живота, осам крава, само ако има љубав у себи.
------------------------------------------------Sve sto sam trebao da naučim o zivotu naučio sam jos u vrticu!!!
Svakog proleca, tokom mnogih godina, imao sam zadatak da napisem svoju licnu izjavu o tome u sta verujem: moj moto. Kada sam bio mladji, taj dokument je imao mnogo stranica; trudio sam se da sve spomenem, pazio da mi nista ne promakne. Dokument temeljan i opsiran kao presude Vrhovnog suda, kao da se recima mogu resiti svi egzistencijalni sukobi.
Poslednjih godina moj moto je postao kraci – ponekad je cinican, ponekad komican, ponekad obicno intoniran – ali pisem ga i dalje. Nedavno sam pokusao da sustinu svojih uverenja sazmem na samo jednu stranicu i napisem jednostavnim recima, mada svestan da to podrazumeva vrlo naivni idealizam.
To nadahnuce, da budem sto sazetiji, doslo mi je na benzinskoj stanici. Rezervoar starog automobila napunio sam do vrha visokooktanskim gorivom super de luks. Moja stara krntija nije, medjutim, mogla da ga svari i dobila je napad – motor je neprekidno kasljucao i gasio se na raskrsnicama, podrigivao na nizbrdicama. Shvatio sam. I moja glava i moj um povremeno pokazuju iste simptome. Progutam li previse visokosadrzajnih informacija, i ja cu dobiti napad, egzistencijalne vrste: kasljucati i gasiti se na raskrsnicama gde treba doneti zivotne odluke, jer uvek – ili znam previse ili premalo. Zivot nije izlet.
Tada sam shvatio da vec znam vecinu onoga sto smatram vaznim za smisleni zivot – i da uopste nije komplikovano. Ja znam. I znam odavno. Medjutim, i ziveti tako – to je vec druga stvar. Evo dakle, ovo je moj moto:
Sve Sto Treba Da Znam o tome kako treba ziveti, sta raditi i kakav biti, naucio sam jos u vrticu. Mudrost me nije cekala na vrhu planine, na kraju drugog uspona skolovanja, nego se krila u pesku decjeg igralista. A evo sta sam tamo naucio:
Sve podeli sa drugima.
Igraj posteno.
Ne muci ljude.
Svaku stvar vrati gde si je nasao.
Pocisti za sobom.
Ne uzimaj ono sto nije tvoje.
Kada nekoga povredis, izvini mu se.
Peri ruke pre jela.
Pusti vodu u toaletu.
Topli keks i hladno mleko su zdravi.
Zivi uravnotezeno: malo uci, malo razmisljaj, crtaj, slikaj, pevaj i plesi, igraj se i radi – svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslepodneva odspavaj.
Kad izadjes u svet, budi oprezan u saobracaju, drzi se za ruke i ne udaljavaj se od svog druga.
Ne zaboravi da cudo postoji. Seti se semenke u plasticnoj casici: koren je krenuo u dubinu, stabljika u visinu, niko ne zna zasto i kako, ali tako je sa svima nama.
Zlatne ribice, hrcci, beli misevi, cak i semenke iz plasticne casice – jednom moraju da umru. I mi cemo.
A zatim se setite svojih prvih slikovnica i prve reci koju smo naucili – najvece i najvaznije od svih reci – VIDI.
Sve sto treba da znate sadrzano je negde u ovom spisku. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav zivot.
Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teske, odrasle i zvucne reci i primenite na zivot svoje porodice, posao, drzavnu politiku, svet u kome zivomo – i videcete da ce pravilo ostati jasno, tacno i cvrsto. Zamislite, koliko bi bolji bio nas svet kada bismo svi – citav svet – oko tri popodne pojeli malo keksa i napili se mleka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve drzave pridrzavale pravila da svaku stvar vrate tamo gde su je i nasle i da pociste nered za sobom.
Kao sto je istina, ma koliko smo vec odrasli, da je, kad izadjemo u svet, najbolje drzati se za ruke i ne udaljavati se od svog druga.
--------------------------------------------Savrseno srce
Jednoga dana mladic je stajao u sredistu grada razmisljajuci kako on ima najlepse srce u celoj dolini. Prosla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savrseno.
Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu slozili da je njegovo srce najlepse koje su ikad videli. Mladic je bio jako ponosan i jos se vise i glasnije hvalio svojim prelepim srcem.
Iznenada, jedan stari covek pojavio se ispred povorke i rekao:
„Zasto tvoje srce nije priblizno lepo kao moje?”
Povorka i mladic pogledali su u to starcevo srce.
Udaralo je snazno, ali prepuno oziljaka, bilo je mesta gde su komadici bili premesteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostecenih strana(ivica). Ustvari, bilo je puno mesta gde su celi komadi nedostajali.
Narod je zapoceo - kako moze reci da mu je srce lepse nego sto on misli? Mladic je pogledao u starcevo srce i video njegovo stanje, i nasmejao se. „Mora da se salis, rekao je. Uporedi svoje srce s mojim, moje je savrseno a tvoje je prepuno oziljaka i suza.
”Da, rekao je starac, tvoje izgleda savrseno ali nikad se ne bih menjao s tobom.
Vidis, svaki oziljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi - izvadim komadic srca i dam je toj osobi, i cesto mi ta osoba uzvrati deo od svog srca koje se uklapa u prazni deo mog srca, ali buduci da delovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih zavrsetaka koje delim, jer me podsecaju na ljubav koju delimo.
Ponekad dam delove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadic srca. To su ti prazni delovi - davanje ljubavi je rizikovanje.
Ovi oziljci su bolni, otvoreni su, podsecaju me na ljubav koju dadoh ljudima takodje, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje cekam."
---------------------------------------------------------------------Priča o mišu...
Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? - pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.
Trčeći kroz dvorište farme, upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"
Kokoška, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Mišu, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."
Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!"
Prase je saosjećalo, ali reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Mišu, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama."
Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!"
Krava reče: "Oh, gospodine Mišu, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti šta se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.
Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom supom, pa je farmer zaklao kokoš.
Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.
Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njenu sahranu, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.
Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.
Svi smo umješani u to putovanje zvano "život". Moramo paziti jedni na druge i ponekad napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekog od nas.
---------------------------------------------------Где је љубав ту је и бог (Л. Н. Толстој)
Живео у граду обућар Мрата Авдејић. Живео при земљи, у собичку са једним прозорчетом које је гледало на улицу.
Још док је Мрата код газде живео, умрла му је жена. Иза жене оста му један малишан од три године. Али, Бог није дао Мрати среће у деци. Малишана снађе нека болештина и обали га у кревет. Недељу дана морила га болест и он умре. Мрата остаде ојађен и тако стане очајавати да је почео и на Бога да ропће. Престао је и у цркву да иде. Једнога дана око Тројице дође Мрати земљак, старчић који већ осам година како иде по светим местима. Разговарао се с Мратом и овај поче да му се горко тужи на своју жалост:
- О, Божји човече, немам воље ни да живим. Остао сам без икакве наде и једино још Бога молим да што пре умрем.
- Не говориш добро, Мрато, - рече му старчић - није наше да се мешамо у Божје послове. Кад је Бог тако рекао, значи да је тако боље. А што очајаваш? Значи да ти ради своје радости хоћеш да живиш.
- А зашто треба да се живи? - упита Мрата.
Старац рече:
- За Бога, Мрато, треба живети. Кад за Њега станеш живети ни на што се нећеш тужити и све ће ти се лако чинити.
- А како треба за Бога живети? - упита Мрата.
- Христос нам је показао како то за Бога треба живети. Умеш да читаш? Онда, купи Еванђеље и читај па ћеш тамо видети како за Бога треба живети. Тамо је све показано.
И урезаше се све старчеве речи у Мратино срце, и он оде истог дана да купи себи Нови завет штампан крупним словима и поче да чита.
Хтео Авдејић да га чита само празником; али, чим је почео да га чита, тако се осети добро у души да стаде да га чита сваки дан. И што је више читао, све је боље разумевао шта од њега Бог тражи... Пре му се дешавало кад легне да спава да све стење и сина се сећа, а сада само говори: "Слава Теби, слава Теби. Господе! Нека буде воља Твоја". И од тога времена променио се његов живот. Дешавало се раније да је празником и у механу одлазио, хтео је и да викне на човека и да оговара. Али сада је његов живот постао тих и радостан. Изјутра седа за рад, одради своје време, скине лампицу са кукице, стави је на сто, дохвати књигу с полице, отвори је и седа да чита. И што више чита то је боље разуме, а на срцу му све ведрије и веселије.
Прочитао је о сотнику, о сину удовичину, прочитао и оно што је речено Јовановим ученицима и тако је дошао до оног места у Лукином еванђељу где оно богаташ и фарисеј позива Господа к себи у госте, и прочитао је о томе како Му је грешница помазала ноге и умила их сузама својим. И дошао је до стиха четрдесетчетвртог и стао да чита: "И окренувши се жени, рече Симону: Видиш ли ову жену? Ја уђох у твоју кућу, ни воде ми на ноге ниси дао, а она сузама обли ми ноге и косом са главе своје отре. Ниси ме пољубио, а она од како уђох не преста целивати ми ноге. Уљем ниси помазао главу моју, а она ми миром помаза ноге".
Прочита он то и стаде мислити:
- Ни на ноге воде није дао. Није Га пољубио, главу уљем није помазао... Тај фарисеј - види се - био је као и ја. Тако сам ја само о себи мислио: како бих се чаја напио, да сам у топлоти, у нези, а нисам мислио о госту. А гост ко је? Сам Господ. А ако би мени тај Гост дошао, зар бих ја тако урадио?
И ослонио се Мрата на оба лакта и није осетио како је задремао.
Мрато - одједном му нешто као шапну на ухо. Трже се Мрата из дремежа. - Ко је ту?
Обрне се, погледа на врата: нема никог. Придрема опет и опет скоро гласно чује:
- Мрато! О Мрато! Погледај сутра на улицу, доћи ћу.
Мрата отвори очи, подиже се са столице, стаде да трља очи и сам никако не могаше да разабере да ли он чу те речи у сну или на јави. Угаси лампу и леже да спава.
Још пре сванућа сутрадан устао Авдејић, помолио се Богу, загрејао пећ па сео поред окна да ради. Седи тако и ради а једнако о јучерашњици мисли и погледа кроз прозор. Прошао вратар, прошао водоноша, а затим старац са лопатом у руци. Мрата га познаде по обући. Старца су звали Степанић и живео је код суседног трговца из милости. Имао је дужност да помаже вратару и тог јутра стао је према Мратином прозору да чисти снег. Види се да је Степанић човек стар, снаге нема ни снег да стресе. Помисли Мрата како би било да му даде чашу чаја, па га позва и пође да отвори врата.
- Уђи да се мало огрејеш, брате, озебао си.
- Христос нека ти плати, а баш почело кости ломити - рече Степанић.
И Мрата нали две чаше. Пије обућар свој чај а све нешто на улицу погледа.
- Зацело чекаш некога? - Запита гост.
- Ама стид ме и рећи кога чекам. Чекам и не чекам. У срце ми се урезала једна реч. Привиђење или нешто друго - не знам.
И Авдејић стаде да прича јучерашњи сан.
Ето мислим - настави - кад је Он по земљи ходио није се ни од кога либио, него се највише са простим светом дружио. Све је с простима ишао и ученике Своје опет је изабрао из простог света, од нама сличних радника. И, говорио је: Ко хоће да буде први нека буде свима слуга. А све то стога што су, вели, блажени сиромашни, смирени, кротки и милостиви!
Степанић је слушајући Мрату и заборавио на свој чај. Био је човек мека срца. Седи тако старац и слуша а сузе му се котрљају низ лице.
- Ама узми још - рече Мрата. Али Степанић се прекрсти и устаде.
- Хвала ти, Мрато Авдејићу, угостио си ти мене и нахранио и душу и тело.
- Изволи, брате, и други пут, ја сам рад гостима - рече Авдејић.
Степанић је отишао а Мрата је опет сео према прозору и узео да ради, али све гледа на прозорчић. Христа очекује и све о Њему и Његовим делима мисли.
Прођоше поред прозора два војника, затим газда суседног дома, па хлебар с котарицом. И, гле, прође мимо прозора и застаде поред зида нека туђа жена, лоше одевена, са детенцетом на рукама. Окренула леђа ветру и увија дете да јој не озебе. Кроз прозор се чује како дете вришти, а она га теши и никако не може да га утеши. Устаде Авдејић, отвори врата па викну:
- Снашо! О, Снашо! Што стојиш на тој хладноћи с дететом. Ходи овамо у собу. У топлоти ћеш лакше увити дете.
Зачуди се жена. Види, зове је стар човек и она пође за њим у собицу.
Овде, снахо - рече он - седи ближе пећи. Затим приђе столу и постави шчи и хлеба.
Док је јела, жена му исприча како јој је муж у војсци и како је остала без средстава.
Авдејић потумара мало по соби и донесе један стари рубац.
Ево ти ово, мада није добар опет ће ти добро доћи да се умоташ.
Жена погледа на рубац, а затим на старца, узе дар па заплака.
- Нека ти, деда, за ово Христос плати. Види се да ме је Он упутио под твој прозор. И тебе је Он, Господ наш, упутио да кроз прозор погледаш и да се на мене ојађену сажалиш.
На то се Мрата осмехну и исприча жени свој сан и како је глас чуо и како му је Господ обећао да ће га данас походити.
- Све може бити - рече жена, па пребаци преко рамена рубац, зави у њега дете и поче да се клања и захваљује Авдејићу.
- Прими ово Христа ради - рече јој он и пружи јој нешто ситнога новца.
Жена је отишла, Авдејић је мало ручао па опет сео да ради. Али прозорче није заборавио... Пролазили су и познати и непознати, али нико тако особит.
Предвече Мрата опази како баш према његовом прозору застаде стара продавачица. Носила је корпу с јабукама. Остало још мало: види се, распродала их. На рамену јој џакчић иверја. Био јој је отежао и она је хтела да га пренесе на друго раме, те ради тога спусти на калдрму котарицу. Док је она премештала врећу, ево ти однекуд дечака са подераном капом на глави, дохвати из корпе јабуку и хтеде да промакне. Али бака га опази, окрете се и дохвати за рукав. Дечко стаде да се отима. Бака хтеде да га одведе полицајцу. Утом истрча Авдејић и стаде да их развађа.
- Пусти га, бако, пусти га Христа ради.
Бака га пусти и дечак хтеде да умакне, али га Мрата задржа:
- Моли бабу да ти опрости, несрећниче, па други пут не чини то, јер ја сам те видео кад си узео.
Заплака се дечко и стаде молити стару да му опрости.
- Тако видиш, а сад ево ти јабука, на! - И Мрата узе јабуку из корпе и пружи је дечку па рече баби: - Платићу ја то.
- Размазићеш их тако, окачењаци су они - рече бака. - Њих треба тако казнити да то дуго не забораве.
- Е бако, бако - настави Авдејић - тако ми мислимо, али Бог не воли тако. Ако њега треба због јабуке ишибати, како онда нас треба казнити за наше грехе.
Старица ућута. И исприча Мрата баби ону причу о слузи коме господар опрости велики дуг, а он отиде да тужи своје дужнике за ситне подужице. Бака слушаше шта Авдејић говори, а слушаше и дечак.
- Бог је рекао да се прашта, иначе неће се опростити ни нама - заврши Мрата.
- Оно, тако је... - рече бака и сасвим омекша: - Нека га, нека иде!
И тек што је бака хтела да подигне џакчић са иверјем на раме, дечак притрча и рече:
- Дај, бако, ја ћу понети, мени је успут!
Бака махну главом и навали џакче на дечаково раме и одоше улицом. Старица заборави да затражи од Мрате новац за јабуку... Врати се Авдејић у свој собичак. Беше се већ смрачило те он остави алат и дохвати с поличице Еванђеље. Хтео је да отвори књигу где је јуче обележио комадићем коже, али она се отвори на другом месту. И како отвори Еванђеље, сети се јучерашњег сна. И тек што се сети, учини му се као да се неко креће и корача иза њега. Окрете се и као да виде људе где стоје у тамном углу, а он никако не може да их распозна, а некакав глас му шапће на ухо:
- Мрато, о Мрато, зар Ме ниси познао?
- Кога? - рече Мрата.
- Па мене - рече глас. - Ето, то сам Ја.
И изиђе из тамног угла Степанић, насмеши се на њега па се растури као облак и нестаде .
- И то сам Ја - рече глас.
И изиђе из тамног угла жена са детенцетом. Насмеја се жена, насмеши се и оно детенце и нестаде их.
- И то сам Ја - рече глас.
И јави се пред Мрату она баба с дечком и јабукама, обоје се осмехнуше и нестадоше.
И осети Мрата радост у души својој. Прекрсти се, натаче наочаре стаде да чита Еванђеље онде где се отвори. И на врху стране прочита:
"Јер огладнех и нахранисте ме, жедан бејах и напојисте ме, гост бејах и примисте ме..."
И при дну стране прочита још и ово:
"Што учинисте једном од ове моје најмање браће - Мени учинисте".
И разумеде Мрата да га сан није обмануо већ да му је заиста тога дана долазио Спаситељ и он Га примио.
--------------------------------------------------------------Све је добро
Живео једном један краљ и имаше он пријатеља који је говорио да је све што се дешава – добро...
Краљ се често расправљао са њим, тврдећи да није у праву. И пођу њих двојица једном у лов, а пријатељ, приликом подешавања оружја из којег ће се пуцати, начини неки пропуст тако да краљ, приликом паљбе, остаде без палца. Након тога он му приђе и упита:
- Да ли је и ово добро?
А пријатељ му одговори:
- Да.
Краљ се разљути и баци га у тамницу.
Прође неко време, а краљ поново оде у лов са својом пратњом, али их нападоше канибали. И поједоше све осим краља. Зашто? Канибали нису јели људе са дефектом; (а краљ није имао палац). И пустише га.
Краљ оде да посети пријатеља, баци пред њега свој лук, клече и поче да моли за опроштај. А пријатељ му рече:
- Јеси ли се сад уверио да је све добро што се дешава?
- Како? – упита краљ. Та послао сам те у затвор!
На то му пријатељ узврати:
- Да ниси то учинио, сад би и мене - као човека у твојој пратњи - појели канибали, а овако је све испало добро!
------------------------------------------Problem zla u svetu
Neki dečak je hodao uz obalu reke i ugledao je krokodila zapletenog u mrežu. Krokodil mu reče: Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivica. Takav sam stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci. Dečak reče: Ah, kad bi ti došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio. Krokodil odvrati: Zar misliš da bi to učinio svojem dobročinitelju i osloboditelju?
I tako je krokodil uverio dečaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dečak oslobađao krokodil ga zgrabi. Ulovljen u krokodilove ralje dečak reče: Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo? Krokodil reče: Nije to ništa lično, sinko. Takav je svet, takav je zakon života.
Dečak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da proveriš? Dečak ugleda pticu koja je sedela na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu? Ptica reče: Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svet.
Vidiš? , reče krokodil. Ali dečak reče: Daj da pitam još nekog. Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu reke. Magarče! , reče dečak, Evo šta krokodil kaže. Je li u pravu? Magarac reče: Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao svojem gospodaru celi svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući da me zaskoči kakva divlja zver i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svet.
Vidiš? , reče krokodil, Idemo! Dečak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još nekog stvora. Seti se kako sam dobar bio prema tebi. I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika. Dečak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel' krokodil u pravu? Kunić sedne i reče krokodilu: Zar si to zaista rekao? Krokodil reče: Jesam. Čekaj malo., reče kunić, Morat ćemo to raspraviti. Dobro., reče krokodil. Ali kunić reče: Kako ćemo raspravljati kad imaš dečaka u ustima? Pusti ga. I on bi takođe trebao sudelovati u raspravi. Krokodil reče: Stvarno si pametan. Pobeći će mi čim ga pustim. Kunić odvrati: Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobeći, možeš ga ubiti jednim udarcem svojega repa. U redu., reče krokodil i pusti dečaka.
Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: Beži! I dečak pobeže i spasi se. Kunić tada reče dečaku: Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voleli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila do kraja. Veći deo njegovog tela još je uvek zamotan u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav narod, pa pripremite gozbu. I dečak učini tačno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sekirama, kolocima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dečakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je juriti, i zadavi ga.
Dečak je stigao prekasno, i kad je video kako kunić umire, reče: Krokodil je bio u pravu. Takav je svet, takav je zakon života.---------------------------------------------------------------
Bajka o ljubavi
Nekada davno, i jednoj dalekoj zemlji, živeli su Kralj i Kraljica.
Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.
U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajednistvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, sto i sam naziv kraljevstva kazuje.
Cim biste, ujutro, otvorili kapke, na prozorima, neko bi vam priskocio u pomoc: «Evo, taaaako, pridrzacu ti.... .»... Drugo nasmeseno, prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: «Dan pun ljubavi ti zelim, evo, idem u pekaru, zelis da ti donesem toplog hleba?»...
Cim bi neko uocio neku, tvoju, neispunjenu zelju, potrebu...Odmah bi se potrudio da ti se zelja ostvari, makar ucinio i najsitniji korak da te priblizi tvom cilju.
.Koliko je ko mogao pomoci, pomogao je.. bez pitanja, bez ocekivanja «revansa», bez kalkulacija u glavi...
U Kraljevstvu se, svakodnevno, cuo zvonki smeh i nazdravljanje: «U tvoje zdravlje i srecu, domacine!», «Za srecu i ljubav mojih gostiju!»...
Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, spravljali zajednicke ruckove, vecere, organizovali plesove, drustvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe i zavisti.
Osmeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi dosla iz duse. Nije bilo trenutka, u Kraljevstvu, kada se neko nekome ne bi osmehnuo, kada neko nekome ne bi izjavio ljubavi ili ucinio dobro delo podstaknuto, iskrenom ljubavlju prema bliznjem...
Bilo je, u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvracenih ljubavi, ali pre ili kasnije bas svako bi nasao srodnu dusu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako uociti ko, prema kome, gaji posebne simpatije. Bilo je lakse naci zivotnog saputnika, nego u '' nasem svetu '', bas zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjecaja.
No, jednoga dana, Kralj je nacuo kako svaki zivi covjek ima ogranicen broj osmeha koji moze pokloniti, ogranicen broj puta kada sme reci «Volim te»...
Shvatio je da je energija ljubavi konacna, a ne beskonacna kako se cinilo...Covek ljubav trosi dajuci je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba, tesko oboli, a moze i umreti!!! Jako se zabrinuo.
Razmisljao je, dugo, sta ce da uradi. Prestao se osmehivati Kraljici, prestao ju je grliti «iz cista mira», prosao bi ceo dan, a da nije rekao koliko je voli i koliko mu znaci.
Vidio je kako se Kraljicino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promenio, video je kako skriva suze.
I Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i paznje pokljanjala suprugu. Jer kada je covjek tuzan, nesretan, ventili duse, kojima propusta ljubav, zatvore se...
Kralj nije bio zadovoljan. Voleo je dobijati ljubav i paznju, veselili su ga Kraljicini osmesi... Odlucio je potraziti pomoc Dvorskog Mudraca.
Dvorski Mudrac je odmah ponudio resenje:
proizveo je lazne osmehe, lazne cinove ljubavi i napisao je prirucnik kako se njima koristiti. U Kraljevstva se prosirila vest kako nesebicno davanje ljubavi i poklanjanje osmeha oduzima dane zivota i kako im Dvorski Mudrac moze pruziti pomoc.
Mudrac se preko noci obogatio prodajuci laznu ljubav i prirucnike.
Do tada nepoznati osjecaji i stanja zavladali su Zemljom Ljubavi:
ljubomora «Mislim da njoj dajes vise prave ljubavi nego meni», «Poklonila si mi lazni osmeh, a njemu iskreni!!!»;
strah «Sta ako mi niko nikada ne pruzi pravu ljubav?!»,
laz «Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!»,
sumnja «Je li njegov osmeh pravi ili ga je Mudrac tome naucio?»....
Pocelo se trgovati ljubalju: «Volecu te iskreno, ako i ti mene tako volis!», «Poklonicu ti pravi osmeh, ako ti meni das delic iskrene paznje!»...
Vise nije bilo zajednistva na koje su ljudi u, Zemlji Ljubavi navikli. Pocele su se formirati grupice, mala drustva. Unutar grupe delila bi se iskrena ljubav, a clanovima drugog drustva pruzala bi se ona lazna.
Ali i unutar drustva se događalo da se pojavi lazni osmeh!
Niko ni u koga nije imao poverenja «Voli li me zaista?», «Daje li drugome pravu ljubav?»...
Mudrac je laznu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Tesko je, od oka, bilo proceniti koji je osmeh iskren, a koji lazan ...
koja je ljubav prava, a koja lazna.. cuvanju iskrenih osmjeha i ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su obolevali. Lica su bila blijeda, oci bez sjaja, a dusa, nekako, prazna. Cak se cinilo kako tezi oblik bolesti imaju oni koji daju vise lazne ljubavi i koji, isto takvu, ljubav dobivaju.
Kralj je, i sam tesko bolestan, ponovo odlucio posetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga sto je, u tako savrsenom planu, krenulo po zlu. Pretrazio je ceo dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.
Odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio od Dvorskog Mudraca je, prvi put, cuo kako je ljubav konacna.
Odmah je dao nalog da se, u Kraljevstvu, spale svi prirucnici o laznoj ljubavi, da se iskorene svi recepti za stvaranje laznih osmeha i uputstva o njihovom koristenju.
Na velikoj gozbi, priredenoj u cast pravoj ljubavi, rekao je okupljnima: «Najdrazi moji, zivjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na nasoj naivnosti. No, zelim da mu, bogatstvo koje je stekao, donese srecu. Zelim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo, materijalno, bogatstvo ne moze nadomestiti.
Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka cestica, takve ljubavi, koju poklonite blizenjem, poput grudve je, sto se kotrlja niz brijeg...Postaje sve veca i veca i veca...Takva vam se vraca i rusi svaku nedacu pred sobom! Zivela ljubav: mocna i beskonacna!».---------------------------------------------------------------------------Један експеримент
Човек је седео на станици метроа у Вашингтону и почео да свира виолину. Било је хладно децембарско јутро. Свирао је шест Бахових комада око 45 минута. За то време, посто је било радно јутро, израчунато је да је бар хиљаду људи прошло кроз станицу, највећи број њих одлазећи на посао. Након три минута средовечни човек је приметио музичара који свира. Успорио је,застао на пар секунди а онда пожурио да стигне на време.Минут касније, виолиниста је примио први долар као напојницу: жена му је бацила долар у кутију без застајања, и наставила да хода. Након пар минута неко се наслонио на зид да га слуша, али је онда човек погледао на сат и поново почео да хода. Очито је каснио на посао. Највише пажње је показао трогодишњи дечак. Мајка га је пожуривала, али је дете застало да чује виолинисту. Мајка га је повукла и дете је наставило да хода непрестано се осврћући. Такву реакцију показало је још неколико деце, али сви родитељи без изузетка, приморали су их да наставе даље.
За 45 минута свирања, само шест људи се зауставило и кратко слушало музику. Око 20 је дало новац, али су наставили да ходају нормалном брзином. Сакупио је 32$. Када је престао да свира, настала је тишина, али то нико није приметио. Нико није затапшао нити је показао било какву реакцију.
Нико није знао да је виолиниста био Џошуа Бел (Joshua Bell), један од најбољих музичара света. Он је свирао једно од најинтригантнијих дела икада написаних, на виолини вредној 3,5 милиона долара. Два дана пре свирања у метроу, Џошуа Бел је распродао концерт у Бостонском позоришту где је карта костала 100$.
Ово је стварна прича. Џошуа Бел је свирао инкогнито у оквиру експеримента који је организовао лист Вашингтон Пост, о перцепцији, укусу и приоритетима које људи имају. Основно питање за експеримент
је било:
На јавном месту у неадекватно време:
Да ли примећујемо лепоту?
Да ли застајемо да бисмо у њој уживали?
Да ли препознајемо таленат у неочекиваном контексту?
Један од могућих закључака овог искуства могао би бити:
Ако немамо минут да застанемо и слушамо једног од најбољих музичара света који свира најбољу музику икад написану, колико других ствари онда тако пропуштамо?
------------------------------------------------Неискреност
Један познати сликар пожелео је да својом четкицом извргне руглу неискреност. Нацртао је монаха и кад се цртеж посматра из далека, добија се утисак да се овај моли, али што му се више прилази, уочава се да, у ствари, пије пиво.
Колико ли је само људи који се из даљине чине побожни, са изграђеним ставовима и идеалима! Из далека посматрано, наравно. Међутим, кад им се приближиш и погледаш из близине, тада увиђаш какви су уистину. Завеса обмане пада и открива се стварни човек. Неистину је осудио наш Господ, разобличивши је, те се стога од хришћана очекује да стоје усправно, да се не претварају и, пре свега, не крију, будући да њих не треба да занимају људи, већ Бог.
-------------------------------------------------------------------------------------------REČ – DVE O SREĆI
- Nekada davno, živela jedna tužna devojka...
- A zašto je bila tužna?
- Polako, nemoj me odmah prekidati, sve ću da ti ispričam po redu. Zato što je bila usamljena i bez ikog na svetu...
- Je l’ ni mamu nije imala?
- Nije imala nikog, sama samcita. Sedela jednog dana ta tužna devojka na obali sinjeg mora.
- A zašto sinjeg, kad je more plavo?
- Dobro – plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sažali se na nju. Kako se ona igrala sa kamenčićima, on reši da jedan pretvori u kamen sreće. Iznenada, kamenčić koji je ona uzela, snažno je zasijao na njenom dlanu, lepše od bilo kog dragulja.
- A ona?
- Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: možda ima još ovakvog čarobnog kamenja na plaži, pa je pažljivo spustila svoj i krenula da traži drugo.
- I onda?
- Išla tako, išla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan, jedini, i pravljen samo za nju, pa brže potrči nazad, ali više nije mogla da ga nadje.
Sari već podrhtava brada.
- A, sutra kad je bio dan, je l’ ga onda našla?
- Nije, more ga je odnelo sa sobom.
Suzice se skupljaju (bajka treba srećno da se završi, šta je sad ovo?)
- A, zašto ga je more odnelo?
- Zato što nije bila dovoljno dobra. Bog joj je spustio sreću u ruke, a ona nije znala da je zadrži. Polakomila se i htela još. Ali, tu nije kraj bajke. More čuva taj kamenčić sreće i izbaciće ga pred neku drugu devojku koja ga bude zaslužila i koja će znati da ga sačuva.
- A meni je, ipak, žao i one devojke što ga je izgubila – kaže pospani glasić.
(I meni je.)
- I šta je sa njom dalje bilo?
- Ne znam. Nije ni važno, samo ti lepo sanjaj.
(Znam, ostala je na obali i još uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen).
----------------------------------------------------------------------------------
Kao da se ništa nije dogodilo - Marija Jovanović
-----------------------------------------------------------------------Ovo je priča jednog budističkog monaha:
Kad smo podizali naš manastir u Australiji nismo imali para da unajmimo zidara, pa sam morao da naučim da zidam. Tako, kad sam završio svoj prvi zid, pažljivo ređajući cigle jednu na drugu, odjednom ugledah – o ne! – da sam zabrljao kod dve. Sve cigle stajale su u savršenoj liniji, ali dve sam iskrivio. Izgledale su grozno. Čitav su zid kvarile. Katastrofa! Jako sam se zbog toga nervirao i mrzeo svakoga ko bi prokomentarisao taj zid. Onda sam jednoga dana prolazio sa posetiocem i on zastade i pogleda onaj zid.
“Baš je lep ovaj zid”, reče nehajno.
“Gospodine”, odvratih mu iznenađen. “Jeste li možda zaboravili naočare u kolima?”
Ono što je on odgovorio potpuno je promenilo moje gledanje na taj zid, na mene samoga i na mnoge druge delove mog života.
Rekao je: “Da, ja vidim te dve krive cigle. Ali isto tako vidim i onih 998 ravnih.”
Koliko mnogo ljudi okonča vezu ili se razvedu zato što su u svojim partnerima u stanju da vide samo one “dve loše cigle”? Ko liko nas postane depresivno ili možda i pomisli na samoubistvo zato što u sebi mogu da vide jedino te “dve loše cigle”? Vidi mo samo greške, mislimo da samo one postoje i hoćemo da ih uklonimo. I tako ponekad, nažalost, uništimo i “baš lep zid”. Svi mi imamo dve loše cigle, ali je savršenih cigala u nama mnogo, mnogo više, neuporedivo više nego grešaka.
---------------------------------------------Naslov: Re: Poučne priče s raznih strana sveta Uto Dec 07, 2010 11:21 amJa nađoh nešto vezano za šporet i kuhinju
Бака и торта
Дечак прича баки како му у животу све иде наопако. Школа, проблеми у породици, здравствени проблеми,...
За то време, бака је правила торту. Па упита свог унучића, да ли би хтео нешто да поједе док прича. Он је прихватио.
''Ево ти мало уља.''
''Фуууј!''
''А хоћеш ли мало живих јаја?''
''Али бако, па то је грооозно!''
''А да ти да бака мало укусног брашна? Или прака за пециво, мој вољени унучићу?''
''Бако бре, па то су све грозне ствари за јело! Што ми то нудиш?''
Бака му одговори: ''Тачно је, да ови састојци, појединачно, изгледају неукусно и грозно. Али, када их саставимо, од њих добијамо предивну торту!!''
Видите, Бог ради на исти начин.
Много пута се питамо зашто допушта да нам се дешавају ружне и тешке ствари. Али, Он све ради са разлогом.
Ми треба да Му верујемо, јер након свих тешкоћа које нас притисну, Он од тога увек направи нешто дивно, што нисмо ни могли да претпоставимо.
Исто као и унук из приче.--------------------------------------------------------------------Чај у 5
Улица Кнеза Михаилова се из све снаге труди да изгледа светски, али не успева. Огледа се у излозима преиспитујући се. Колица са ђеврецима и сладоледом, свирачи са раштимованим инструментима. Узалуд тражи цвећару. Цвећа нема. Много лица, а осмеха нема. Онда нешто ново. Луткари. Зачас се створио широки прстен радозналаца.
Прилази и млади брачни пар са девојчицом и псом. Да им се свима саберу године збир не би премашио педесет. Опијени су игром. Девојчици и псу је после неколико тренутака постало досадно. Пас проналази нешто занимљиво, а златне локнице се врте око маминих и татиних фармерки. Онда се одлучује да истражи свет. Излази изван круга гледалаца. Сама на плочнику. Смеје се. Прва победа је извојевана. Кораком пачета креће према чесми. Саплиће се о једну плочу која је мало виша од плочника и пада. Врисак и сузе. Мама и тата, забављени луткама и луткарима не чују и не виде ништа. Пролазници пролазе равнодушно, то није њихова брига, дете које горко плаче има родитеље или деду и бабу или неког ко га чува. Само пас, који је ко зна где пронашао неку коску, у три скока стиже до своје другарице. Осврће се. У псећим очима чуђење. Зашто људи не узму дете у наручје, где сигурно и заштићено неће плакати.
Псећа љубав је на највишем могућем степену искушења. Онда се у делићу секунде одлучује. Пружа девојчици кост. Ставља је поред ње, њушком гура, као да моли, узми, види како је то лепа и сочна коска.
Кроз сузе се помаља осмех. Ручица стеже псеће клемпаво уво. Није ништа страшно, пријатељ је ту.
Устаје.
Игра се завршила и родитељски пар налази своје чедо. Због игре лутака, пропустили су призор љубави космичких размера. Полазе. Пас се враћа по коску, али бива оштро укорен:"Баци, прљаво!". Псеће очи су тужне зато што о љубави знају све оно што људи не знају или су заборавили.
Жури на заказани састанак. Чај се служи у пет сати. Цвеће није успела да нађе. Уместо букета носи чудесну љубавну причу. Успут се пита: Да ли смо заиста стигли до дна људскости; великодушности и љубави треба да се учимо од паса?
Радмила Мишев
Прича из живота
-----------------------------------------------------------Разум и Срце
Питам чулног човека: ко си ти? А он одговара: ја сам ја. - И мисли на своје тело.
Питам мисаоног човека: ко си ти? а он одговара: два странца видим у себи, и ја се пробијам између њих, гостујући час у једног час у другог. - И мисли на инстиктивну и свесну душу своју.
Питам духовног човека: ко си ти? а он одговара: има Неко у дну душе моје; пружам руке да Га дохватим, но видим, да би ми за то требале руке дуже од васионе. Питај Њега, ко сам ја?...
-----------------------------------------------------------
Материна суза
Прича се да је у давна времена био некакав човек који је морао да храни и негује своју стару мајку, удовицу. Њему то досади и он не хтеде да се више брине о мајци. Мајка, не желеци да га проклиње, плачући оде цару и пожали се на сина.
Цар позове сина и почне да га кори,јер не поштује мајку и не помаже јој, као што то траже Божји и људски закони. Син је покушавао да се оправда говорећи: "Ја се већ три године старам о својој мајци, а она се о мени старала само неколико година. За то сам јој се већ одужио,а сада имам друге бриге, треба да храним себе, своју жену и децу".
Чувши то, цар се наљути због овакве синовљеве незахвалности, па нареди да се донесе велика вага. Затим рече сину да седне на једну страну ваге, а мајци рече да спусти једну сузу на другу страну ваге. "Ако Бог буде хтео да покаже своје чудо и правду, превагнуће твоја суза," реце цар.
Уплакана мајка учини како јој је цар казао. Она спусти једну сузу која претегну другу страну ваге. Страна на којој је био син одскочи навише. Тада му цар рече: "Видиш ли сада, незахвални сине, да је само једна материна суза тежа од тебе".
Син схвати свој грех, покаја се и пољуби мајци руку молећи за опростај. Затим је одведе кући, где је пазио и хранио као што Бог заповеда све до њене смрти.--------------------------------------------------------------------------
Grupa bišvih studenata, a sada vrlo uspješnih poslovnih ljudi, sastali su se da posjete svog omiljenog profesora sa univerziteta. Nedugo nakon što su se pozdravili, studenti su kroz razgovor počeli da se žale na stres na poslu i u životu uopšte.
Ponudivši gostima kafu, profesor je otišao do kuhinje i za par minuta se vratio sa velikim bokalom kafe i cijelim asortimanom šoljá – porculanske, plastične, metalne, staklene, skupe, jeftine. Bilo ih je više nego što je bilo studenata. Postavi ih sve na sto i reče im da uzmu po šolju i da se posluže kafom. Kad je svaki od studenata imao u rukama šolju sa kafom, profesor im reče: “Ako ste primjetili, izabrali ste sve šolje koje su bile skupocjene i finog izgleda. Ostavljajući pritom na stolu one jeftine i obične. Iako je normalno da želite ono najbolje, tu ustvari i leži izvor vašeg stresa. Budite sigurni da sama šolja ne daje kvalitet kafi. U većini slučajeva je samo skuplja i ništa više. Sve što ste vi uistinu htjeli je kafa, a ne šolja. Ali ipak ste svjesno birali najbolje šolje. I onda ste još počeli da gledate šolje koje su izabrali drugi.
A sada želim da razmislite o ovome: Život je kafa; Poslovi, novac i status u društvu su šolje. One su samo predmeti koji sadrže kafu, dok oblik, veličina ili cijena šolje koju imamo ne definišu niti mijenjaju kvalitet kafe tj. života koji živimo.
Uglavnom, koncentrišući se samo na šolju, mi propuštamo da uživamo kafu koju nam je bog omogućio. Bog kuva kafu, a ne šolje. Uživajte vašu kafu!!!”
Najsrećniji ljudi na svijetu nemaju sve najbolje, oni od svega prave najbolje.
-----------------------------------------------
Jednom davno jedan je čovek šetao plažom u noći punog meseca. Šetajuci tako, razmišljao je: Kada bih imao jedan lep i skupocen auto, kako bih bio sretan. Da imam lepu veliku kuću, bio bih jako, jako sretan. Najsretniji bih bio da nadjem perfektnu, zgodnu ženu.
Hodajući tako saplete se u jednu vreću, punu kamečića. Pocne se igrati sa kamenčićima i bacajući ih u more, pomisli za svaki: Da imam ovo, da imam ono. Tako sve dok nije ostao samo jedan jedini kamenčić. Odluci da ga zadrzi i odnese kući. Kada stigo kući, vide da je kamenčić jedan vrlo vredan dijamant.
Tako radimo mi ljudi. Sanjamo ono što nemamo, bez da cenimo ono što imamo. Da samo malo bolje pogledamo, primetili bi koliko smo sretni.
Sreća je mnogo bliža nego što mislimo. Svaki kamenčić našega života bismo trebali bolje pogledati. Svaki kamenčić bi mogao biti vredan dijamant. Svaki naš dan bi mogao biti jedan dijamant, vredan i nenadoknadiv.
Svatko od nas može odlučiti da li da zadrži ili baci kamenčić.
Smrt nije pravi gubitak života. Pravi gubitak života, umreti unutra dok živiš.
Živi punim životom, svaki tvoj dan.
----------------------------------------------------Мајчин ход
Једна млада мајка је управо закорачила на стазу живота.
- Да ли је ово дуг пут? – питала је.
Њен Путовођа јој је одговорио:
- И дуг и тежак. Остарићеш и пре него што стигнеш до његовог самог краја. Али упамти да ће последак бити бољи него почетак.
Но млада мајка је била тако радосна да није могла да поверује како би ишта могло бити лепше од ових година.
И тако се она играла са својом децом, берући им цвеће дуж стазе којом пролажаху и купајући их у бистрим брзацима. А кад би их сунце помиловало, она би узвикнула од милине:
- Ништа на свету не може бити лепше од овог!
Потом је дошла ноћ… и олуја… и на стазу се надви тама. Деца се почеше трести од страха и хладноће. Мајка их привуче себи и покри их својим плаштом.
Деца прозборише:
- Мајко, не бојимо се, јер си ти с нама. Ништа нас не може позледити!
Затим свану јутро. Пред њима се указало брдо и они, пењући се на њега, осетише умор. Али мајка их је једнако бодрила:
- Имајте стрпљења јер само што нисмо стигли.
И деца би наставила да се пењу. Кад достигоше висину, рекоше:
- Мајко, да није тебе било, не бисмо могли сами да се успнемо.
Када је навече прилегла, погледала је у звезде и помислила:
- Данашњи дан је бољи од претходног, јер су моја деца научила како да истрајношћу премосте препреку пред собом. Јуче сам им дала храброст. Данас, пак, снагу.
Следећег дана појавише се чудни облаци који помрачише земљу... облаци рата, мржње и злобе. Како деца обневидеше и почеше да посрћу, мајка им рече:
- Подигните очи! Гледајте у светлост!
Деца погледаше. И угледаше непролазну славу изнад облака која их изведе из таме.
Те ноћи мајка помисли:
- Ово је најбољи дан од свих до сада, јер моја деца познаше Бога!
Пролазили су дани, недеље, месеци и године. Мајка је остарила и мало се погнула у страну. Али њена су деца била висока и јака и корачала су смело.
Кад пут постаде тежак, они је подизаху на своје руке и ношаху, јер беше лака попут пера. Најзад, стигоше и до врха брега. Одатле су могли да виде сјајан пут и златна врата широм отворена.
Мајка рече:
- Стигла сам до краја свог пута и уистину разумех да је он бољи од почетка; јер моја деца могу сама да корачају, чему ће и своју децу научити.
На то јој деца одговорише:
- Ти ћеш, мајко, увек ићи поред нас, чак и када будеш иза ових врата.
Стајали су и гледали како их у миру напушта. Врата се за њом затворише. Деца рекоше:
- Не можемо је видети, али је она и даље са нама. Мајка, каква је наша, је далеко више од успомене. Њено живо присуство се осећа.
Мајка наша је увек уз нас. Она је шапат лишћа који нас прати док ходамо улицом; мирис оплемењивача у нашим свеже опраним чарапама; хладна рука на нашем челу кад се не осећамо добро. Она живи у нашем осмеху. Искристалисана је у свакој сузи коју испустимо.
Она је место са ког смо потекли... наш први дом. И мапа коју следимо са сваким нашим кораком.
Мајка је наша прва љубав и наша прва туга и ништа нас на овом свету не може од ње одвојити... ни време... ни простор... па ни смрт!
----------------------------------------------------Onaj koji daruje...
Mladi student jednog univerziteta pošao je u šetnju sa svojim profesorom.
Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći,
pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: “Hajde da se našalimo sa ovim seljakom, sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga: stavi po zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i posmatrati njegovu reakciju.”
Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni.
Student je ostao duboko ganut i sa suzama u očima.
Profesor ga upita: “Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!”
Mladić mu odgovori: “Profesore, naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.
Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima!“
----------------------------------------------------------------------Golemo stablo
Drvosječa i njegovi pomoćnici obilazili su šumu u potrazi za građevinskim materijalom. Opazili su golemo stablo, toliko veliko da ga petorica muškaraca nisu mogla opasati držeći se za ruke i toliko visoko da dodiruje oblake.
Ne gubimo vrijeme na ovo stablo, rekao je glavni drvosječa. Biće nam potrebno mnogo vremena da ga posiječemo. Poželimo li izraditi čamac, ovo je deblo toliko teško da bi čamac potonuo. Odlučimo li ga upotrijebiti za krov, zidovi će morati biti jako debeli.
Skupina je nastavila svojim putem. Jedan od pomoćnika je dobacio:
- Tako veliko stablo, a ne služi ničemu!
Griješiš, rekao je glavni drvosječa. To je stablo na vlastiti način slijedilo svoju sudbinu. Da je poput drugih, posjekli bismo ga. Ali, budući da je imalo hrabrosti biti drugačije, još će dugo ostati živo i snažno.
-----------------------------------
Ogledalce
Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike:
„Ima li pitanja?“ ne očekujući nikakvo pitanje. Zato se našao jako iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:
”Profesore koji je smisao života?”
Neki od studenata koji su već bili izlazili samo su se podrugljivo podsmjehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena posmatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na koncu je uvidio da je student ipak ozbiljno postavio pitanje pa mu reče:
“Odgovoriću vam“.
Gurnu ruku u džep i izvuče novčanik iz kojeg izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započe svoju priču:
Bio sam dječak u vrijeme u rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram.
Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamna prostorija na sjevernoj strani zgrada itd.
Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u potpunosti i svoj njegovoj veličini.
Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.
Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić ogledala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.
------------------------------------------------------Istina o ljubavi
Hodala putem neka djevojka, prelijepa kao vila. Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati Okrenu se i upita ga: - Kaži mi, zašto me pratiš?
Muškarac odgovori: - Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto nalaže da te pratim. Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji i da umijem da probudim u ženskim srcima ljubavne jade. Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila moje srce!
Ljepotica ga je izvjesno vrijeme gledala ćuteći, pa ga upita: - Kako si se uopšte mogao zaljubiti u mene? Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija. Okreni se i pogledaj je, ona hoda uvijek iza mene.
Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu. On ubrza korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati: - Reci mi, kako može da iz tvojih usta izađe takva laž?
Djevojka mu uzvrati: - I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se zaklinjao u moju ljubav. Ti poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori od ljubavi samo prema meni …
...........ali kako je onda moguće da se okreneš i pogledaš drugu ženu?!
------------------
Ogledalo - prica o nasim strahovima
Nekada davno živio jedan kralj koji je imao jedan ogroman dvorac. Ali taj dvorac bio je dosta čudan. Čitav dvorac bio je iznutra prekriven ogledalima – zidovi, podovi, plafoni, apsolutno sve. Milioni ogledala.
Jednoga dana kada nikoga nije bilo u dvorcu odnekud dotrča neki pas i uđe u dvorac. Iznenađen nepoznatim mjestom, počeo je da se osvrće oko sebe. I na njegov užas shvati da je sa svih strana okružen mnoštvom pasa. Bili su svuda i bilo ih je bezbroj. Sa namjerom da se zaštiti od njih, pas im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče da reži da bi ih zaplašio. Kao odgovor na to svi psi oko njega počeše da reže.
Vidjevši to, pas je već bio sasvim siguran da mu je život u opasnosti i poče da laje. No čim je zalajao i ostali psi počeše da laju na njega. I što je on jače lajao to su i oni jače lajali.
Sutradan ujutru dvorjani su našli nesretnog psa kako leži mrtav. A bio je tamo sam samcijat. Osim njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tamo su bili samo milioni ogledala. Niko se nije borio sa njim, zato što nikoga nije ni bilo.
Ali on je vidio sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. I kada je počeo da se bori, odrazi u ogledalima su takođe počeli da se bore. Uginuo je u borbi sa milionima sopstvenih odraza koji su ga opkoljavali sa svih strana.
Ako ne postoje prepreke unutar nas, ne mogu da postoje ni prepreke izvan nas.
Jer svijet je samo odraz onoga što je u nama. Svijet je jedno ogromno ogledalo.
---------------------------------------------Prica o pet zvona
Bila jednom jedna gostionica koja se zvala Srebrna zvijezda. Gostioničar nije bio kadar povezati kraj s krajem, iako je preduzeo sve moguće mjere kako bi privukao goste. Gostionica je bila ugodno mjesto, posluga srdačna, a cijene pristojne. No njemu i dalje nije bilo jasno da tako slabo posluje. Očajan nakon svega, otišao je da upita za savjet jednog mudraca.
Saslušavši njegovu tužnu priču, mudrac reče: “Stvar je vrlo prosta! Moraš promijeniti ime svoje gostionice.”
“Nemoguće!” odgovori gostioničar. “Kroz pokoljenja gostionica se zvala Srebrna zvijezda i tako je poznata u cijelom kraju.”
“Ne”, reče mudrac odlučno. “Ovako ćeš uraditi. Moraćeš gostionicu nazvati Pet zvona, a objesiti šest zvona iznad ulaznih vrata!!!”
“Šest zvona?! Pa to je glupo! Ne vidim čemu bi to služilo?”
“Pokušaj i vidjećeš”, reče mudrac zagonetno se smiješeći.
I tako je gostioničar i uradio.
Već idućeg dana vidio je ovo: svaki putnik koji bi prolazio pokraj gostionice ušao bi u nju da ukaže na zabunu, jer je svaki mislio da to niko drugi nije primijetio. No ušavši unutra svi bi bili iznenađeni srdačnošću posluge i ostali bi tu i da se okrijepe. Na taj način su ugostitelju pribavljali zaradu koju je dugo vremena uzalud tražio.
Nekada je potrebno da samo promijenimo pristup, da bi stvari zaista počele da funkcionišu.
-----------------------------------------
Ko je Maruf karki?
Jedan učenik došao je arapskom učitelju Marufu Karkiju i rekao mu: “Ljudi svašta govore o vama. Jevreji kažu da ste njihov, hrišćani vas smatraju svojim svecem, a muslimanima ste dokaz u slavu islama.”
“To je ono što pričaju ovdje u Bagdadu”, uzvratio je Maruf. “Kada sam živio u Jerusalimu, Jevreji su govorili da sam hrišćanin, hrišćani da sam musliman, a muslimani da sam Jevrej.”
“A šta mi da mislimo o vama?”
“Smatrajte me onim koji o sebi kaže: oni koji me ne poznaju-poštuju me, a oni koji me preziru-ne poznaju me.”
---------
Ako mislite da ste takvi kako o vama pričaju vaši prijatelji ili neprijatelji, tada apsolutno ne poznajete sebe.
------------------------------------------Sok od narandze
Priznati stručnjak na polju ljudskih potencijala držao je predavanje. Nakon uvodnog govora, on uze narandžu u ruke i zagonetno upita publiku
:
»Ako stisnem iz sve snage ovu narandžu, šta će izaći iz nje?»
Neka mlada djevojka iz prvog reda dobaci: »To vam je jako glupo pitanje. Ako stisnete narandžu onda će izaći sok od narandže. To je ono što je unutra. Ne može ništa drugo izaći iz nje. »
Stručnjak reče :»Tačno. To i jeste odgovor na moje pitanje. Razlog zašto će iz narandže izaći narandžin sok je taj što je samo to unutra. A sad ako proširimo metaforu i zamislimo da vas neko tako stisne. Da vas stisnu vaši problemi, brige, strahovi, da vas ogovara, da vas neko uvrijedi, da vam nanese bol i sl. I iz vas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba itd. Vi biste rekli da to što je izašlo iz vas je zbog toga što vam je neko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istina je da ono što iz vas izađe, je ono što vi imate u vama. Upamtite, iz vas će uvijek i baš uvijek izaći ono što je u vama ako vas neko “stisne”. Iz narandže nikada neće izaći sok od jabuke.
Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama. »
---------------------------------------
U jednom selu postojao učitelj kojeg su svi poštovali i pitali ga za sve što bi uradi.
Jednog dana dolazi mu čovek i kaže: "Imam ženu i petoro dece.... Svi galame, vrište, urlaju, ne može se živeti od njih."
"Učinićeš sve, ali baš sve, što ti kažem?"
" Da. Samo pomagajte, molim vas!"
"Dobro. Imaš stoku?"
"Da. Sve i stoku i živinu… i sve."
"Lepo. Uvedi ih sve u kuću. I stoku i živinu, sve uvedi u kuću, a posle nedelju dana dođi da popričamo."
Čovek odlazi zbunjen, ali rešen da posluša. Posle nedelju dana čovek dolazi kod učitelja.
"Šta je ovo, učitelju. Sad je tek nesnosna galama. A od izmeta i smrada da ne govorim…"
"Dobro, samo polako. Izvedi svu stoku i živinu iz kuće, neka ostane samo porodica. Dođi posle nedelju dana da popričamo."
Posle nedelju dana čovek opet dolazi kod učitelja.
"Uh, kakva milina. Jeste da deca galame, viču… ali posle onoga…"
" E, vidiš, sinko. - reče mu učitelj.
Ja sam dugo patio što nemam cipele, sve dok jednog dana nisam naišao na čoveka bez nogu.".....
---------------------------------------------------------------------------------Čovek je gledao decu koja su na obali zidala kulu od peska. Kada su završila zamišljenu kulu za koju su potrošila mnogo vremena i strpljenja, veliki talas je “poravnao” kulu sa plažom. Čovek je očekivao suze i bes. Deca su sela, uhvatila se za ruke i počela da se smeju! Uskoro su počela da grade novu kulu.
Rekao je sebi: "Od dece sam naučio veoma važnu životnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su od peska. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Pre ili kasnije doći će talas i odneti ono što smo sagradili sa tolikim trudom. Kada se to dogodi, moći će da se smeju samo oni, koji budu imali s kim da se drže za ruke!!!"
------------------
Crvena ruza
Neki se je čovjek zaustavio ispred cvjećare kako bi naručioi poslao cvijeće za svoju majku, udaljenu 320 kilometara. Kada je izašao iz automobila primijetio je uplakanu djevojčicu koja je sjedila na ivici trotoara. Upitao ju je u čemu je problem, a ona je odgovorila: “Htjela sam da kupim crvenu ružu za mamu, ali nemam dovoljno novca. ”Čovjek se nasmiješio i rekao: “Dođi, kupićemo ružu za tvoju mamu.”Naručio je cvijeće za svoju majku i kupio ružu djevojčici. Na izlazu iz cvjećare ponudio joj je da je odveze majci. Djevojčica je rekla: “Važi, ako možete. Povezite me.”Zatim ga je vodila do groblja gdje je položila ružu na svjež grob. Čovjek se vratio u cvjećaru, opozvao isporuku, uzeo cvijeće koje je platio i odvezao se 320 kilometara do kuće svoje majkke.
Uvek mozemo pronaci vreme da stignemo do voljenih.
------------------------------------------------------------------------------Седам светских чуда
У једној средњој школи, негде у свету, ученици су учили о седам светских чуда. На крају часа, професор је испитивао ученике да наброје шта све може да спада у листу светских чуда. Иако је било мало неслагања, следећа светска чуда су добила највише гласова:
1. Велике Египатске пирамиде
2. Таџ Махал у Индији
3. Велики кањон у Аризони
4. Панамски канал
5. Зграда Емпајер Стејт
6. Базилика Светог Петра
7. Кинески зид
Док је пребројавао гласове, професор је приметио једну девојку која још није предала свој папир са списком. Због тога је упитао девојку да ли има проблема са састављањем списка.
Девојка је тихо одговорила „Да, мало... Не могу баш да се одлучим јер има пуно светских чуда."
Професор је рекао „Па, реци нам шта си написала, можда можемо да ти помогнемо."
Девојка је застала, оклевајући,а онда прочитала:
„Ја мислим да су седам светских чуда:
1. додирнути
2. окусити
3. видети
4. чути
5. осетити
6. смејати се
7. и волети
Учионица је постала тако тиха, да се могла чути игла да пада....
Можда ће ова прича да буде благи подсетник свима нама, да ствари које нам се чине једноставне и обичне, често су чуда – и не морамо због њих никуда путовати да бисмо их доживели.
-----------------------------------------------------------
Imas dva izbora
Jerry je menadžer restorana. Uvek je dobro raspoložen. Kad god bi ga neko pitao kako je, odgovor bi uvek bio:
"Da sam bolje ne bi valjalo!"
Mnogi konobari u njegovom restoranu dali su otkaz kada je on promenio posao da bi ga pratili od restorana do restorana. Zašto? Jerry je umeo da motiviše ljude. Ako je neko od kolega imao loš dan, Jerry je uvek bio tu da ga ohrabri i da mu ukaže na pozitivne strane čitave situacije. Uočivši to, postao sam znatiželjan. Jednoga dana otišao sam do Jerrya i pitao ga:
Ne shvatam! Niko ne može biti pozitivan čitav dan. Kako ti to uspeva?
Jerry mi je odgovorio: "Svakoga jutra se probudim i kažem sam sebi, danas imam dva izbora: Loše ili dobro raspoloženje. Uvek izaberem dobro raspoloženje. Svaki put kada se dogodi nešto loše mogu izabrati da budem žrtva ili da učim iz toga. Ja uvek odaberem učenje. Kada neko dođe i počne da mi se žali, mogu da prihvatim njegovu žalbu ili mogu da istaknem pozitivnu stranu života. "Uvek izaberem pozitivnu stranu života."
"Ali to nije uvek tako lako," rekao sam mu
.
"Da, lako je," rekao mi je Jerry "Sve u životu se vrti oko izbora. Kad rešavaš raznorazne gluposti sve je to pitanje izbora. Biraš kako ćeš reagovati na situacije. Biraš kako će drugi uticati na tvoje raspoloženje. Biraš dobro ili loše raspoloženje. Tvoj izbor je kako ćeš proživeti svoj život."
Par godina kasnije, čuo sam da je Jerry slučajno učinio nešto što u njegovom poslu nikako nije dozvoljeno činiti.
Ostavio je otvorena zadnja vrata restorana. U restoran su upala tri naoružana muškarca. Dok je pokušavao da otvori sef, tresući se od straha, nikako nije uspevao da pogodi pravu kombinaciju. Jedan od pljačkaša se uspaničio i pucao je u Jerryja . Srećom, Jerryja su brzo pronašli i prevežen je u bolnicu. Posle duge i teške operacije i intenzivne nege, Jerry se oporavio. Video sam ga šest meseci poslje ranjavanja . Kada sam ga pitao kako je, odgovorio je:
"Da sam bolje ne bi valjalo. Hoćeš li da vidiš ožiljke?"
Odbio sam, ali sam ga pitao o čemu je razmišljao za vreme pljačke.
"Prvo što mi je proletelo kroz glavu bilo je da sam trebao da zaključam zadnja vrata. Kada su me pogodili, dok sam ležao na podu, setio sam se da imam dva izbora: Da živim ili da umrem. Odlučio sam da živim."
"Zar te nije bilo strah" upitao sam ga?
Nastavio je:
"Bolničari su bili odlični. Stalno su mi govorili da će sve biti u redu. Ali kada su me uneli u kola i kad sam im video izraze na licima, uplašio sam se. Čitao sam im u očima: "On je mrtav". "Znao sam da je vreme za akciju"
"Šta su oni uradili?" pitao sam
"Vidiš, tamo je bila jedna krupna medicinska sestra koja me stalno nešto pitala kako bih ostao pri svesti. Pitala me da li sam na nešto alergičan. Da, na metke, bio je moj odgovor. Dok su se smejali rekao sam im: Biram život.
Molim vas, tretirajte me kao da sam živ - ne mrtav.
Jerry je preživeo zahvaljujući dobrim doktorima, ali i zbog svog zadivljujućeg stava. Od njega sam naučio da svakog dana imaš izbor: Uživati u životu ili ga mrziti. Jedina stvar koja je samo tvoja - koju niko osim tebe ne može kontrolisati - je tvoj stav.
I, ako vodiš računa o tome, sve u životu postaje lakše.
-----------------------------------------------------------------------------Više od trideset godina prosjak je sedeo pokraj puta. Jednoga dana naišao je neki stranac.
»Imaš malo sitniša?« promrmljao je prosjak, automatski ispruživši staru kapu.
»Nemam ništa«, odgovorio je stranac.
Tada ga je upitao:
»Na čemu to sediš?«
»Ni na čemu«, odgovorio je prosjak. »To je samo neka stara kutija. Sedim na njoj otkako pamtim.«
»Jesi li ikada zavirio u nju?« - upita ga stranac.
»Nisam«, odgovori prosjak. »A i čemu? Ničega nema u njoj.«
»Ipak, pogledaj unutra«, bio je uporan stranac.
Prosjak je uspeo odmaknuti gornju stranicu. Zapanjen, u nevjerici i zanosu, uvidio je da je kutija ispunjena zlatom.
Ja sam taj stranac koji vam nema šta dati, koji vam kaže da se zagledate u vlastitu unutrašnjost. Ne u unutrašnjost bilo koje kutije, kao u ovoj paraboli, nego u unutrašnjost onoga što vam je najbliže: u vlastitu unutrašnjost.
»Ali, ja nisam prosjak«, čujem kako kažete.
Oni koji nisu pronašli vlastito istinsko bogatstvo - radost Bića koja zrači i duboko, nenarušivo spokojstvo koje je posledica te radosti, prosjaci su, makar imali materijalna bogatstva. Oni u spoljnjem svetu tragaju za mrvicama zadovoljstva ili ispunjenja, onde traže potvrdu, sigurnost ili ljubav, a u sebi nose blago koje ne samo da obuhvata sve te stvari, nego je beskrajno veće od svega što im svet može pružiti.
Svi mi nosimo najveće blago u sebi, svoju ljubav, svoje stavove i misli! Ne dozvolimo da nas uveravaju da trebamo prositi tuđe ideale. Lepo je biti TI, jer uvek je vreme SADA, a mesto TU.
-----------------------------------------------
Jedne večeri razgovaraju deda i unuk o aktuelnim događajima. Najednom unuk upita deda:
- Deda, koliko ti imaš godina?
Deda odgovori:
- Da razmislim, rođen sam pre televizije, vakcina za dečju paralizu, fotokopir-aparata, kontaktnih sočiva i kontracepcijskih tableta.
Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu još izumeli klima uređaje, perilice, sušilice (rublje su jednostavno prali i obesili da se suši na svežem vazduhu).
Čovek nije bio na mesecu, nisu postojali mlaznjaci. Venčao sam se sa tvojom bakom i živeli zajedno, a u svakoj porodici su bili tata i mama.
Reč "gay" je bila poštovanja vredna engleska reč, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čoveka, a ne homoseksualca.
O lezbijkama nismo uopšte čuli, muškarci nisu nosili minđuše.
Rođen sam pre računara, paralelnog studija i grupne terapije. Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je doktor slao prema potrebi na preglede krvi i mokraće.
Do 25. godine starosti sam svakog muškarca oslovljavao sa gospodine, a žene sa gospođo ili gospođice.
Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi. Kada je u moje vreme gospođa ušla u tramvaj ili autobus, deca i mladi su požurili da ustupe mesto. Ako je bila trudnica, dopratili su je do sedišta i ako je bilo potrebno, išli su da kupe kartu za nju i doneli joj.
Muškarci su hodali rubom trotoara, žene uz kuće. Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u lift i iz njega, muškarci su im uvek primaknuli stolicu kada bi sedale. Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sedili. Ustali bi svaki put kada bi žena ustala, pa i samo za trenutak. Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti ogrtače.
U moje vreme nevinost nije prouzrokovalo rak i takve devojke su predstavljale krepost porodice i čistoću za svoje muževe.
Naš život je bio određen sa 10 zapovedi, treznim rasuđivanjem, poštovanjem starijih, ponašanje prema zakonu, te se ispunjavalo plodnim suživotom sa bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošeg i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posledice.
Za brzu hranu smo mislili da je namenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima sa braćom, sestrama i ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.
Time sharing je značilo da porodica letuje sa drugim porodicama, a ne da deli prostor sa neznancima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobilnom da i ne govorimo. Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD - e, DVD - e, elektronske pisaće mašine, računare, prenosne računare.
Notebook je bila beležnica.
Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ne satovi, ni kućni aparati nisu imali svetlećih prikazivača. Kada već govorimo o mašinama, nije bilo bankomata, mikrotalasnih pećnica, radio-budilnika. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo..
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno-bele, a za razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je lošeg kvaliteta, a proizvoda sa natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a pogotovo Made in China nije ni bilo.
Nismo čuli za Pizza-cut ili McDonald's, ni za instant kafu, veštačke zaslađivače. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi. Sladoled, vozna karta ili osvežavajuće piće stajalo je 10 centi.
Novi automobil je stajao 1.000 $, ali ko je imao toliko novaca?
U moje vreme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.
Mi smo bili poslednji koji su bili uvereni da žena treba muža da bi imala dete..
Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
- E, deda... Više od 200 godina!? - odgovori unuk.
- Ne, dragi moj, samo pedeset!
------------------------------------------------„Ja? Slep? Izgubio sam vid pre četiri godine, to je tačno. Ali zbog toga nisam slep. Vidim, samo drugačije.“ Posle kraće stanke, učitelj upita : „ A ti?“
Tin Vin je razmišljao. „Mogu da razlikujem svetlost od tame, drugo ne.“
„Zar nemaš nos da mirišeš?“
„Imam.“
„Imaš li ruke da dodiruju?“
„Naravno.“
„Nemaš uši da čuju?“
„Naprotiv, imam.“ Tin Vin se trgnu. Da li da priča doživljaj učitelju? Bilo je to pre nedelju dana i više nije sigura da li se radilo o njegovoj mašti. Radije je prećutao.
„Šta ti više treba?“, upita U Maj. „Najbitnije stvari su nevidljive.“ Ćutao je dugo, a onda nastavi: „Naša čula vole da nas zavedu. Vid je najvarljiviji. Navodi nas da mu verujemo najviše. Ubeđeni smo da vidimo okolinu, ali to je samo površina, a mi je prihvatamo kao stvarnost. Moramo naučiti da dokučimo srž stvar, njihovu suštinu. U tom slučaju, oči su prepreka. One nas skreću s tog puta. Zaslepljuju nas. Ko se suviše oslanja na njih, zapostavlja druga čula. Time ne mislim samo na uši i nos. Govorim o organu koji je u nama, ali nemamo ime za njega. Nazovimo ga kompas našeg srca.“
Tin Vin nije razumeo šta U Maj hoće time da kaže. Rado bi pitao nešto, ali starac mu ne dade da dođe do reči. Pružio mu je ruke i dečaka iznenadi njihova toplina.
„Nauči da misliš o tome“, nastavi U Maj. „Ko je bez vida, mora biti uvek na oprezu. Zvuči jednostavnije nego što uistinu jeste. Moraju se pratiti pokreti i disanje. Ako bih bio nepažljiv, čula bi me prevarila. Pigravala bi se sa mnom kao bezobrazna deca koja traže pažnju. Na primer, ako sam nestrpljiv, želim da sve ide brzo. Požurim i, naravno, naletim na čaj ili činiju supe. Ili ne čujem šta drugi govore, jer su moje misli ko zna gde. Dešava se isto ako u meni ključa bes. Naljutio sam se jednom na nekog mladog monaha i odmah nakon toga ugazio u ognjište u kuhinji. Nisam čuo pucketanje, niti sam namirisao vatru. Bes je potisnuo moja čula. Tin Vine, nije problem u očima i ušima. Bes nas čini gluvim i slepim. Strah, ljubomora i sumnja takođe. Kada se plašiš ili si ljut, preokrene ti se svet i izbačen si iz ravnoteže. Dešava se isto i ljudimo koji vide, ali oni nisu svesni toga.“
------------------------------
Priča po kojoj se živi
Bila jednom djevojka koja je samu sebe mrzila zbog toga što je bila slijepa. Ona je mrzila svakog osim svog voljenog dečka. On je uvijek bio tu za nju. Rekla mu je: 'Kad bih samo mogla vidjeti svijet, udala bih se za tebe'
Jednog dana netko je donirao par očiju za nju. Kada su joj odstranili zavoje mogla je vidjeti sve, uključujući i svog dečka.
On je upita: 'Sada kad vidiš svijet, hoćeš li se udati za mene?'
Ona ga pogleda i uoči da je slijep. Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala. Sama pomisao da ih mora gledati čitav svoj život povede je da odbije udati se za njega.
Njezin momak ode u suzama i nekoliko dana poslije napisa joj pismo:
'Dobro čuvaj svoje oči, draga moja, jer prije nego što su bile tvoje, te su oči bile moje.'
Eto kako ljudski mozak najčešće funkcionira u takvim situacijama. Veoma rijetko se čovjek sjeća kakav je život bio prije, tko je uvijek bio tu za nas u najtežim situacijama.
Život je poklon.
I danas, prije nego kažeš neku ružnu riječ - pomisli na one koji ne mogu govoriti.
Prije nego se počneš žaliti na okus hrane - pomisli na one koji nemaju što jesti
.
Prije nego se požališ na svoga dečka ili curu - pomisli na one koji mole Boga da im podari sudruga.
I danas, prije nego što se požališ na život - pomisli na one koji su umrli prerano.
Prije nego što se počneš svađati s onim tko nije očistio ili pomeo kuću - sjeti se onih ljudi
koji žive na ulici.
Prije nego se počneš žaliti za dužinu puta koji moraš prijeci vozeći - sjeti se onih koji istu tu udaljenost hodaju svojim nogama.
I prije nego i pomisliš uperiti prst u nekoga i počneš ga osuđivati, sjeti se da nitko od nas nije bezgrješan.
I kada te loše misli počnu bacati u depresiju - ti stavi osmijeh na svoje lice i pomisli: 'Ja sam živ i još sam tu!'
----------------------------------------------------Zvuk novca
Jednom je prilikom bijelac pozvao svoga prijatelja Indijanca u goste u veliki grad. Poveo ga je u razgledavanje grada i dok su se šetali Indijanac najednom reče: 'Čujem cvrčka!'
'Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame ti možeš čuti cvrčka', reče bijelac.
Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka. 'Ali kako?' upita bijelac.
Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči! Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.
'Ono što si naučio slušati, čut ćeš, ma kakva buka bila, ma gdje bio', odgovori Indijanac. 'Vidiš, ovi ljudi su u buci čuli novčić, ali cvrčka nisu čuli.'
-------------------------
Stvarna vrijednost prstena
«Dolazim ucitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?»
Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: «Baš mi je žao, momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije...» Malo je zastao i dodao:»Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.»
«V... vrlo rado, učitelju», oklijevao je mladić osjećajući da je opet bezvrijedan i da su njegove potrebe zapostavljene.
«Dobro», nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: «Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.»
Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega. Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrnjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, shrvan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se.
Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.
«Učitelju», rekao je, «žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.»
«To što si rekao veoma je važno, mladi priajtelju», odgovorio je učitelj. «Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovno uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.»
Mladić je opet uzjahao konja.
Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljanice, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
«Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.»
«Pedeset osam zlatnika?» uzviknuo je mladić.
«Da», odgovorio je zlatar. «Znam da bismo vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje...»
Mladić je uzbuđeno odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.
«Sjedni», rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao.
«Ti si poput ovoga prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takva može te procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?»
I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.
------------------------------------------------
Voleli ga ili mrzeli, s ovim je pogodio u srž. Bill Gates je održao govor u Srednjoj skoli o 11 stvari koje deca nisu i neće naučiti u skoli. Govorio je o tome kako politički korektni učitelji stvaraju generacije dece bez koncepta realnosti i kako ih taj koncept vodi u neuspeh u pravom svetu.
Pravilo 1: Život nije fer, navikni se na to.
Pravilo 2: Svet nije briga za tvoje samopoštovanje. Svet očekuje da postigneš nešto pre nego što počnes da osećaš dobro u svojoj koži.
Pravilo 3: Nećeš zarađivati $60,000 godišnje čim izađeš iz srednje škole. Nećeš biti potpredsednik sa službenim telefonom, sve dok to ne zaradiš.
Pravilo 4: Ako misliš da ti je učitelj strog, čekaj dok ne dobiješ šefa.
Pravilo 5: Pečenje hamburgera nije ti ispod časti.. Tvoji preci su imali drugu reč za pečenje hamburgera: zvali su to prilikom.
Pravilo 6: ako pogrešiš, nisu tvoji roditelji krivi, ne kukaj nad svojim greškama, uči iz njih.
Pravilo 7: pre tvog rođenja, tvoji roditelji nisu bili dosadni kao sada. Postali su takvi zbog plačanja tvojih računa, čišćenja tvoje odeće i slušanja tebe kako pričaš kako si cool. Stoga pre nego spasiš šume od parazita, pokušaj da složiš ormar u svojoj vlastitoj sobi.
Pravilo 8: Tvoja škola ima način za rešavanje i pobednika i gubitnika, život nema. U nekim školama ukinuli su negativne ocene i daju ti bezbroj prilika da daš pravi odgovor. Ovo nema nikakve sličnosti sa stvarnim životom.
Pravilo 9: Život nije podeljen u semestre. Nema slobodnog leta i vrlo malo šefova je zainteresovano da ti pomogne da nadeš sebe. To čini u svoje slobodno vreme.
Pravilo10: Televizija nije pravi život. U pravom životu ljudi moraju da napuse kafić i odu na posao.
Pravilo11: Budi ljubazan prema štreberima. Velike su šanse da ćeš raditi za jednog.
----------------------------------------------------------------------Zasto vicemo??
Jednom je ucitelj pitao svoje ucenike:
"Zasto ljudi vicu kad su ljuti?"
Ucenici su razmisljali neko vreme:
"Zato sto izgubimo strpljenje - zato vicemo" - rece jedan
"Ali, zasto bi vikao ako je osoba pored tebe?" - pita ucitelj - "zar nije moguce govoriti tiho i lagano?"
Ucenici su davali jos neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio ucitelja
Naposletku je objasnio:
"Kada su dve osobe u svadji, ljutite, njihova se srca jako udalje..Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu cuti. Sto su ljuci, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost medju njima sve veca.
Potom je ucitelj pitao:
"Sta se dogodi kada se dve osobe zaljube?. Ne vicu jedan na drugoga, vec govore tiho i nezno. Zasto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost medju njima je veoma mala.
A sta se dogodi kada se jos vise zaljube? Ne govore. Samo sapucu i jos vise zblizuju u svojoj ljubavi..Konacno, ne trebaju vise ni sapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dve osobe koje se vole."
Onda je rekao:
"Kada se svadjate, nemojte dozvoliti da se vasa srca udalje, ne izgovarajte reci koje bi vas mogle jos vise udaljiti, jer ce doci dan kada ce udaljenost biti tako velika, da vise nikad nece biti puta nazad."
----------------------------------
Povratak sebi...
Istinski napredak u današnje vreme sastoji se u povratku sebi. Bolje je doneti pogrešnu odluku, nego ne doneti odluku uopšte. Jer iz grešaka svojih postupaka možeš da učiš. A ako ne donosiš odluke zbog prisustva straha, ti treniraš svoj um da beži od odlučivanja. Ako ne sumnjate u ono što želite postići, a pritom uporno vežbate i učite iz vaših neuspjeha, vi ćete doći do tačke gdje će se vaš cilj sam od sebe ispuniti. Mnoge naše najlepše želje i ideje ostaju samo zato neispunjene, jer nismo doneli čvrstu odluku da ćemo istrajati do kraja.
Kada u životu imaš konkretan cilj i plan i trudiš se da to i ostvariš, tada svoj život možeš graditi kao piramidu. Svaki dan jedan kamen. I kada pri svakoj odluci imaš u vidi celu piramidu, ti sa svakim sledećim kamenom jačaš samog sebe. Uvek ćeš znati zašto nešto radiš. To tvom životu daje snagu da prevaziđeš bilo koju prepreku. Ko ne zna šta je za njega važno ili manje važno, on će uvek sumnjati u svoje odluke. I najbolji plan neće vam biti od koristi, ako u njega duboko ne verujete. Vera je moć koja te pokreće. Sumnja je moć koja te sputava. Kada sumnjaš, ne veruješ.Tamo gde ima sumnje, tu vera ne stanuje. I uvek će ti faliti ona snaga koja bi te dovela do cilja. Ako ne poznaješ uzrok problema, nisi u stanju da izmeniš posledice.
Ono u šta ne veruješ, ne možeš ni postići. Ono što sebi ne možeš predstaviti, u to moraš da veruješ.
Verovati u sebe tako snažno, da ta vera bude jača od sumnje je osobina retkih koji će dostići vrhunac u svemu.
Svaka prirodna potreba koju dugo potiskujemo u sebe, vodi nas do depresije i bolesti.
----------------------------------------------------------------
Poput ruže...
Neki čovjek je s ljubavlju uzgajao ružu. Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je. Prije nego što je procvjetala on ju je pomno promatrao. Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti... ali je zamijetio trnje na stabljici i pomislio: "Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s tako mnogo oštrog trnja?"
Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se je ruža rascvjetala - uvenula je!
Tako je i s mnogim ljudima.
U duši svakog čovjeka nalazi se ruža. Bog je usađuje u nas prilikom rođenja među trnje nedostataka. Mnogi ljudi gledaju sebe i vide samo trnje - nedostatke. Očajavaju, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih. Nikad ne realiziraju svoje potencijale kojima ih je Bog obdario. Oni sami ne mogu vidjeti ružu u svojoj duši. Netko im drugi mora pomoći - pronaći je. Pomozi ljudima oko sebe nadjačati nedostatke. To je karakteristika Božje ljubavi koju možemo udijeliti svakome. Ako pomogneš nekome naći ružu u njegovoj duši, on će pobijediti trnje. I cvjetat će uvijek... iznova...
Svatko od nas može obogatiti ovaj svijet i učiniti ga ljepšim. Treba samo imati srca. Treba imati hrabrosti dodirnuti drugoga srcem.
Nebojte se pokazati da imate srce! Dodirnimo bližnjega srcem!
_________________Robijaš i mrav
Robijaš je godinama živjeo sam u izolovanoj ćeliji, nikoga nije vidjeo, niti je sa bil...o kim govorio, a hrana mu je doturana kroz otvor u zidu. Jednog dana u ćeliju je ušao mrav. Čovjek ga je zadivljeno posmatrao, dok je mrav išao gore-dole ćelijom. Pustio je da mu se popne na dlan da bi ga bolje vidjeo, davao mu je po neku mrvicu hrane i noću bi ga poklopio metalnom posudom.
Jednog jutra, iznenada je shvatio da mu je trebalo deset dugih godina izolacije da bi njegove oči primjetile ljepotu običnog mrava.
Ponekad je potrebno dosta vremena i posebnih okolnosti da bi shvatili ljepotu svijeta oko nas.
------------------------------------------------------
Vrhovni bog Brama je jednom, prerušen u putnika, išao zemljom gledajući šta ljudi rade. Na jednom proplanku ugledao je čovjeka kako vježba gađanje strijelom u metu. Taj čovjek je to uporno radio čitav dan, i Brama mu najzad priđe i upita ga:
"Reci mi, dobri čovječe, zašto tako uporno vježbaš?"
Ovaj mu odgovori da je on najbolji lovac na jelene na svijetu i da ima samo jedan cilj u životu - da ga niko u tome ne pretekne.
"Otkud znaš da si najbolji?", upita Brama.
"Nema sumnje u to", odgovori čovjek, "ja sam jedini na svijetu odjednom ubio tri jelena jednom istom strijelom. Sačekao sam da se poredaju u jednoj liniji i tada sam odapeo strijelu. Ona je probila dva jelena i zaustavila se u trećem. Niko osim mene to nije uspio".
"Nisi ti najbolji", rekao je Brama, "da bi bio najbolji na svijetu morao bi jednom strijelom da ubiješ čitavo krdo jelena".
"To je nemoguće", pobuni se čovjek.
"Sasvim je moguće. Ja sam Brama i mogu da te naučim da to postigneš." Brama je zbacio putničku odjeću i pokazao se pred lovcem u svom sjaju svoje božanske prirode.
"Nauči me", uzviknuo je čovjek, "ja ću učiniti sve da postanem najbolji lovac na jelene na svijetu! Sve!!!"
"Da bi to postigao ne treba da vježbaš lukom i strijelom, već treba da meditiraš. Uđi u pećinu, seljaci će ti ispred nje ostavljati hranu i vodu, i sve svoje budno vrijeme meditiraj. Poslije nekog vremena postaćeš najbolji lovac na jelene na svijetu. Jednom strijelom moći ćeš da ubiješ krdo jelena."
Ne oklijevajući ni trena, lovac na jelene je ušao u pećinu i počeo da meditira. Brama ga je zaboravio - znate, bogovi su ponekad zaboravni - i poslije trideset godina, kad je opet prolazio tim krajem, sjetio se šta je tražio od onog čovjeka. Došao je do ulaza u pećinu i u polumraku ga ugledao kako meditira zatvorenih očiju. "Hej, probudi se, probudi se!", povikao je Brama, "već trideset godina meditiraš. Evo ti luk, evo ti strijele, ti si sad najveći lovac na jelene, na svijetu ti nema ravnog..."
Od čovjeka je do Brame dospjelo samo tiho mrmljanje: "Kakav luk? Kakve strijele? Kakav lovac na jelene?!? Ja hoću samo Istinu!"
Pouka ove priče je da je lični interes ono što često dovodi ljude na duhovnu stazu: neki žele konkretne moći, neki hoće mudrost uz pomoć koje će bolje razumjeti sebe i svijet, neki žele da jednostavno postanu bolje osobe koje će okolina poštovati i uvažavati, neki očekuju nagradu koju će im više sile dodjeliti zbog duhovnih vrlina... Koliko god neki od ovih ciljeva zvučali uzvišeno, sve su to ego-igrarije koje nas uvlače u ovu priču, obećavajući konkretnu korist i konkretne nagrade. Ali, pravi spiritualni razvoj je uvijek nešto potpuno drugačije od onoga što očekujemo na početku puta. Što dalje odmičemo na tom putu, sve više shvatamo da ciljevi koje smo prethodno postavili nikako nisu krajnji ciljevi, već samo usputne stanice na putovanju ka Najvišem Cilju. Rad na sebi, s spiritualnim ciljem, je moćna rijeka koja polako ali neumitno usisava u sebe sva druga ponašanja. Ona mogu da traju duže ili kraće, ali se na kraju uvijek uliju u tu rijeku i sve biva podvedeno pod isti Cilj; kada se cijeli predamo Najvišem Cilju, sve ostalo će s vremenom doći na svoje mjesto.
_________________Palacinke
U subotnje jutro šestogodišnji Filip odlučio je ispeći palačinke za svoje roditelje. Pronašao je u kuhinji najveću posudu za miješanje i kuhaču, popeo se na stolac i otvorio ormarić te izvadio posudu s brašnom i malo prosuo po podu. Svojim je ručicama pokušao staviti brašno u posudu za miješanje, dodavao je mlijeko, malo šećera, ostavljajući brašnasti trag za sobom koji je već sada imao i otiske šapa kućnog mačka.
Filip je bio sav posut brašnom i postajao sve uzrujaniji. Želio je da ovo bude nešto dobro za mamu i tatu, ali postajalo je sve gore. Nije znao što napraviti nakon toga, sve to staviti u pećnicu ili na štednjak (i nije znao kako upaliti štednjak!). Vidjevši vlastitog mačka kako liže smjesu iz posude, pokušavajući ga odgurnuti, prevrnuo je karton s jajima na pod. Očajnički je pokušavao počistiti veliki nered koji je nastao, ali se poskliznuo na jaja i uprljao svoju bijelu pidžamu.
Tada je uočio tatu kako stoji na vratima. Krokodilske suze potekle su iz njegovih očiju. Sve što je on želio bilo je: napraviti nešto dobro, ali nastao je grozan nered. Bio je uvjeren da sada slijedi kazna, možda čak i packe.
No, tata ga je samo gledao. Krenuo je prema njemu kroz sav nered u kuhinji, primio ga u svoje ruke, zagrlio ga, čak zaprljao i vlastitu pidžamu…
Takav je i Bog s nama. Mi pokušamo napraviti nešto dobro u životu, ali nastane opći nered. Ljubav nam postane klizava, povrijedimo prijatelja ili nas vlastiti posao izluđuje, ili nas, jednostavno, zdravlje napusti. Ponekad samo ostanemo uplakani jer ne možemo napraviti ništa drugo. Tada nas Bog podiže u svoje ruke i voli nas i oprašta nam.
No, samo zato što smo mi u stanju napraviti veliki nered, to ne znači da trebamo prestati “peći palačinke”, za Boga ili za ostale. Prije ili kasnije već ćemo uspjeti… Nemoj prestati “peći palačinke”… Nastavi voljeti…
--------------------------------------------------------------------------
Ustrajnost
Čovjek koji pouzdano kroči u smjeru svojih snova, začas će se susresti sa neočekivanim uspjehom. Gradimo li kule u zraku, naš trud neće propasti, jer one tamo i pripadaju. Potrebno ih je samo poduprijeti temeljima. Mnoge osobe su ograničene u mislima, postupcima i rezultatima. Nikada ne prelaze granice ograničenja što su ih sami sebi postavili ili ih im je postavio netko drugi. Drugi nas mogu zaustaviti privremeno, ali mi smo jedini koji to možemo učiniti trajno.
Odrastao slon svojom surlom može podići blizu tonu tereta. Pripitomljeni slon mirno stoji vezan uz mali drveni štapić zaboden u zemlju. Dok je još bio mlad i nije dostigao svoju punu snagu, slona vežu teškim lancem za nepokretan željezni stup. Tim postupkom, nameću slonu da shvati, da koliko god snažno pokušavao prekinuti lanac ili pomaknuti i iščupati stup, to mu nije moguće učiniti. Kad slon postane velik i snažan, on i dalje vjeruje, sve dok ispred sebe na tlu vidi stup i lanac.
Netko se narugao čovjeku u pokušaju “nemogućeg”: “O, to nikada nećeš moći učiniti, barem nitko do sada nije uspio.” Ali on je skinuo kaput i zasukao rukave, i počeo raditi. Ako se i brinuo, to je skrivao. Podignute glave i prikrivenog osmijeha, bez imalo sumnje ili dvojbi, počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo učiniti i učinio je to.
Tisuće će vam ljudi reći da se nešto ne može napraviti, tisuće ljudi će vam proricati neuspjeh, tisuće će vam isticati, jedan za drugim, opasnosti koje samo čekaju da vas napadnu. Ali samo se bacite na posao sa tračkom osmijeha, zatim uzdignite glavu i počnite. Samo počnite pjevati baveći se time, što se ne može napraviti. I tako ćete uspjeti!----------------------------------------------------Rasizam u avionu
Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca.Vidno uznemirena pozove stjuardesu.
Stjuardesa : -U čemu je problem, gospođo?
Bijela žena: -Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!
Stjuardesa: -Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno.
Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:
-Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.
Prije nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
-U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.
Zatim se okrene crncu i reče:
-Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoju ručnu prtljagu i premjestite se u prvu klasu.
Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.
****
Kada je Albert Einstein došao u Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase.
Odgovorio je: “Ljudske!”.
------------------------------------------------Dva vrapčića
Dva su vrapčića u proljeće bezbrižno čavrljala na vrbovoj grani.
Jedan se udobno smjestio na vrhu vrbe, a drugi je stajao na dnu u račvama iz kojih se vrba granala.
Nakon nekog vremena vrapčić s vrha dobaci onom dolje: ''Baš je krasno ovo zeleno lišće!''
Vrapčić u račvama to shvati kao izazov, pa kratko odbrusi: ''Lišće je bijelo, osim ako s tvojim vidom nešto nije u redu!''
''Slijep si ti, ja vidim da je lišće zeleno!'' reče vrapčić s vrha.
Onaj dolje usmjeri svoj kljun prema drugu na vrhu i zasikta: ''Kladim se u perje iz repa da je bijelo, ti nemaš pojma ili si poludio!''
Onog gore je već spopao bijes. Sručio se na druga da mu održi lekciju. Ovaj se, međutim, nije maknuo s mjesta. Perje oko vrata stršilo mu je na sve strane i vidjelo se da je spreman na dvoboj. Prije nego zapodjenuše bitku pogledaše gore u lišće.
Vrapčiću s vrha ote se uzdah: ''Oh, pa odavde doista izgledaju bijeli!''
''Pogledajmo ih ipak i odozgo!'' predloži on svom prijatelju.
Popnu se gore i gotovo u jedan glas rekoše: ''Odavde su zeleni''.
Ne sudi nikoga dok nisi barem sat vremena hodao u njegovim cipelama.
-----------------------
Želim ti sva godišnja doba
Želim ti uvijek iznova iskustvo da je život sam po sebi najveći od svih darova. Tada će tvoja nova godina života biti više od puka koračanja u brojkama. Ti se možeš i mijenjati, smiješ uvijek iznova gledati život s nove strane. To što sebi danas još ne možeš zamisliti, možeš susresti već sutra. Pođi jednostavno ususret novosti koja već čeka na tebe.
Želim ti sve ono što ne možeš kupiti novcem. Susrete s ljudima koji te mogu potaći i promijeniti, otvorene oči i uši za mnoge prilike koje nam se u životu nude. Svaka od njih je jedinstvena i dragocjena. Ne želim ti veliku sreću i ispunjenje svih tvojih želja, nego sposobnost da prepoznaš male radosti i podijeliš ih s drugima. Želim ti nerazorivu nadu koja ti, unatoč svih razočaranja, daje uvijek iznova vjerovati u dobro u ljudima i u samome sebi. Želim ti vrijeme za život, da ti susreti s drugima ili mirni trenuci sa samim sobom budu važniji od želje za imetkom i pritiska termina.
Svejedno, u koje si vrijeme godine rođen, u područje tvoga života spadaju sva godišnja doba. Dio ispunjena života su i naoko nespojive suprotnosti, koje mogu biti tako različite kao proljeće i jesen, kao ljeto i zima. Upravo takva različita iskustva čine tvoj život bogatim i jedinstvenim. Darivaju ti snagu preko koje se možeš sve više razvijati, snagu koja ti daje iznutra rasti.
Želim ti sva godišnja doba na tvome putu
----------------------------------------------------------------U krugu radosti
Jednog dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao seljak iz obližnjeg mjesta. Kad brat vratar otvori teška hrastova vrata, seljak mu sa smješkom pruži prekrasan grozd. "Brate vrataru", kože došljak, "znaš li ti kome sam donio ovaj najlijepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?"
"Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice." "Ne! Tebi sam ga donio!" "Meni?" ozarena će lica iznenađeni brat vratar. "Zar si ga baš meni donio?" "Naravno, tebi sam ga donio jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom." Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratarevog lica.
Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet: "Zašto ja ne bih ovim grozdom obradovao našeg ravnatelja?!"
Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana. Ovaj se grozdu iskreno obradovao. No, uskoro se sjeti starijega bolesnog brata i odluči: "Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi." Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Nije, međutim, dugo ostao ni u sobi bolesnog brata. Ovaj je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći. Brat kuhat je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojeg je grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio k bratu vrataru (da ga malo razveseli). Tako bi zatvoren krug, krug radosti.
Nemoj čekati da netko drugi započne. Na tebi je danas red da otvoriš krug radosti. Ponekad je dovoljna mala iskra da zapali veliku vatru. S iskrom dobrote moglo bi se početi mjenjati svijet. Ljubav je jedino blago koje se umnaža dijeljenjem. To je jedini dar koji se to više uvećava što se više troši. To je ujedno i jedino poduzetništvo u kojem se upravo trošenjem više zarađuje. Poklanjaj to blago, razdijeli ga, razbacuj ga na sve strane, do dna isprazni džepove i košare, isprazni čašu i sutra ćeš ga naći još više nego si ga imao jučer.
Bruno Ferrero
--------------
Одговор или два?
На часу математике учитељица упита седмогодишњег Николу.
„Ако ти дам једну јабуку и још једну и још једну, колико ћеш имати јабука?“
Кратко размисливши, Никола самоуверено одговори: „Четири!“
Очекујући исправан одговор (три) учитељица се зачуди. Била је разочарана. „Можда дечак није добро чуо,“ помисли у себи. Стога она понови питање:
„Никола, слушај пажљиво. Ако ја теби дам једну јабуку и још једну и још једну, колико ћеш имати јабука?“
Никола примети разочарење на учитељицином лицу. Овога пута израчуна на прсте. Међутим, и поред тога, трагао је за одговором који би могао усрећити учитељицу. Та потрага није била за исправним одговором, него за оним који ће усрећити учитељицу. Најзад, нешто оклевајући, Никола одговори:
„Четири...“
Разочарење оста на учитељицином лицу. Ту се она присети да Никола воли јагоде. При том помисли да дечак можда није љубитељ јабука, па стога и не може да се усредсреди. Зато она, са нескривеним узбуђењем и светлуцањем у очима, упита:
„Ако ти дам једну јагоду и још једну и још једну, колико ћеш јагода имати?“
Видећи је срећну, Николица поново упосли прстиће. Овога пута није осећао никакав притисак, за разлику од учитељице која је силно желела да нови приступ донесе успех. Малишан, уз оклевајући осмејак, одговори:
“Три!“
Учитељицино лице озари победнички осмех. Њен приступ је уродио плодом. Дошло јој је да сама себи честита. Ипак, још једна ствар је остала да се уради. Поново га је упитала:
Дакле, ако ти дам једну јабуку и још једну и још једну, колико ћеш јабука имати?“
Никола одговори без оклевања:
„Четири!“
Учитељица је била збуњена.
„Како, Никола, како?“ – упита га нешто повишеним гласом у коме се могла осетити љутина.
Никола јој тихим и бојажљивим гласићем одговори:
„Зато што већ имам једну јабуку у торби.“
Наравоученије: Уколико вам неко пружа одговор који је различит од онога који очекујете, немојте мислити да је он погрешан. Могуће је да вам се углови посматрања не подударају. Саслушајте пажљиво и покушајте да разумете, али без предубеђења.
-------------------------------------------------------------------------------------Мој тата када сам имао...
4 године
Мој тата може све!
5 година
Мој тата зна пуно тога.
6 година
Мој тата је паметнији од твог тате.
8 година
Мој тата не зна баш све.
10 година
Време у коме је мој тата одрастао било је другачије.
12 година
Па добро сад! Природно, мој тата не зна баш све с тим у вези. Стар је да би се сећао свог детињства.
14 година
Не обраћај пажњу на мог оца. Он је тако старомодан.
21 година
Он? Боже мој, тотално му је прошао рок употребе!
25 година
Тата зна понешто о томе, а то је због тога што има нешто мало искуства.
30 година
Можда да питамо тату шта би нам он саветовао.
35 година
Нећу учинити ништа а да се претходно не договорим са татом.
40 година
Питам се како је тата излазио на крај са тим. Био је тако мудар и пун искуства.
50 година
Дао бих све само да ми је мој тата сад овде па да ме саветује у вези са свим. Велика је штета што нисам више ценио његову мудрост. Могао сам много тога да научим од њега.
-----------------------------------------------------------Projekcija
Zašto su ovdje svi sretni osim mene?
Zato što su naucili da po svuda vide dobrotu i ljepotu
-Odgovori ucitelj.
Zašto ja po svuda ne vidim dobrotu i ljepotu?
Zato jer ne možeš vidjeti spolja ono što ne vidiš iznutra.
--------------------------------------------------------------
Blago u kuhinji
Hasidska priča:
Jedne noći rabinu Izaku bi u snu rečeno neka otputuje u daleki Prag i tamo iskopa skriveno blago koje se nalazi ispod mosta što vodi u kraljevu palaču. San nije smatrao ozbiljnim, no kad je o tome sanjao četiri ili pet puta, odluči poći u potragu za blagom.
Kad je došao do mosta, na svoju nepriliku, otkrio je da most i danju i noću dobro čuvaju vojnici. Jedino što je mogao bilo je da izdaleka gleda most. Budući da je tamo dolazio svako jutro, jednog dana kapetan straže dođe do njega da otkrije zašto dolazi. Rabin Izak, iako zbunjen da nekome drugome kaže svoj san, sve ispriča kapetanu, jer je volio dobru narav tog kršćanina. Kapetan se grohotom smijao a potom reče: "Bože dragi! Ti si rabin i držiš da je san ozbiljan? Da sam i ja toliko lud da se ravnam po svojim snovima, danas bih bio negdje na putovanju kroz Poljsku. Da ti kažem san koji sam sanjao prošle noći, a koji se često vraća: glas mi govori da idem u Krakov i da kopam u potrazi za blagom u kutu kuhinje nekog Izaka, sina Ezekijelova! Ne bi li bilo nešto najluđe na svijetu u Krakovu tražiti čovjeka imenom Izak i drugog koji se zove Ezekijel, jer pola muškog svijeta tamo vjerojatno ima jedno ili drugo ime?"
Rabin je bio preneražen. Zahvalio je kapetanu za njegov savjet, žurno otišao kući, kopao je u kutu svoje kuhinje i našao blago od kojega je mogao udobno živjeti do dana svoje smrti.------------------------------------------------------------------Nisam baš siguran koliko je ova priča poučna.
Možda samo u smislu da razumemo način razmišljanja budista.
NesaDeBeli
--------------------------------------------------------------------------
Drevne kultivacijske priče: Otpustiti varljivu osjećajnost
Prema legendi, nakon što je Shakyamuni podučavao Dharmu u Balrampuru, svi ljudi toga grada postali su plemeniti, uljudni i mudri. Oni su se međusobno poštovali i pomagali. Izgledalo je kao da je Balrampur raj.
Čovjek, koji nije bio budist, čuo je za ovo. On je dugo putovao do Balrampura da posjeti Shakyamunija i da ga pita za poduku. Međutim, tijekom putovanja, susreo se s nečim što nije mogao razumjeti.
Balrampur je bio u tropskom području, gdje je bilo mnogo otrovnih zmija. Dok je još bio van grada Balrampura, vidio je oca i sina kako rade u polju. Iznenada je otrovna zmija izašla iz trave i ugrizla sina. On je umro kratko nakon toga. Otac je i dalje radio kao i obično te je izgledalo kao da nije dirnut smrću svoga sina.
Čovjek, nebudist, je bio iznenađen pa je pitao starca: "Tko je ovaj mladić?"
"Moj sin."
"Tvoj sin je upravo umro. Zašto nisi žalostan? Ti i dalje radiš kao i obično. Da li je on zaista tvoj rođeni sin?"
"Zbog čega? Smrt je dio života. Blagostanje i propadanje stvari ima svoje vlastito vrijeme. Sada kada je osoba mrtva, ako je dobar, biti će dobar postupak za njega. Ako je bilo loših stvari u njegovom životu, on će odmah doživjeti zasluženu kaznu. Koje dobro mogu donijeti mrtvoj osobi ako plačem?" Starac je gledao u zabezeknutog nebudistu i pitao ga. "Da li ideš u grad? Mogu li te zamoliti za uslugu?"
Kad je nebudist rekao da može, starac je nastavio: "Kad prođeš drugu kuću na desnoj strani, nakon što uđeš u grad, molim te reci mojoj obitelji da ja trebam samo jedan ručak te da je moj sin mrtav, nakon što ga je ugrizla otrovna zmija."
Nebudist je bio jako iznenađen. Kako je starac mogao biti tako nečovječan? Njegov sin je upravo umro, a on ipak ne pokazuje znakove žaljenja. Povrh toga, nije zaboravio svoj ručak. Kako otac može biti tako hladan?
Nebudist je pronašao starčevu kuću. On je rekao starici: "Tvoj sin je umro nakon ugriza zmije. Otac me je zamolio da ti prenesem poruku, da on treba samo jedan ručak." Starica je zahvalila nebudisti ali nije pokazala nikakvo žaljenje. Nebudist je pitao: "Zar nisi tužna zbog smrti svoga sina?"
Starica je rekla: "Ovaj sin je došao u moju obitelj po svojoj volji. Ja ga nisam pitala da dođe. Sada je otišao. Ja ga ne mogu zadržati. Mi smo kao putnici koji prenoće u istom prenoćištu. Idući dan, svatko od nas ide svojim vlastitim putem. Nitko nikoga ne može zadržati. U stvari, nema potrebe nikoga zadržati. Isto je tako između mene i moga sina. Ja ne mogu upravljati njegovim dolaskom i odlaskom. To slijedi njegovu karmičku unaprijed određenu vezu." Nebudist je čuo ovo i pomislio kako je ovaj par zaista bešćutan.
U isti čas, sestra je izašla iz kuće. Nebudist ju je upitao: " Tvoj mlađi brat je mrtav. Da li si tužna?"
"On je već mrtav. Zašto bih bila tužna? Mi smo kao debla pričvršćena za splav. Mi plovimo zajedno po vodi. Kad naiđe velika oluja, splav se raspadne. Svako deblo slijedi svoj vlastiti put u struji. Debla se više ne mogu spojiti. Mi smo slučajno postali sestra i brat te došli u istu obitelj. Međutim, život je svakome drugačiji. Nema određenog vremena za život i smrt. On je otišao prije mene. Što ja mogu kao sestra učiniti?"
Kad je sestra završila govoriti, druga žena u kući je rekla: "Oh, moj suprug je mrtav".
Nebudist je bio još više zbunjen pa je zapitao ženu: "Tvoj suprug je mrtav pa kako se možeš ponašati kao da se ništa nije dogodilo? Da li si u srcu zaista ravnodušna?"
Žena je mirno rekla: "Naš brak je poput ptica na nebu. One ostaju zajedno po noći. U svitanje, one idu svojim vlastitim putem tražeći hranu. Svatko ima svoju vlastitu sudbinu. To je njegova sudbina, da se nije morao vratiti nakon što je poletio. Ja ga ne mogu zamijeniti. Ja ne mogu nositi njegovu karmu. Mi smo poput ljudi koji su se upoznali na našem putovanju. Mi moramo ići svojim vlastitim putevima prije ili kasnije."
---------------------------------------------------------------------Beskućnik
"Posećujući okrepljujuće časove meditacije, čuo sam predivnu priču o jednom učeniku meditacije. Želeo je da sažaljenje postane deo njegovog svakodnevnog života. Živeo je sam u stanu u velikom gradu. Na dnu stepeništa, u hodniku zgrade, životario je jedan beskućnik.
Kao i većina prolaznika, učenik meditacije je svakodnevno prolazio pored beskućnika ne gledajući ga. Nekoliko puta mu je udelio nešto sitnine, uglavnom iz osećaja krivice, ne trudeći se da na njega obraća pažnju niti da o njemu razmišlja. Nije bio ni nemilosrdan ni zao, jednostavno je bio ravnodušan.
Učeći meditaciju ubrzo je video da mora da otvori svoje srce prema svojim bližnjima - ne samo na rečima, već u stvarnom, svakodnevnom životu. Shvatio je da bi najbolji početak za postizanje tog cilja bio upravo taj beskućnik.
Jednog dana je izašao iz svog stana, sišao niz stepenice i pogledao ga pravo u oči, kao da mu je blizak prijatelj. Beskućniku je bilo neprijatno i odmah je skrenuo pogled. Ipak, vrata sažaljenja su konačno otvorena.
Sedmice su prolazile i učenik meditacije je svakoga dana prolazio pored beskućnika, pažljivo se trudeći da ga pogleda u oči. Svakoga jutra, pre izlaska iz zgrade, učtivo bi rekao: "Dobro jutro. Kako ste danas ?" I svake večeri, vraćajući se kući s posla, rekao bi: "Kako ste proveli dan ?"
Ljubaznost se napokon isplatila. Malo - pomalo, beskućnik je izlazio iz svoje čaure i počeo da mu uzvraća poglede, u nekoliko navrata se i osmehnuo. Konačno, posle izvesnog vremena, počeo je da mu odgovara na postavljena pitanja. Odgovarao bi: "Jutros sam prilično dobro. A vi ?" Uveče bi rekao: "Večeras mi je bolje nego jutros. Hvala na interesovanju." Njegovo samopouzdanje je raslo.
Vremenom je to preraslo u ritual u kojem je učenik meditacije počeo istinski da uživa. Iskreno se radovao susretu sa svojim "prijateljem", otkrivši istovremeno da mu je sve lakše da se sprijatelji sa ostalim strancima.
A onda je jednog dana beskućnik nestao bez traga. Učenik meditacije se naprasno rastužio, pitajući se šta bi mogao da bude razlog. Dani su prolazili ali beskućnik mu je i dalje nedostajao. Na kraju se jednostavno pomirio s njegovim nestankom i sećanja su počela da blede. Nastavio je sa svojim uobičajenim životom.
Jednog dana, oko mesec dana kasnije, kada je u povratku s posla ušao u zgradu, na stepenicama je sedeo nepoznati čovek. Kada mu je prišao ovaj je odmah ustao da ga pozdravi. Nije poznavao ovog stranca koji mu je ipak, kao kroz maglu, odnekud bio poznat.
Čovek je ispružio ruku i rekao: "Izvinite što Vas ometam, g-dine, ali samo sam hteo da Vam se zahvalim."
"Da mi se zahvalite ?", uzvratio je učenik meditacije. "Na čemu?"
"Vidite", rekao je stranac,"nekada sam živeo upravo ovde, pod ovim stepenicama. Toliko sam se stideo sebe i imao tako malo samopoštovanja da me niko nije poznavao." Posle kratke pauze, nastavio je. "Godinama unazad niko nije bio ljubazan prema meni. Niko nije hteo ni da me pogleda, a kamoli da mi posveti vreme. Nisam imao prijatelja niti sam cenio sebe. Onda ste Vi počeli da me primećujete. Bili ste ljubazni prema meni. Na kraju sam shvatio da, ako Vi možete da budete ljubazni i ukažete mi poštovanje, onda bih možda i sam mogao da budem ljubazan i pokažem sebi malo poštovanja. Tako sam se pokupio i pronašao posao i stan. Kupio sam novu odeću. Moj se život preokrenuo. A znate zašto ? Zbog Vas. Vaša dobrota i želja da me poštujete i budete dobri prema meni promenili su moj život. Samo sam hteo da Vam se zahvalim."
-----------------------------------------------------------------Površan i pravi prijatelj
Površan prijatelj počne razgovor s cijelim kupom vijesti o svome životu.
Pravi prijatelj pita: » Što je novoga kod tebe?«
Površan prijatelj misli, da su teškoće, o kojima govoriš, svježe.
Pravi prijatelj kaže: » O tome gunđaš već 14 godina. Pokreni se već jednom i učini nešto!«
Površan prijatelj te nikada nije vidio plakati.
Pravi prijatelj ima ramena promočena od tvojih suza.
Površan prijatelj ne zna tvoje roditelje po imenu.
Pravi prijatelj ima njihov telefonski broj u adresaru.
Površan prijatelj donese već skuhano jelo na tvoju zabavu.
Pravi prijatelj dođe ranije, da ti pomogne skuhati i ostane dugo, da ti pomogne pospremiti.
Površan prijatelj ne voli da ga nazoveš, kada je već legao u krevet.
Pravi prijatelj pita: » Što te je zadržalo, da nisi i ranije nazvao?«
Površan prijatelj bi s tobom razgovarao o tvojim problemima.
Pravi prijatelj bi ti volio pomoći da ih riješiš.
Površan prijatelj se kada te posjeti ponaša poput gosta.
Pravi prijatelj otvori tvoj frižider i sam se posluži.
Površan prijatelj misli, da je s prijateljstvom gotovo, kada se prvi put posvađate.
Pravi prijatelj zna, da nakon svađe pravo prijateljstvo tek počinje.
Površan prijatelj očekuje, da ćeš mu uvijek biti na raspolaganju.
Pravi prijatelj zna da će uvijek biti tu kada tebi zatreba!
----------------------------------Vrabac kod psihijatra
"Sljedeći, molim!" - reče psihijatar i začudi se kad ugleda jednog vrapca kako ulazi u ordinaciju. No, on brzo dodje sebi i pozdravi vrapca tako što mu se nakloni i uze u svoju veliku ljudsku ruku desno krilo pacijenta.
"Što vas dovodi k meni?" - upita doktor pokušavajući sakriti zaprepaštenje.
"Gospodine doktore", reče vrabac i sleti na stolicu za pacijente. "Vjerujem da mi još samo vi možete pomoći."
"Pa, vidjet ćemo," reče doktor, "recite, gospodine vrabac, zašto dolazite k meni?"
Vrabac obori glavu i pogleda jednim okom u profesora. "Zovem se Franjo. Moja majka je vrlo poštovala sv. Franju Asiškog, zato mi je dala to ime. Ona je bila vrabica sa sela i ja sam na selu odrastao, ali kasnije, nakon njezine smrti, preselio sam u grad, htio sam više vidjeti, više učiti...i sad sam vrlo nesretan."
"Znači gradski život vam ništa ne doprinosi?", upita profesor.
"Život u gradu je dobar, u osnovi i nije ništa drugo nego život na selu. Teškoće koje ne mogu svladati su i ovdje iste kao i tamo." Zatim vrabac duboko uzdahnu i nastavi dalje:" Moja majka je bila jako vesela. Voljela je svaki dan i cijeli svoj život. Brinula se za naše dobro, imali smo uvijek dovoljno za jelo, ali ona bi imala vremena i da cvrkuće s drugim vrabicama, da leti po svijetu i da nas uči nove pjesme. Ja sam mislio da je to normalan način života, jer ona nam je često pričala o nekom čovjeku koji je rekao: Nebeski Otac nam uvijek daje dovoljno za jesti i mi se ne trebamo brinuti. I ja se nisam nikada brinuo, letio sam tamo kuda sam htio, pjevao sam kako sam htio, zastao sam tamo gdje sam želio jer sam znao da Otac brine o meni. Medjutim što sam više upoznavao druge vrapce, to sam više shvaćao da sam ja drugačiji od ostalih. To me dosad nije smetalo jer su mi svi zavidjeli na mojoj radosti. Ja živim rado i želim svima reći kako je lijepo biti na ovom svijetu. U povjerenju, ja sam poznat kao skladatelj mnogih novih vrapčijih pjesama." A onda mali Franjo utonu, pun jada i nevolje u svoju stolicu i ispriča dalje:"Sad sam upoznao jednu vrabicu koja mi se jako sviđa. Za mene je važno što ona misli, a ona misli kao i mnogi drugi - Mora se misliti na budućnost, štedjeti i skupljati crve, graditi veliko gnijezdo (po mogućnosti s terasom) za cijelu budućnost. To me je učinilo jako nesigurnim. Ona je rekla da ne spoznajem pravo znakove vremena, da se moram prilagoditi drugima, cijeli svijet se brine za budućnost, a ja nisam sasvim normalan što ovako živim. Zato i jesam ovdje kod vas, gosp. doktore, i ja bih želio postati normalan, ali nikako ne mogu zaboraviti kako sam dosad sretno živio, bez ikakvog tereta i u potrazi za novim uvijek sam bio sretan, a sad to uopće nisam. Možete li mi pomoći gosp. doktore?"
Prođe duži moment šutnje.
"Ne", reče profesor najblaže što je moguće da ne bi malog Franju previše iznenadio. "Ne, ja vam ne mogu pomoći zato što vam zavidim."
"Zavidite?! Meni?!", upita Franjo.
"Da. Vidite, u mojoj praksi razgovaram svakodnevno s ljudima koji su izabrali drugi put, koji misle kao i vaša vrabica. Većina njih je već sagradila gnijezdo za svoju budućnost. I zbog samog truda i napora su zaboravili na smijeh i pjevanje. Zaboravili su gledati dalje od ruba svog gnijezda, zaboravili su da je svijet velik i pun lijepih stvari. Oni se trude da njihovo gnijezdo bude sve veće i raskošnije, a ljute se na svoju djecu koja u velikoj radoznalosti sjede na rubu gnijezda i pokušavaju odatle odletjeti. Moram vam iskreno reći da nije za nas ljude jednostavno imati povjerenja u jednog Oca. Previše smo mi djeca svog vremena i uz to previše volimo sigurnost i udobnost. Zato vam zavidim na toj snazi da živite u vanjskoj nesigurnosti, a u unutarnjoj radosti. Ja vam mogu dati samo jedan savjet - ostanite takvi kakvi jeste, vaša vrabica će moći od vas mnogo naučiti." Profesor pogleda Franju preko ruba svojih naočala, a Franjo spusti glavu i pokuša sakriti radost u svojim okruglim očima.
"Znači da sam sasvim normalan?!", morao je još jednom upitati i uz to se zacrveni.
"Zavidno normalni!", potvrdi profesor i uzdahnu dok je ispraćao vrapca Franju do vrata.
-------------------------------------------------------
Priča o zidu i bršljanu
Trebao je to biti pravi primjer simbioze.
Zar je moglo biti išta loše u beskrajnoj toleranciji prema jednom malo nametljivom biću? Zar moraju svi prijatelji biti istoga karaktera temperamenta?
Tako je razmišljao kameni zid kuće koji se, zbog velikih i ničim urešenih ploha, sam sebi činio hladan i beživotan. Htio je da ga nečije prijateljstvo izbliza prati toplinom i nježnošću.....
Vidjevši kako vjetar savija mali, tek izniknuli bršljan, poželio je svojom stabilnošću, biti oslonac njegovoj krhkosti te ostvariti topao zagrljaj, za kojim je osamljen čeznuo. Bršljan je bio lijep ukras, i dok su njegove grane još bile nježne, oboma im je bilo lijepo....
S vremenom je bršljan jačao, grane su mu odrvenjele i više nisu nježno prijanjale uza zid, nego su bezobzirno prodirale sve dublje. U svojoj dobrohotnosti, zid nije uviđao kolika mu opasnost prijeti. Bezazleno je u bršljanu još vidio ono nježno, lomljivo biće, bio je ponosan što mu je mogao pomoći.
Nije trebalo mnogo vremena da bršljan potpuno prekrije i zasjeni cijelu plohu zida. Ne mareći što mu nanosi bol, posesivno ga je htio do kraja obuzeti. Prodro je u njegovo vezivo, oslabio mu spone, ugrozio stabilnost. Tako se blizina pretvorila u smrtonosan zagrljaj.....
Tada je zid shvatio da ni tople sunčeve zrake, zbog bršljanova nametničkog stava, ne prodiru više do njegovih ploha. On se nadao obogaćujućem prijateljstvu, a bršljan ga je potpuno zasjenio. U bršljanovu zagrljaju više nije bio ni približno topao, kao što je nekoć bio dok ga je grijalo sunce, taj udaljeni, ali istinski prijatelj.
I srce je poput zida.
Ono traži svoje prijatelje.
Ne dopusti stoga da ga prijateljstvo veže nedopustivim zagrljajem posesivnosti, već iskrenom toplinom i uzajamnim darivanjem.....----------------------------------------------
Zato jer te volim
Kad si se jutros probudio promatrao sam te i nadao se da ćeš mi se obratiti, uputiti mi makar koju riječ, pitajući me za mišljenje ili zahvaljujući mi za nešto dobro što ti se jučer dogodilo, ali primjetio sam da si bio jako zauzet traženjem robe koju ćeš obući za posao. Nastavio sam čekati dok si još trčao po kući oblačeći se i spremajući, znao sam da bi imao vremena tek da se na trenutak zaustaviš i kažeš mi: “Zdravo!”; ali bio si prezauzet. Zato sam za tebe osvijetlio nebo, ispunio ga bojama i pjevom ptica da vidim hoćeš li me barem tako čuti, ali ni na to se nisi osvrtao.
Promatrao sam te dok si se spremao na posao i strpljivo sam čekao čitav dan. Pretpostavljam da si, zbog mnogih stvari koje si trebao napraviti, bio previše zauzet da mi išta kažeš.
Kad si se vratio kući, vidio sam umor na tvome licu i pomislio sam da te malo osvježim blagom kišom koja ce odagnati taj umor. To je bio moj dar, ali ti si se naljutio i uvrijedio moje ime.
Toliko sam želio da mi pričaš... Ima još toliko vremena, mislio sam. Poslije si uključio televizor. Ja sam te strpljivo čekao dok si gledao televiziju. Večerao si, i uronivši u svoj svijet, ti si ponovno zaboravio popričati sa mnom.
Primjetio sam da si umoran i razumio sam tvoju želju za tišinom. Zato sam spustio sunce i na njegovo mjesto postavio zvjezdani pokrivač. A u njegovom središtu sam upalio jednu svijeću: bio je to prekrasan prizor! Ali ti ništa od toga nisi primjetio.
Kad si išao spavati, poželio si laku noć svojoj obitelji i, kako si legao, gotovo isti trenutak si zaspao. Pratio sam tvoj san glazbom i blagim mislima, a moji anđeli su bdjeli nad tobom. Ali nije važno, jer vjerojatno ni ne primjećuješ da sam uvijek tu s tobom.
Imam više strpljenja nego što misliš i bilo bi mi drago da te makar naučim da ti imaš strpljenja s drugima.--------------------------------------------------------------------
Rijeka i pustinja
Na svom mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi pijeska. Rijeka je zastala od straha.
"To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo", očajavala je.
Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji.
Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti. "Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti", predloži vjetar.
Rijeka se još više uplaši. "Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom."
Vjetar joj odgovori: "Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru."
No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.
Mnogi ljudi su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život. Valja dopustiti da nas preobrazi sunce tj. Bog, da nas prenese vjetar Duha Svetoga. No to je rizik kojem su se rijetki spremni izložiti. Isus sam je rekao: «Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.»------------------------------------------------------------------
Jednom davno živio je vrlo siromašan, ali vrlo hrabar čovjek po imenu Ali. Radio je za Amara, bogatog starog trgovca. Jedne zimske večeri Amar je rekao:
“Na vrhu planine ovakvu noć niko ne može provesti bez pokrivača ili hrane. Ali, tebi je potreban novac, i ako ti to pođe za rukom, dobićeš veliku nagradu. U suprotnom, radićeš trideset dana bez ikakve naknade.”
Ali je odgovorio: “Sutra ću to pokušati ostvariti.”
No, kad je izašao iz prodavnice, opazio je da duva ledeni vjetar, pa se uplašio i odlučio da svog najboljeg prijatelja Avdija upita je li suludo prihvatati takvu opkladu. Avdi je nekoliko trenutaka razmišljao pa odgovorio:
“Pomoći ću ti. Kada sutra stigneš na vrh planine, pogledaj ispred sebe. Ja ću biti na vrhu susjedne planine, gdje ću cijelu noć provesti uz vatru koju ću zapaliti za tebe. Ti gledaj u nju i misli na naše prijateljstvo – to će te grijati. Uspjećeš, a nakon toga ću tražiti nešto zauzvrat.”
Ali je izdržao iskušenje, dobio novac i otišao k prijatelju:
“Rekao si mi da želiš naknadu.”
Avdi ga je uhvatio za ramena:
“Da, ali ne novac. Obećaj mi da ćeš, ako u mom životu ikada zapuše hladan vjetar, za mene zapaliti vatru prijateljstva.”-----------------------------------------------------------------------------Klesar i njegove želje
Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.
Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.
Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.
Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.
„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.
„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.
----------------------------------------------------------------
Maharadža je isplovio na more kadli se podiže velika oluja. Jedan od robova na lađi počeo je plakati i jadikovati od straha, budući da nikada prije nije bio na brodu. Njegov plač je bio tako glasan i uporan da su na lađi svi bili srditi, a maharadža je bio za to da bude bačen preko palube u more.
Ali njegov glavni savjetnik, koji je bio i mudar, reče: "Ne. Prepustite ga meni. Mislim da ga mogu izliječiti."
Zapovijedi mornarima da čovjeka bace u more. U trenutku kad se našao u moru, jadan rob počeo se od užasa derati i divlje lupati po vodi. Nakon nekoliko sekundi mudrac zapovijedi da ga izvuku na palubu.
Našavši se na palubi, rob je ležao u jednom kutu u potpunoj tišini. Kad je maharadža pitao svog savjetnika za razlog, ovaj odgovori: "Nikad ne shvaćamo koliko smo sretni sve dok se naše stanje ne pogorša."
_________________
Imamo dvije ruke...
Nogometna lopta u mojim rukama vrijedi 150 kuna. Ta ista lopta u rukama, ili nogama, nekog poznatog nogometaša vrijedi puno više.
Ovisi u čijim se rukama nalazi.
Skalpel u mojim rukama može raniti, može biti opasan, ali taj isti skalpel u rukama nekog dobrog kirurga može spasiti nečiji život. Ovisi u čijim se rukama nalazi.
Štap u moji rukama može držati na odstojanju neku za mene opasnu životinju. Štap u Mojsijevim rukama je podijelio more.
Ovisi u čijim se rukama nalazi.
Pet sendviča u mojim rukama, obilan su doručak, ali ti isti sendviči u Božijim rukama, mogu nahraniti sve gladne.
Ovisno u čijim se rukama nalaze.
Čavli u mojim rukama mogu pomoći da izradim pseću kućicu ali čavli u Isusovim rukama mogu spasiti cijeli svijet.
Ovisi u čijim se rukama nalaze.
Zato stavimo naše brige, naše strahove, naše misli, naše nade, naše sne, naše obitelji, naše odnose u Božije ruke.
Zato jer sve ovisi o rukama u kojima se nalazi.
_________________Na udaljenosti od nekoliko desetina metara, bila jednom dva bunara. Ponekad su se pogledavali, ponekad razgovarali. Bili su jako različiti.
Prvi je bunar bio savršen. Drugi je bunar bio napukao. Prvi je zadržavao vodu, drugi nije. Prvi je bio čist i tek mu se poneki insekt ili ptica tu i tamo približio. Ponosio se svojim savršenstvom. Drugi je bio obrastao bršljanom i travama. Oko njega su se sakupljali brojni insekti i ptice. Pili su iz njegovih pukotina. Nije bio savršen ali bio je jako, jako sretan.
Imamo potrebu vjerovati u savršenstvo a imamo i hrabrosti biti nesavršeni. Živimo u svijetu u kojemu se savršenost brka sa pojmovima: prvi, nadmoćni, u centru pažnje, biti netko i nešto. Onaj tko širi svoje ruke najčešće nema neku karijeru niti je posebno uspješan ali nailazi na mnogo ljudi koje može zagrliti.
--------------------------------------------------
Nepoželjna gošća
Jednog dana netko je pozvonio na ulaznim vratima.
"Smetam li?"
"Dolaziš li u posjet, a da ne smetaš?"
"Znam, nerado sam viđena", reče mi moja gošća, "ali što mi preostaje, nego pozvoniti, pokucati i reći: Vrijeme je. Jednog od vas, tebe ili tvoju ženu moram uzeti sa sobom. Ti odluči".
"Slušaj, prijateljice", rekoh, "ja previše volim svoju ženu, a ona se toliko raduje životu - ako se mora umrijeti, uzmi radije mene".
"Govoriš, bez da si ozbiljno razmislio", reče mi moja gošća, prijateljica Smrt. "Odluka i nije tako jednostavna. Tko umre, taj je u prednosti. Oslobodio se svih zemaljskih briga. Sve što te danas još muči, borba za život, svađa sa susjedom, novac koji si posudio, a nisi vratio, strah pred bolešću... sve će to nestati tvojom smrću".
"Tako ti to vidiš", rekoh, "tvoja je zadaća da čovjeka kojeg želiš odnijeti, tješiš. Što se mene tiče, ako će ja umrijeti prije moje žene, neću biti u prednosti, jer ja ju volim".
Smrt me pogledala i rekla "Baš zbog toga što ju voliš, razmisli još jedanput. U sretnom braku u kakvom ste živjeli 45 godina, gdje ste se brinuli jedno za drugo, gdje ste sve dijelili, bit će onaj koji ostaje, jače pogođen od onog koji odlazi. Ne vjeruješ mi? Razmisli kako će izgledati život tvoje žene. Njezino je srce slomljeno zbog tvog odlaska. Mora živjeti s time. Zajedničke brige past će samo na njezina ramena. Život će joj, ako ti ne stojiš uz nju biti težak. Nikog nema da ju tješi, da joj obriše suze, da joj olakša patnje. S kime podijeliti tugu? Sjećanje na tebe će ju mučiti. Bit će osamljena. Vaši će se prijatelji povući, jer tko je bio sprijateljen s vama obadvoma, u većini slučajeva ne zna što bi učinio samo s jednim. Tvoja će žena usamljena sjediti u fotelji, sat će kucati, uvije će gledati na sat, ali nitko ne ulazi, ni ti, a niti itko tko bi pitao za tebe kao prije. Ona će mirno sjediti, usnice će joj se stanjiti i sjećati će se što je propustila za tvog života; da ti nije ni jednom zahvalila što si je uzeo za ženu i da si joj bio dobar suprug. Neizgovorene riječi ljubavi leže joj na duši poput olovnog utega koji ju vuče prema dolje i ne da joj disati. Svaka joj je minuta poput vječnosti. Razgovarati će s predmetima oko sebe, jer nema nikog kome bi otvorila svoje srce. Kasnije će svakim danom ostati ležati sve duže u krevetu. Ta zašto da ustaje. Ta nitko ne čeka na nju... Želiš li je zaista prepustiti toj boli?"
"Ne!" viknuh. "Ne smije tako živjeti. Ja ju volim više nego samoga sebe. Neka radije ja živim tako jadno, a nju uzmi u miru. Ona spava gore. Uzmi ju nježno, da je ne probudiš. Nek otvori svoje oči tek pred Bogom, da ne bi pitala za mene, da li ću moći bez nje".
Smrt klimnu glavom, te krene stepenicama do sobe gdje je spavala moja žena.
"Ne!", viknuh opet. "Ostavi mi ju, ili uzmi mene! Ne bih mogao podnijeti da ne čujem više njezina glasa, njezinih koraka u kući. Ne mogu sjediti sam za stolom, ne mogu ležati u krevetu, bez da čujem njezino disanje. Kakve mi radosti ako ona ne sudjeluje u tome: fotelja na kojoj je najradije sjedila, njezin kaput na vješalici, svaka košulja koju uzimam iz ormara, a ona ju je oprala i ispeglala, svaka čarapa koju je zakrpala, čak i klupa u crkvi na kojoj smo zajedno klečali i molili se - kako da izdržim pogled na sve to? Razum bi mi se pomutio od pomisli što sam sve propustio; kolike nježne riječi su ostale neizgovorene. Zašto sam toliko puta čitao novine, ili buljio u televizor, umjesto da sam s njom čavrljao, divio se njezinoj ljepoti. Nikad joj zadnjih godina nisam rekao: Hvala ti što si tu. Hvala ti što si me htjela za muža. Nikad joj nisam zahvalio za ljubav, strpljivost, smiješak s kojim me je dočekivala. Sada znam da je riječ "moja žena", koju sam tek tako izgovarao, da je to najljepša riječ koju ljudski jezik poznaje. Dozvoli mi da, prije nego mi je uzmeš, pođem još jedanput k njoj, daj mi tri dana, tri sata, da učinim barem nešto od onog što sam desetljećima propustio..."
Smrt siđe niz stepenice i reče mi:"Upravo sam pogledala u svoj rokovnik i otkrila da sam se zabunila u kućnome broju. Vas dvoje ste zapisani nekoliko stranica dalje. I iskoristite vrijeme do tada, jer kad opet dođem, neću vam pokloniti tri dana, čak ni tri minute za popravak onoga što ste propustili u posljednjih 45 godina"
_________________
Nisu na prodaju
Mladi bračni par uđe u najbolju trgovinu u gradu. Muž i žena dugo su promatrali šarene igračke poredane na policama, povješane o stropu, u dražesnom neredu na klupama. Bilo je tu lutaka koje se smiju i koje plaču, elektroničkih igara, minijaturnih kuhinja koje spremaju pizze i torte.
Nisu se mogli odlučiti. Priđe im mlada i otmjena prodavačica.
"Vidite", objašnjavala je žena, "mi imamo malenu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan, a često i navečer."
"Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije", nastavio je čovjek.
"Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti", ponovno će žena, "I onda kad nas nema... Nešto što će je veseliti kad bude sama."
"Žao mi je ", nasmiješi se ljubazno prodavačica. "Mi ne prodajemo roditelje!"
Bruno Ferrero
_________________
Beraci tresanja
Farmeri iz oblasti Ber Rivera u Novoj Škotskoj, u kojoj uspijeva jedna od najboljih vrsta trešanja na svijetu, imaju jedan nesvakidašnji običaj. Za vrijeme berbe trešanja, za određenu cijenu farmer “daje u zakup” jedno drvo na sat. Čim zakupac plati, drvo je “njegovo” i on može slobodno da bere. Sve trešnje koje ubere za to određeno vrijeme pripadaju zakupcu, jer se zakup ne mjeri po količini već po vremenu. Kada vrijeme istekne, drvo se predaje sljedećem zakupcu. U okviru ovakvog sistema onaj ko obere najviše trešanja za najkraće vrijeme, dobija najviše novaca.Jedan berač izdvajao se od svih ostalih. On bi uvijek nabrao najviše sa stabla koje je uzeo “u zakup”.
“Kako to uspijevate?” - pitali su ga.
“To je prosto”, - nasmijao se - “ja jednostavno ne berem sa donjih grana.”Pošto se sa donjih grana najlakše bere, većina berača počinje od njihovog roda. Fokusirani na branje plodova sa ovih grana, zaboravljaju bogati rod koji se nalazi na višim granama!
Tako je i u životu. Ne isplati se težiti onome što se može lako dosegnuti. Ovakav stav zahtijeva mnogo rada i postavlja mnoge zahtjeve čovjeku koji gleda unaprijed i postavlja ciljeve koji su viši od ciljeva mnogih. Potrebno je mnogo hrabrosti i napora da se ideja pretvori u akciju ili stvarnu vrijednost. Onima koji su spremni da se uhvate u koštac sa težim zadacima neće biti lako, ali postići će rezultate.
_________________
Soba sa 1000 demona
Svakih 5 godina, članovi drevnog reda tibetanskih sveštenika skupljaju se na jednoj tajnoj lokaciji visoko u Himalajima radi svetog rituala. Za samo jedan dan, svakom svešteniku se nudi prilika za prosvjetljenjem. Sve što treba da urade je da prođu cijelim putem kroz sobu poznatu kao “Soba sa 1000 demona” i da izađu iz nje živi!
Problem je samo u tome što se unutar “Sobe sa 1000 demona” demoni pojavljuju u obliku tvojih najvećih strahova…zmija, paukova, dubokih provalija ili čega god drugog.
Postoje samo dva pravila: prvo, jednom kada uđete u sobu, niko ne može ući i spasiti vas; drugo, nemoguće je izaći iz sobe kroz vrata kroz koja ste ušli.
A za one hrabre duše koje usuđuju da se suoče sa svojim strahovima u potrazi za prosvjetljenjem, postoje samo dva savjeta:
1. Upamti, šta god da misliš da se nalazi oko tebe, to je samo projekcija tvog sopstvenog uma,
2. Bez obzira šta misliš da vidiš, čuješ, misliš ili osjećaš, nastavi da hodaš. Jer samo ako nastaviš da hodaš, doći ćeš do izlaza.
Uvijek idi u pravcu u kom raste tvoj strah.
_________________
Smisao zivota
Ne zaboravi da je svakome ponekad teško. Nevjerovatno je iznurujuće kad svakog dana radiš nešto u čemu ne uživaš ili za šta te je baš briga. Ali ako slijediš svoje snove, bar ćeš se izmoriti onim što najviše voliš. Dobro, možda će ti se činiti da to baš i nije veliki doprinos sveopštoj ravnoteži. Ipak, veruj mi da jeste.
Ako iscijediš ono najbolje iz svog života i uživaš u svakoj kapi sve obično oko tebe postaće neobično. Kad radiš ono što voliš, svakog se jutra izmigoljiš ispod ćebeta i drago ti je što je svanuo još jedan dan i ispuni te iskrena radost koja je strašno zarazna.
Baš kao kad prsneš u smijeh, pa onda još neko počne da se smije sa tobom, i još neko, dok na kraju svi ne počnete da se valjate od smijeha, i ne zaboli vas stomak, i ne ostanete bez daha, toliko da ne možete ni da ustanete.
Ali ipak je od svega najbolje to što kad radiš ono od čega ti se brkovi ukovrdžaju (naravno, pod pretpostavkom da imas brkove) time ohrabruješ i druge da slijede svoje snove, i tako ti, prijatelju, mijenjas svijet!
Znaš šta? Čak i da debelo omaneš i sve živo zabrljaš, svejedno ćeš uživati u toj nevjerovatno zabavnoj životnoj pustolovini, i uveče ćeš zaspati znajući da si dao sve od sebe i učinio nešto, a ujutru ćeš se radovati budućnosti koja je divna i uzbudljiva koliko god poželiš.
A znaš šta još? Ako samo oslušneš srce i mućneš glavom, nikad nećeš omanuti!
Bredli Trevor Griv
_________________
Stranac
Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama.
Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici. U mom dječijem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijama i komedijama.
Kad sam želio da saznam nešto o politici, istoriji ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost! Moju porodicu je odveo na prvi veliki fudbalski meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo.
Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo šta ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.
Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Profane priče, naprimjer, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca.
Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni. Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac podsticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.
Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.
Danas znam da su moja shvatanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je protivrječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ućutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.
Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice. Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.
Kako se zvao stranac?
Mi smo ga prosto zvali – TV.
U međuvremenu je dobio i suprugu. Zovemo je računar.
Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.
A njihovo drugo dijete – Facebook.
_________________
Budite strpljivi
Ovo je istinita priča koja se jednom desila u Americi.
Čovjek je izašao iz svoje kuće da se divi svom tek kupljenom autu. Na njegovo ogromno iznenađenje, njegov trogodišnji sin je razdragano udarao čekićem po sjajnoj farbi njegovog novog auta. Čovjek smjesta pritrča, odgurnu sina i poče od bijesa da ga tim istim čekićem udara po prstima sve dok se dječakovi prsti nisu pretvorili u mesnatu kašu. Kada se smirio i uvidio šta je napravio, hitno je odvezao dječaka u bolnicu. I iako su se doktori očajnički trudili da spasu dječakove smrskane kosti, morali su ipak na kraju da mu amputiraju prste na obje ruke.
Kada se dječak probudio nakon operacije i vidio svoje zavijene patrljke, nježno i nevino reče ocu: „Tatice, izvini zbog tvoga auta.“ A zatim ga upita: “Ali kada će moji prsti opet narasti?“
Otac je ustao, otišao kući i ubio se.
Sjetite se uvijek ove priče kada sljedeći put vidite vaše Dijete da prospe mlijeko po stolu ili kada čujete plač vaše Bebe. Razmislite dobro prije nego izgubite strpljenje sa nekim koga volite. Auta se mogu popraviti. Polomljene kosti i teška osjećanja često ne mogu.
Mi isuviše često ne prepoznajemo razliku između čovjeka i njegovih postupaka.
Ljudi griješe. Ljudima je dozvoljeno da griješe. Ali ono što mi uradimo dok nas drži bijes, to će nas vječno progoniti.
Stanite i razmislite. Razmislite prije nego što bilo šta uradite. Budite strpljivi u životu. Pokušajte barem da razumijete…i da volite…da mnogo volite.
_________________Diogen i Aleksandar Veliki
Aleksandar Veliki krenuo je u osvajanje, pa se prvo zaustavio kod svog mudrog prijatelja Diogena. Pozdravili su se s mnogo privrženosti, jer su bili stari prijatelji, a nisu se ni vidjeli već neko vrijeme. Diogen se udobno odmarao na svom omiljenom ležaju, dok je njegov uznemireni prijatelj hodao gore-dolje.
Diogen započe razgovor:”Gdje ideš ovog puta?”
Aleksandar odgovori: “Prvo idem osvojiti Malu Aziju.”
“A gdje poslije toga?”, upita Diogen svog ambicioznog prijatelja. Aleksandrovi podvizi uvijek su u njemu pobuđivali radoznalost.
“Onda ću ići u osvajanje Indije”, odgovori Aleksandar.
“A zatim šta?”, upita mudrac.
Aleksandar odgovori: “Osvojiću cijeli svijet.”
Zamišljeno se smiješeći, Diogen podignu pogled prema Aleksandru s izrazitim izazovom u očima i reče mu: “Jednom, kada osvojiš cijeli svijet, šta ćeš onda raditi?”
“Ah,” reče Aleksandar, “onda ću se moći odmarati i opuštati.”
Ovaj odgovor navede Diogena na histeričan smijeh. Pa zovnu svog stalnog pratioca, krhkog psa koji se je nedaleko odmarao: “Čuješ li šta je ovaj luđak upravo rekao?”
Diogen povjeri psu: “On će se odmarati nakon šta osvoji svijet. Pa mi se već odmaramo, a da nismo osvojili ništa!!!”
Potom se Diogen okrenu prema Aleksandru i reče: “Ako je odmor i opuštanje tvoj krajnji cilj, zašto se ne pridružiš meni i mom psu u ovoj udobnoj sobi? Dovoljno je mjesta za svu trojicu. Zašto bi sve to radio kad se već sada možeš odmarati s nama?!”
Zamisli da se možeš naći u mogućnosti da osvojiš cijeli svijet. I šta onda?! Šta da radiš sa cijelim svijetom? Osvojiš i posjeduješ sve što se može imati, i šta dalje? Koji je smisao posjedovanja?! Sasvim sigurno bi izgubio zadovoljstvo. I šta bi sa cijelim svijetom? Sa svijetom i ne baš puno, ali najvjerovatnije bi krenuo u potragu za unutrašnjim mirom. Zašto onda ne bi krenuo u potragu za mirom odmah, prije nego što kreneš u lov na bogatstvo, slavu i uspjeh? Zašto ne bi pojednostavio svoj život i postigao unutrašnji mir puno brže nego da trčiš za svim tim?
Diogenu je to očigledno bilo jasno, od samog početka.
-----------------------------------------------------------------
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.
Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«
--------------------------------------------------------------------------------------
Indijska narodna priča
Nekada davno sva ljudska bića bila su bogovi, ali su tako zloupotrebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odlučio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad neće naći. Ali, pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo. Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni pomogli da odluči. "Hajde da ga zakopamo duboko u zemlju", rekoše bogovi. Brama odgovori:
"Ne, to ne valja jer ljudi će kopati zemlju i naći će ga." Onda bogovi predložiše: "Da ga potopimo u najdublji ocean?" Brama se nije složio: "Ne, ni tamo", reče, "jer će oni naučiti da zarone u ocean i naći će ga." Bogovi će na to: "A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo." Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: "Ne, ni to nije dobro jer će se vremenom popeti na svaku planinu i opet će preuzeti svoje božanstvo." Onda bogovi odustaše i rekoše: "Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do kog ljudska bića neće stići."
Brama je dugo razmišljao, a onda je rekao: "Evo šta ćemo. Sakrićemo njihovo božanstvo u najdublji dio njihovog sopstvenog bića jer ljudi se nikad neće sjetiti da ga tu traže."
Svi su se bogovi složili da je to savršeno skrovište, te tako učiniše. I od tog vremena ljudi su prošli zemlju uzduž i poprijeko, kopali, ronili, peli se i istraživali tražeći nešto što je već bilo u njima.
---------------------------------------------------------
ČAJEVI ZA SVEKRVU
Jednom davno, djevojka zvana Li –Li se udala i otisla da zivi kod svog supruga i njegove majke.
Za veoma kratko vrijeme Li-Li je shvatila da nikako nece uspjeti da se slozi sa svojom svekrvom.
Njihovo ponasanje je bilo toliko razlicito, da se Li-Li jako ljutila zbog mnogih svekrvinih navika, na sto je svekrva pak odgovarala kritikom.
Prolazili su dani, prolazile su sedmice…
Li-Li i njena svekrva nikako nisu prestajale da se raspravljaju i svadjaju. Medjutim, cinjenica da je Li-Li, shodno staroj kineskoj tradiciji, duzna pokoravati se svekrvi i ispunjavati njene prohtjeve, dodatno je otezavala situaciju.
Zbog svih tih svadja i nesreca u kuci muz je jako patio.
Na kraju Li-Li vise nije imala snage da izdrzi losu narav i ponasanje svoje svekrve, pa je odlucila da sto prije nesto poduzme.
Li-Li je otisla kod ocevog dobrog prijatelja, gospodina Huanga koji prodaje cajeve . Ispricala mu je o cijeloj situaciji i pitala da li bi on imao da joj proda neki otrov, kako bi ona mogla rijesiti problem.
Gospodin Huang se malo zamislio i na kraju rekao: “Li-Li , pomoci cu ti da rijesis svoj problem, ali moras me dobro poslusati i ispuniti ono sto ti budem rekao.” Li-Li rece : “Da, gospodine Huang , ucinit cu sta god mi kazete ”
Gospodin Huang ode u straznju sobicu i vrati se nakon par minuta sa paketom cajeva.
Rekao je: “Mozes koristiti otrov koji brzo djeluje da bi se oslobodila svoje svekrve, medjutim, to moze izazvati sumnje kod ljudi. Zbog toga sam ti dao dosta caja koji ce polako trovati njen organizam. Svakog drugog dana pripremi ukusno jelo i stavi pomalo ovih trava u njen obrok. Ipak, moras paziti da neko ne posumnja na tebe kad ona umre, moras biti veoma oprezna i promjeniti ponasanje prema njoj, budi ljubazna. Nemoj se svadjati, postuj ono sto kaze i odnosi se prema njoj kao da je kraljica”
Li-Li je bila jako sretna. Zahvalila je gospodinu Huangu i pozurila kuci da sto prije zapocne sa njenom zaverom ubistva svekrve. Prolazile su sedmice, prolazili su mjeseci... Li-Li je svaki drugi dan servirala specijalno zacinjeno jelo svojoj svekrvi. Sjecala se sta joj je gospodin Huang rekao kako da izbjegne sumnju u ljudi, tako da je kontrolisala svoju narav, bila je poslusna prema svojoj svekrvi i ophodila se prema njoj kao prema svojoj majci.
Nakon sest mjeseci cijela kucna atmosfera je bila izmjenjena.
Li-Li je naucila kako da kontrolise svoju narav toliko dobro da se cak nikad vise nije ljutila ili bila nervozna. Nije imala cak ni jedan razlog za to od svoje svekrve tokom posljednjih sest mjeseci. Svekrva je djelovala puno njeznije, pa se obostrano slaganje zaista primjecivalo.
Njeno ponasanje prema Li-Li se promijenilo, pocela je da voli svoju snahu kao svoju rodjenu kcerku.
Bez prestanka je pricala svojoj rodbini i prijateljicama kako je Li-Li najbolja snaha koju bi ikad pozeljela.
Li-Li i njena svekrva su se sada mnogo bolje ophodile jedna prema drugoj, bas kao majka i kcerka.
Muz joj je bio jako sretan vidjevsi sta se dogadja u poslednje vrijeme.
Jednoga dana, Li-Li je ponovo otisla kod gospodina Huanga i ponovo ga zamolila za pomoc : „Dragi gospodine Huang, molim vas pomozite mi da sprijecim otrov da ubije moju svekrvu! Ona je postala divna zena i volim je kao svoju majku. Ne zelim da umre od otrova koji sam joj davala!”
Gospodin Huang se nasmjesi i zavrti glavom „ Li-Li , nemoj nista brinuti . Nikada ti nisam dao nikakav otrov. Cajevi su bili puni vitamina da poboljsaju njeno zdravlje. Jedini otrov je bio otrov u tvojim mislima i ponasanju prema njoj, ali ni toga vise nema, jer je tvoja ljubav prema njoj sve izmijenila.”
Jeste li ikada razmisljali da onako kako tretirate sebe, tako ce vas tretirati i drugi?
U Kini kazu: Osoba koja voli druge je osoba koju i drugi vole.
------------------------------------------------------------------------
ZLATNI BUDA
" A sada da ti otkrijem moju
jednostavnu tajnu. Covek samo srcem
moze pravilno da vidi. Ono sto je bitno
ne moze da se vidi okom "
Antoan Sent-Egziperi
U jesen 1988. moja supruga Dzordzija i ja bili smo pozvani u Hongkong da na jednoj konfrenciji predstavimo tehnike sticanja samopostovanja. Posto nikada do tada nismo bili da Dalekom istoku, odlucili smo da nastavimo putovanje i posetimo Tajland. Kada smo stigli u Bangkok, hteli smo da krenemo u obilazak najcuvenijih budistickih hramova u tom gradu. Sa prevodiocem i vozacem. Dzordzija i ja posetili smo toga dana puno budistickih hramova, ali su oni ubrzo posle toga poceli da blede u nasem secanju. Medjutim, jedan hram ostavio je neizbrisiv pecat u nasim srcima i glavama. Zove se Hram zlatnog Bude. Sam hram je veoma mali, verovatno ne veci od trideset puta trideset stopa. Medjutim, kada smo krocili u njega, zanemeli smo pred deset i po stopa visokim Budom od cistog zlata. Tezi vise od dve i po tone i prema nekim procenama, vredi oko sto devedeset i sedst miliona dolara! Bio je to prilicno nesvakidasnji prizor - ljubazni gospodin, pa ipak impozantni Buda od cistoga zlata, smesi se na nas.
Upustivsi se u istrazivanje uobicajeno prilikom ovakvih poseta , otisao sam do staklenog sanduka u kome se nalazilo veliko parce gline, debljine osam, a sirine dvanaest inca. Odmah pored staklenog sanduka stajao je natpis sa podacima o ovom izvanrednom umetnickom delu.
Jos davne 1957. godine. jedna grupa kaludjera iz nekog manastira morala je da prenese glinenog Budu iz svog hrama na novu lokaciju, jer je citav manastir trebalo da se preseli na drugo mesto zbog izgradnje autoputa kroz Bangkok. Kada je dizalica krenula da podize tog dzinovskog idola, on je, zbog velike tezine, poceo da puca. Sto je jos gore, u tom trenutku pocela je i kisa. Glavni kaludjer, koji se brinuo da se sveti Buda ne osteti, odlucio je da se statua ponovo spusti na zemlju i prekrije velikom ciradom kako bi se zastitila od kise. Nesto kasnije u toku noci, glavni kaludjer otisao je da obidje Budu. Upalio je baterijsku lampu i uperio je ispod cirade da vidi da li je Buda suv. Kada je snop svetlosti uperio u pukotinu, uocio je slab odsjaj i pomislio da je to nesto neobicno. Kada je bolje pogledao taj odsjaj svetlosti, zapitao se da se mozda nesto ne nalazi ispod sloja gline. Otisao je do manastira da donese cekic i dleto i poceo da razbija glinu. Kada je zgulio sloj gline, ukazala se jos svetlija i veca povrsina . Mnogo casova rada utrosio je dok se nije nasao lice u lice sa izuzetnim Budom od "suvoga zlata".
Istoricari smatraju da je nekoliko stotina godina pre nego sto je glavni kaludjer pronasao zlatnog Budu burmanska armija planirala da okupira Tajland ( koji se tada zvao Sijam). Sijamski kaludjeri, shvatajuci da ce njihova zemlja ubrzo biti napadnuta, prekrili su tog dragocenog zlatnog Budu slojem gline, kako bi sprecili Burmance da uzmu njihovo blago. Nazalost, izgleda da su Burmanci zaklali sve sijamske kaludjere, tako da je dobro cuvana tajna o zlatnom Budi otkrivena tek tog sudbonosnog dana 1957. godine.
U avionu, u povratku kuci, pomislio sam : "Svi smo mi kao glineni Buda prekriveni omotacem hrabrosti koji je nastao iz straha, a ipak se ispod njega u svakome od nas krije "zlatni Buda" , "zlatni Isus" ili "zlatna sustina", odnosno nase pravo bice. Negde izmedju druge i devete godine pocinjemo da prekrivamo svoju "zlatnu sustinu" , odnosno nase prirodno bice. To sto je kaludjer uradio cekicem i dletom, moramo i mi da uradimo. Sada je nas zadatak da ponovo trkrijemo svoju pravu sustinu.NesaDeBeliSite Admin Posts: 6Joined: 18 Jan 2011 15:30
Učitelja zena Hakuina, susjedi su hvalili kao čovjeka koji živi čednim životom.
Blizu njega zivjela je jedna lijepa djevojka čiji su roditelji držali prodavnicu hrane. Iznenada, bez ikakvog upozorenja, njeni roditelji otkriše da je u drugom stanju. Ovo razljuti roditelje. Djevojka ne htjede priznati tko je otac, ali poslije mnogo svađe imenova Hakuina.
U velikoj ljutnji roditelji odoše do učitelja.
"Tako, dakle!", bijaše sve što on reče.
Kada se dijete rodilo, donijeli su ga Hakuinu. On je već izgubio svoj ugled, što ga nije mnogo brinulo, ali je veoma dobro vodio računa o djetetu. Dobijao je mlijeko od svojih susjeda i sve drugo što je djetetu trebalo.
Poslije godinu dana djevojka - majka nije mogla vise izdržati. Reče roditeljima istinu - da je pravi otac djeteta jedan mladić koji je radio na ribljoj tržnici.
Majka i otac djevojke odmah odose do Hakuina da ga mole za oproštaj, i iskreno se izvine, a i da uzmu dijete nazad.
Hakuin je bio predusretljiv. Ustupajuci im dijete, sve što je rekao bilo je: "Tako, dakle!"
-----------------------------------
Čuangce i Hueitce šetali su mostom iznad reke Hao,kad Čuangce primijeti:"Vidiš kako se ribica praćakaju u rijeci!To je njihova sreća."
"Kako možeš znati u čemu je sreća riba kad i sam nisi riba?"upita Hueitce.
"A otkud ti znaš da ja to ne znam kad ti nisi ja",odgovori Čuangce.
------------------------------------------------------------------
Bio jednom jedan kralj. Čuo je za priču o dvoje ludo zaljubljenih - Lejli i Medžnunu. Saznao je da je Medžnun napustio svoj dotadašnji život u gradu i počeo živiti u pustinji i na poljima.
Kralj pozva svoje vezire (ministre) i vojnike te im naredi da mu dovedu Medžnuna u palaču. Vojnici odoše na polja, pronađoše Medžnuna i dovedoše ga pred kralja.
“Zašto si napustio društveni život, ostavio svoj dom a nastanio pećine i pustinje? Kako to da nisi osjetio slatkoću druženja?”, upita kralj.
“Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Ah, kako bih volio da dođe dan kada će oni vidjeti njenu ljepotu i svi se u nju zaljubiti, i požaliti zbog svih ukora koje mi zbog nje uputiše!”, odgovori Medžnun.
Nastavio je pričati i pričati o Lejlinoj ljepoti do te mjere da je i kralj poželio viditi Lejlu. Naredio je vojnicima da mu ju dovedu.
Vojnici odoše do Lejlinoga plemena, pronađoše je i dovedoše pred kralja. Na kraljevo iznenađenje, Lejla bijaše mršava, tamnoputa i nimalo lijepa.
“Pa ona nije ništa posebno, sasvim je obična. Moje sluškinje ljepše su od nje. Nema sjaja, niti ljepote”, pomisli kralj.
Medžnun, osjetivši kraljeve misli, reče:
“Kralju, trebaš vidjeti Lejlin sjaj i ljepotu mojim očima. Moraš imati Medžnunovo oko kako bi ti se tajna njene ljepote otkrila.”
------------------------------------
Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dole i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.
Čovjek pogleda iznad sebe da vidi imali nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je sjedila ispod njega. Nako izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.
Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče: „Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova bijeli i crn pretstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme, našu smrt i naš kraj.“
----------------------------------
DOBRO U ZLU I ZLO U DOBROM
Kineski seljak i njegov sin od sve imovine imali su samo jednu kobilu. Nekom prilikom kobila im je pobjegla i njihov susjed je došao i kazao im: "Kakva užasna stvar, da vam kobila pobjegne." Seljak je odgovorio: "Ne znam da li je loša ili dobra. Takav je život."
Sledećeg dana kobila se vratila i sa sobom dovela čitav čopor divljih konja. Susjedi su se okupili i rekli: "kakva velika sreća. Tvoja kobila ti je dovela toliko drugih konja. Sada si bogat čovjek." A seljak je odgovorio: "Teško je reći da li je to dobro ili zlo. To je život."
Seljakov sin je htio da ukroti konje i pojahao je jednog. Ali konj ga je zbacio, on je slomio nogu i ostao hrom. Susjedi su rekli seljaku: "Užasno je to što ti se desilo. Tvoj sin da ostane bogalj." Seljak je odgovorio: "ja ne znam da li je to zlo ili dobro. To je život."
Uskoro su vojnici došli u selo i mobilisali za rat sve sposobne mlade ljude i uzeli su susjedovog sina, ali seljakovog nijesu, jer je bio hrom. Tada je susjed rekao: "Možda više nikada neću vidjeti svog sina. Ali ti si srećan, tvoj sin je pošteđen." Seljak je opet odgovorio: "Ja ne znam da li je to dobro ili zlo. To je život."
-----------------------------------------------------------------------------
Jedan stari Ciroki Indijanac, ispricao je svom unuku:
" U ljudima se odvija neprekidna bitka. Tu se stalno bore dva vuka.
Jedan je
Zlo. To je strah, gnev, zavist , zalost, kajanje , pohlepa, nadmenost,
samosazaljenje, krivica, ogorcenje, inferiornost, lazi, lazni
ponos, superiornost i ego.
Drugi je Dobro. To je radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost,
dobrota, dobronamernost, saosecanje, velikodusnost, istina, samilost
i vera."
"I koji vuk pobedjuje?" - upita unuk, sa ocima koje su sijale od
radoznalosti.
Stari Ciroki odgovori:
"Onaj koga hranis"
-----------------------------------------------------------
Два друга
Била једном два друга...
Једном се деси да се посвађају, и један од њих другоме опали шамар.
Овај, иако га је болело, ништа не рече, већ на песку написа: ”Данас ми је мој најбољи пријатељ опалио шамар.”
Они продужише даље, и наишавши на језеро, одлучише да се окупају. Одједном, друг који је добио шамар поче тонути. Други хитро скочи у воду и извуче га на обалу. Када утопљеник дође себи, написа на камену: ”Данас ми је мој најбољи пријатељ спасао живот.”
Тада га друг, који му је опалио шамар и који га је спасао, упита:
- Када сам те увредио, писао си по песку, а сада пишеш по камену. Зашто?
- Када нас неко увреди, то треба да запишемо на песку, како би ветар могао развејати. А када нам неко учини добро, то треба да уклешемо на камен, како га никакав ветар не би могао обрисати.
Научи да увреде пишеш по песку, а радости по камену.
----------------------------------------------------------------------
Меџнун тражи Лејлу
Неки човјек, пролазећи пустим друмом, угледа Маџнуна где седи у прашини и пребире по њој, као да нешто тражи.
»Шта то тражиш, Меџнуне?«, упита, мислећи да је младић можда изгубио прстен, или томе слично.
»Тражим Лејлу«, одговори Меџнун спокојно.
»Лејлу?! Мисли ли да ће је наћи баш овде?«, опрезно ће онај човек, уверен да има посла с лудаком.
»Ја њу тражим свугде«, одговори Меџнун, »у нади да ћу је наћи негде.«
арапска прича суфијске батине
----------------------------------------
Jedna mala prica
procitajte ovo do zadnje recenice
Djevojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma. Posto je trebala dugo da ceka, odlucila je da kupi knjigu da bi joj vrijeme brze proslo. Kupila je knjigu i paketic keksa. Sjela je u cekaonicu VIP da je niko nebi uznemiravao. Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao novine. Kad je ona pocela da uzima keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se sokirala, ali nista ne rece i nastavi da cita knjigu.
U sebi je pomislila: Ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti, do sada bih ga vec udarila... Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covjek pored nje, ne obaziruci se ni na sta, je uzimao isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: Bas me interesuje sta ce sad uraditi!!!.
Covjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje! Ovo je zaista previse poce da uspuhuje sokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz cekaonice. Kada se osjecala malo bolje, nakon sto ju je prosla huja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neprijatne dogadjaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u tom trenutku ugleda paketic keksa jos uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez sokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se cak osjecala povrijedjena u sopstveni ponos i osjecanja.
ZAKLJUCAK:
Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da to nikad necemo ili nismo ni saznali? Prije nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i prije nego sto se pocne misliti lose, GLEDAJ sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
U zivotu postoji 5 stvari koje ne mogu da se vrate:
- Kamen kad je bacen;
- Rijec nakon sto je recena;
- Mogucnost nakon sto je izgubljena;
- Vrijeme kad je proslo;
- Ljubav za koju se NE BORI.
----------------------------------------------------
ČETIRI SU SVEĆE POLAGANO GORELE.
Bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor.
Prva je sveća rekla:
"JA SAM MIR.
NAŽALOST, LJUDI ME NE USPEVAJU SAČUVATI, MISLIM DA ĆU SE UGASITI."
I odmah se ugasila.
Druga je sveća rekla:
"JA SAM VERA.
NAŽALOST, MNOGI LJUDI IMAJU POVRŠNU VERU I JA IH NE ZANIMAM. NEMA SMISLA DA I DALJE GORIM."
Tek što je to izgovorila, dunuo je lagani povetarac i ugasio ju.
Treća je sveća žalosno progovorila:
"JA SAM LJUBAV.
NEMAM VIŠE SNAGE. LJUDI ZABORAVLJAJU NA MENE, I TO KOLIKO SAM IM POTREBNA. ONI NE LJUBE NI SVOJE NAJBLIŽE."
I bez oklevanja se ugasila.
ODJEDNOM JE UŠLO JEDNO DETE I UGLEDALO TRI UGAŠENE SVEĆE.
"ŠTA JE TO?" upitalo je dete.
"VI STE TREBALE SVETLITI DO KRAJA."
I rekavši to, počelo je plakati.
Uto je progovorila četvrta sveća:
"NE BOJ SE, DOK JA GORIM MOĆI ĆEMO UPALITI UGAŠENE SVEĆE. JA SAM NADA."
Detetu su zablistale oči od radosti dok je s upaljenom svećom vraćalo svetlo ugašenim svećama..
NEKA NIKAD NE PONESTANE NADE U SRCIMA NAŠIM!
(nadam se da u ovoj temi nije zabranjeno pisati vise postova zaredom)
-----------------------------------------------
Kako obuzdati ljutnju
Nekada davno živela je devojcica koja je imala lošu narav. Njena majka joj je dala kesu punu eksera i kazala joj da svaki puta kad izgubi živce mora zabiti jedan ekser u ogradu.
Prvi dan je morala zabiti cak 37 eksera! Tokom sledecih nekoliko nedelja kako se je ucila kontrolisati, broj eksera zabijenih smanjivao se iz dana u dan.
Shvatila je da joj je lakše obuzdavati ljutnju nego zabijati ekser u tvrdu ogradu.
Napokon, stigao je dan kada devojcica nije izgubila živce ni jedanput! Kazala je to majci i ona joj je savjetovala da svaki takav dan koji prode u miru - izvuce jedan ekser.
Stigao je dan kada je devojcica rekla majci da više nema niti jednog eksera u ogradi! Majka je uzela kcer za ruku i odvela je do ograde, i rekla joj:
"Dobro si ucinila kceri moja...ali pogledaj rupe koje su ostale u ogradi...ograda više nikada nece izgledati isto! Kada kažeš nekome nešto u ljutnji povrediš ga. Kao da zabiješ nož u tu osobu i potom ga izvadiš napolje. Nema veze koliko puta kazes: "Žao mi je"..rana je ipak još uvek tu. Povrediti nekoga recima je ponekad gore nego fizicki. Prijatelji su naše retko bogatstvo i treba ih cuvati. Oni te nasmejavaju kada si tužna, ohrabruju te kada trebaš uspeti nešto u životu, pozajmljuju ti rame za plakanje, uši za slušanje i otvaraju ti srce."
------------------------------------------------------
LJUBAV SVE RESAVA
Jedna zena je izasla iz kuce i ugledala tri coveka sa dugim belim bradama kako sede na dvoristu. Nije ih poznavala. Rekla je: "Ne bih rekla da Vas poznajem ali mi delujete gladni. Molim Vas da udjete i pojedete nesto. "
"Zajedno ne mozemo uci u kucu,"odgovorili su.
"A sto ne?" pitala je zena.
Jedan od staraca poceo je da objasnjava:
"Njegovo ime je Dobronamernik", pokazao je na jednog od njih zatim pokazavsi na drugog rece:
"On se zove Uspeh, a ja sam Ljubav. Sada se vrati u ku´cu i dogovori se sa muzem kojeg od nas ho´cete da pozovete".
Zena se vratila u ku´cu i ispricala muzu sta joj je starac rekao. Muz se obradovao:
"Ovo je divno!! U ovom slucaju pozovimo Dobronamernika. Neka udje i nek nam napuni kucu dobrom namerom!"
Zena je predlozila:
" Zar ne bi bilo bolje pozvati ljubav? Kuca bi nam se napunila ljubavlju!"
Muz se slozio. Zena je izasla i upitala starce:
"Ko je od Vas Ljubav? Molim te udji i budi nas gost".
Ljubav ustade i krenu prema kuci. Druga dvojica su takodje ustali i pratili svog druga. Zena je iznenadjeno upitala Dobronamernika i Uspeh:
"Ja sam samo Ljubav pozvala, zasto vi dolazite?"
Starci su odgovorili u isti glas:
"Da si pozvala Dobronamernika ili Uspeh druga dvojica bi trebalo da ostanu napolju. Ali posto si pozvala Ljubav gde on ide tu i mi pripadamo".
Gde je Ljubav tu se moze naci i Dobra namera a i Uspeh!!!!!!
Ja Vam Zelim...
Gde ima bola zelim Vam mir i Blagoslov.
Gde je oskudica Zelim da se vrati samopouzdanje da bi ste istrajali.
Gde je umor i premorenost Zelim Vam ozdravljenje,strpljenje i ponovnu snagu.
Gde je strah Zelim Vam ljubav i hrabrost.
-------------------------------------------------
Dati krv.
Pre mnogo godina, dok sam radio kao volonter u Standford bolnici, upoznao sam malu devojčicu po imenu Liz koja je patila od retke i teške bolesti. Jedina šansa za njen oporavak bila je transfuyija kvi od njenog prtogodišnjeg prata, koji je na čudesan način preboleo istu bolest a i razvio antitela potrebna za borbu sa bolesću. Doktori su objasnili malom dečaku situaciju, i pitali dete da li je spreman da da krv svojoj sestri. Video sam da je oklevao samo za momenat pre nego što je duboko uzdahnuo i rekao " Da, hoću ako će to spasiti Liz"
Kako je transfuzija odmicala, ležao je u svom krevetu pored sestre i smešio se, kao i svi mi, videvši kako joj se vraca boja u obraze. A onda je njegovo lice pobledelo i njgov osmeh je nestao. Pogledao je u doktora i pitao zabrinutim glasom:
" Hoću li odmah početi da umirem?"
Mali dečak je pogrešno razumeo doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv.
--------------------------------------------------------------
Posmatraj stablo. Razmišljaj o njemu kroz godišnja doba. Videćeš kako nailazi na mnoga iskušenja.
U proleće, radovaćeš se gledajući ga kako mu cvetaju pupoljci. Možda i nećeš zapaziti kako teško podnosi kasne snegove i hladne vetrove koji dolaze sa severa.
Sviđa ti se stablo kako se lagano njiše na toplom letnjem suncu? Ali možda nećeš shvatiti kako je žedno u sušnim razdobljima. Možda nećeš čuti vapaje za toplom letnom kišom kako bi utolilo žeđ.
Sviđaju ti se sjajne šarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti mogao uživati u prelepom predelu? Ali primećuješ li njegovo ukočeno telo na hladnoj kiši u ledenom januaru? Uočavaš li zebnju kad mu vetrovi odnose list po list?
Zimi će ti se svideti vijugave siluete koje beli sneg i hladnoća stvaraju na njegovim granama. Ali čuješ li kako mu grane pucaju od studeni i težine snega?
Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu od jednog do drugog godišnjeg doba. Pored lepote uoči patnju.
I reci sebi: slično mi je. Ima svoja godišnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju lepotu. U njima prolazi svoje kušnje. Jer život, čoveka ili stabla, ima lepih dana ali i nevremena, oluja, grada, suše…
Ne postoji život bez iskušenja. Nemoj misliti da život nije zaslužio življenje. Suprotno. Svako iskušenje skriva jedan trezor. Otkrićeš ga ako razbiješ školjku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono će promeniti tvoj život u blistavi dragi kamen.
Iskušenje te može srediti. Matirati. Može se sručiti na tebe kao što se prirodna nepogoda sruči na stablo. Ali iskušenje je poziv na uzdignuće. Zamisli šta bi bilo od leptira da ne želi izaći iz čaure. Zamisli koliko bi nestalo lepote kad gusenice ne bi prihvatile iskušenje promene.
Čovek raste menjajući se: od razdora u susret, od napuštanja u prihvatanje. Tako zrijemo prihvatajući mnoga umiranja čitavoga životnog veka, umiranja vode u nova rađanja.
Ne trči prema iskušenjima. Pusti godišnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se iskušenja ispreče na putu, ne beži. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj napred. Idi dalje. Posmatraj stablo. Misli o njemu kroz godišnja doba. I uči se od njega.
---------------------------------------------------------------------------
Stablo i cvet
U zoru je podno stabla iznikao malen Cvet. I tek što je otvorio oči, ugledao je Stablo. - Ti si, sigurno, veliki Cvet - reče mu. - Ne, ja nisam Cvet. Ja sam Stablo - odgovori Stablo. - Kakva je razlika izmedju Stabla i Cveta? - upita Cvet.- Cvet živi nekoliko dana, a Stablo mnogo godina - reče Stablo. - I to je sve ? - Ne - odgovori Stablo. - Mi Stabla izdržimo i najjače vetrove, a vi, Cvetovi, prehladite se i od najblažeg lahora. - To je sve? - ponovno upita Cvet. - Vas mogu ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i negovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama Stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. I ne mogu nas staviti u vazu i negovati. Mi uvek ostajemo po strani. - Zar smo mi Cvetovi na putu? - Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni. - Šta se dogodi kada neko pogazi Cvet? - To se uvek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvet. Nas Stabla niko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole Cvetove. - Onda si ti - reče mu Cvet - izuzetak među Stablima, jer tebe voli jedan mali Cvet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, Stablo je svojom senom zaštitilo Cvetić.
--------------------------------------------------------------------
Bio jednom splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, neki čangrizav čovjek. Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a učen čovjek ga upita:
- Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?
- Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja, reče splavar.
- Zar nisi nikada učio jezika u školi?
- Nisam, odgovori splavar.
- Tada si pola svoga života potrošio uzalud.
Na to je splavar šutio.
Ali ne prođe dugo i naiđe strašno nevrijeme. Udariše gromovi i kiša ko iz kabla, a splav mali poput orahove ljuske.
I splavar se nagnu suputniku pa ga upita:
- Jesi li ikad učio plivati?
- Ne, reče učen čovjek.
- E učitelju tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potrazi neki covjek i rece:
''Znas li sto sam sve cuo o tvome prijatelju?''
''Trenutak.'' odgovori Sokrat. ''Prije nego mi ispricas volio bih da prodjes jedan brzi test. Da li si to sto mi zelis reci prosijao kroz tri sita?''
''Tri sita?''
''Da.'' odgovori Sokrat. ''Prije nego ispricas neke stvari o drugome, dobro je da uzmes malo vremena i prosijes ono sto zelis reci. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio da li je istina ono sto mi zelis ispricati?''
''Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam cuo kako pricaju.''
''Dobro! Ne znas da li je to istina. Probajmo ponovo: pokusajmo prosijati drugacije, sad cemo uzeti sito Dobrote. Ono sto mi zelis ispricati o prijatelju, je li nesto dobro?''
''Ne, bas suprotno! Cuo sam kako se tvoj prijatelj lose ponio.''
''Dakle,'' nastavi Sokrat, ''zelis mi ispricati lose stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije bas ohrabrujuce! Jos uvijek mozes proci test, jer je ostalo jos sito Koristi. Je li korisno da mi ispricas sve sto je moj prijatelj uradio?''
''Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.''
''Dakle,'' zakljuci Sokrat, ''ono sto mi zelis ispricati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zasto bi mi onda pricao. Ne zelim nista znati od onoga sto si mi htio ispricati, i tebi ce biti bolje da sve to zaboravis.''
"Medju prijateljima treba voljeti ne samo one koje rastuze vase nesrece, nego i
one koje nam ne zavide na sreci"
---------------------------------------
Priča sa istoka o neuzvraćenoj ljubavi
Више од три године боловао сам од очију. Патио сам од врло јаке далековидости, а онда је наступило и запаљење десног ока. Био сам полуслеп кад сам отишао у болницу. Тамо су ми рекли да болујем од кератитиса и да сам се вероватно заразио на базену у војној академији где сам био учитељ пливања. После годину дана неуспелог лечења лекар ми је саопштио да ми се вид може повратити једино ако на оболело, десно око пресади здраву рожњачу. Новца , међутим, нисам имао за тако скупу операцију. Кад сам то рекао својој жени, она ми је на моје велико изненађење предала штедну књижицу на којој је , ни сам не знам како, успела да уштеди 20000 нових тајванских долара.
-Ако не буде довољно, набавићемо још , рекла је. Неписменима као што сам ја , не вреди много што имају очи, али са тобом је другачије. Ти си писмен човек, вид ти је потребан
Тако сам захваљујући овом новцу, који је моја жена штеела читавог живота успео да се упишем на листу пацијената једног познатог лекара.
Нисам чекао ни месец дана, кад ми је јављено да имамо даваоца. Имао сам велику срећу, јер су људи чекали и по неколико година да се нађе погодна особа. Наиме, требало је да човек умре у болници под надзором лекара и да његова породица д асагласност да се одмах приступи пресађивању. Дакле, ступио сам у болницу пун наде.
Када су ме , после операције, износили из операционе сале моја кћер Јунг пришла је носилима , нагла се надамном и рекла:
- Све је добро прошло. Мама је хтела да дође али се плашила да ти не смета...
Нека не долази, рекао сам.
Нисам желео да ме посети. Тешко сам је подносио и код куће, а камоли у болници. Оженио сам се њоме са 19 година, по жељи родитеља. Мој отац и њен отац били су велики пријатељи и још пре нашег рођења обећали су један другом да ће се ородити, ако се деси да један има сина а други кћер.
Своју супругу сам први пут видео на дан свадбе. Кад је скинула традиционални црвени вео и кад сам видео њено лице ужаснуо сам се. Лице јој је било пуно ожиљака од богиња, зборано и некако безбојно. Обрве је имала ретке и очне капке надуте. Било јој је 19 година а мени је изгледало као да јој је 40. Био сам ван себе. Преклињао сам родитеље да ме не терају да се женим, али ништа није помогло. Мати ме је тешила да лепота није најважнија у животу, да је моја невеста добра и честита девојка и да ћу је заволети кад је будем упознао. Али, ја сам њу још тог првог дана омрзнуо. Нисам хтео да је погледам ни да говорим са њом, отишао сам на војну академију и напустио и њу и родитеље. У школи сам остајао и за време летњег распуста све док мој отац није послао једног рођака и наредио ми да се вратим кући.
Жену сам затекао како спрема вечеру. Кад сам ушао, подигла је главу и насмешила ми се, али ја јој нисам отпоздравио.
Мајка ми је стално пребацивала да се тешко огрешујем о жену, да је она добра, мирна и послушна. Већ је пола године са њима у кући и по цео дан не престаје да ради. Ниједном се није пожалила на тебе, ниједном је нисмо видели да је заплакала, али знај сине мој, да она у себи у својој души горко пати. Моја осећања према њој нису се променила.Трудио сам се да је не примећујем. Говорила је тихо, а кад сам је понекад грдио , понизно је ћутала. Презирао сам је из дна душе што до те мере нема поноса. Током 30 година нашег брачног живота ретко кад сам јој се осмехнуо, а никада и никуда нисам са њом изашао. Било је дана кад сам желео њену смрт.
И поред свега, она је према мени показала више љубави и стрпљења од било ког другог ког сам познавао. Кад сам пензионисан, настанили смо се у једној кућици на периферији града, јер нисам желео да моји познаници долазе нама и виде моју жену. Иначе, наша кћер Јунг је већ завршила школу и радила, док је наш син, млађи од ње, још увек студирао.Молио сам ћерку да не помиње брату операцију да га не би ометала у учењу, па ме је тако само она обилазила у болници. Донела ми је и транзистор да би прекратио болесничке дане које сам проводио са завојем на очима. Имао сам тада доста времена да размишљам о свом протеклом животу. Први пут сам осетио стид што сам забранио својој жени да ме посети. Кад су ми кроз 15 дана скинули завој био сам јако узбуђен и једва сам се усудио да отворим десно око.
-Видите ли светлост, питао је лекар.
Да, видим изнад себе, рекао сам.
-То је лампа, рече он.
Операција је успела и после недељу дана толико сам се опоравио да сам, полазећи кући, већ могао видети прозор, кревет, шољицу од чаја на сточићу...
Док смо се враћали кући моја кћер је све време ћутала. Најзад, после толико дана поново сам прекорачио праг своје куће. Моја жена је излазила из кухиње, носећи чинију са јелом. Кад ме је опазила само је оборила главу и рекла: „Вратио си се „.
„Хвала ти што си ми помогла да платим болницу“, рекох. Чини ми се да је то било први пут после толико година да сам јој се за нешто захвалио.
Она брзо приђе столу, спусти чинију, па се окретзе према зиду и поче нечујно да плаче.
„ Мама реци му, све му реци!“ , кроз сузе повика ћерка. „Нека зна да је рожњача била твоја“.
Ја је зграбих за рамена и погледах пажљиво.Лево око јој је било замућено као што је било моје пре операције.
Протресао сам је снажно.
„ Златни Цвете, зашто с то учинила „?
Она само сакри лице на моје раме и настави тихо да плаче. Држао сам је тако загрљену, а онда се полако спустих на колена крај њених ногу...
--------------------------------------------------------------
Šeik Gunayd imao je jednog učenika kojeg je voleo vise od svih drugih, što je kod drugih učenika budilo ljubomoru; šeik je – poznavajuci njihova srca – to shvatao...
I Gunayd naredi da mu donesu dvadeset ptica i reče učenicima: “Neka svaki od vas uzme jednu pticu, neka je odnese negde gde ga niko ne vidi, neka je ubije, a zatim ponovo donese.”
Svi učenici tako odoše, ubiše ptice i donesoše ih mrtve, svi osim omiljenog učenika; on je doneo zžvu pticu.
”Zasto je nisi ubio?'”upita Gunayd.
”Zato sto je učitelj rekao da to treba učiniti negde gdje nas niko ne moze videti”, odgovori ucenik. „ali kuda god sam išao, Bog vidi.'
”Vidite li sada stepen njegovog shvatanja?” uzviknu Gunayd...
Učenici zamoliše Boga za oprost.
Ko god misli da do Boga može stići vlastitim naporima uzalud se muči; ko god umišlja da do Boga moze stići bez napora proći ce samo put namere.
------------------------------------------------------
Jednom je neki lovac namestio zamke da bi lovio životinje. Već sledećeg dana je u jednoj od zamki pronašao malog vrapca. Kad ga je hteo ubiti, vrabac nekim čudom progovori:
"Oj, lovče (skeptiče)! Do sada si jeo samo ovce i još uvek nisi sit. Ja težim samo nekoliko drahmi. Ako me pustiš udelit ću ti tri saveta.
Prvi još dok sam u tvojoj ruci, drugi kad budem na krovu one kuće tamo, a treći savet ćeš dobiti sa onog stabla pored.
"Slažem se", reče lovac i vrabac mu dade prvi savet:
"Ako je nešto nemoguće, ne veruj nikom ko tvrdi suprotno."
Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savet:
"Ne živciraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak."
Onda vrabac nastavi: "Progutao sam biser težak deset drahmi. Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata."
Lovac se rastuži i bude mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:
"Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovu zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak biser kad sâm težim tri drahme ?"
Lovac pomalo opet dođe k sebi i upita vrapca za treći savet.
Vrabac će na to:
"Prva dva nisi koristio, što će ti onda treći ?"
...te odleti kud ga noge nose
Maulana Rumi za ovu priču kaže: Davati savete glupom i nerazumnom sanjaru znači sejati seme u škrtu zemlju. Nema zakrpe koja će zakrpiti rupu gluposti i neznanja. Ti koji daješ savete, ne sej seme svoje mudrosti na zemlju neplodnu !
sufi priča
----------------------------------------------------------------
Tрговац и дијамант
Живео једном богати трговац дијамантима. Али он није био само трговац. Био је и мудрац. Једнога је дана седео са својим друштвом, кад му слуга донесе вест да је нестао врло скупоцен дијамант. Чувши то, трговац на час затвори очи, а онда промрмља: "Прекрасно! Уистину прекрасно!" Прође сат времена и слуга му дојави веселу вест: дијамант је пронађен. Трговац и опет затвори очи, тренутак утону у тишину, потом рече: "То је уистину прекрасно! Заиста прекрасно!" Не могавши разумети трговчево понашање, један га његов пријатељ упита: "Објасни ми зашто си употребио исте речи и код губитка, и код добитка? У чему је тајна таквога усклика?" Трговац му мирно одговори: "Ја ценим тишину и спокој свога ума више од дијаманата. Ја сам трагатељ за неисцрпивим благом духовних врлина. Када су ми јавили да је скупоцени дијамант нестао, погледао сам у себе да бих видео хоће ли се мој ум узнемирити и изгубити своју драгоцену равнотежу и мир, заради нечега што је тако пролазно као што је ствар по имену дијамант. И открио сам да мој ум није изгубио свој мир и своју равнотежу. Стога сам рекао: "Прекрасно!" А када ме је слуга обавестио да је дијамант пронађен, опет сам погледао у себе да бих видео хоће ли се ум усхитити, изгубити своју равнотежу и сталоженост због догађаја, у којих нема сталности. И открио сам да се мој ум више бринуо о унутарњему благу, које називамо божанско бивство, него што се забавио предметом световнога значаја, као сто је дијамант. Због тога сам рекао: "Прекрасно! Уистину прекрасно!"
-------------------------------
"Dakle, ti bi zelio da razgovaras sa mnom?" rece Bog.
"Ako imas vremena" rekoh.
Bog se nasmesi."Moje je vreme vecnost" .
"Sta si me hteo pitati?"
"Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?"
Bog odgovori:
"Sto im je detinjstvo dosadno. Zure da odrastu, a potom bi zeleli ponovo biti deca.
Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa potom trose novac da bi vratili zdravlje.
Sto razmisljaju teskobno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost. Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
Sto zive kao da nikada nece umreti, a onda umiru kao da nikada nisu ziveli."
Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tisini.
Tada upitah: "Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zeleo da tvoja deca nauce?"
Osmehujuci se, Bog odgovori:
"Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voleti.
Da nauce da nije najvrednije ono sto poseduju, nego ko su u svom zivotu.
Da nauce kako se nije dobro uporedjivati s drugima ...
Da nauce kako nije bogat onaj covek koji najvise ima, nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izleci.
Da nauce oprastati.... tako da sami oprastaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nezno vole, ali to ne znaju izreci niti pokazati.
Da nauce, da se novcem moze kupiti sve. Osim srece i ljubavi.
Da nauce da dve osobe mogu promatrati istu stvar, a videti je razlicito.
Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima ... a ipak ih voli.
Da nauce kako nije uvek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi oprastati.
Ljudi ce zaboraviti sta si rekao.
Ljudi ce zaboraviti sta si ucinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakve si osecaje u njima pobudio."
------------------------------------------------------------------------------
Beše jednom jedna ptica, i beše ukrašena parom savršenih krila i svetlucavim, šarenim i čudesnim perjem. Najzad, beše to biće stvorena da slobodno leti nebom i raduje svakoga ko je posmatra. Jednog dana, jedna žena ugleda pticu i zaljubi se u nju. Posmatraše njen let usta otvorenih od čuda, dok joj je srce lupalo a oči prekrivao sjaj.
Pozva je da lete zajedno. I putovaše nebom u potpunom skladu. Žena se divila, obožavala i slavila pticu. Najednom pomisli: možda ptica želi da upozna daleke planine?! Uplaši se. Uplaši se da se nikada neće osećati isto sa nekom drugom pticom, i oseti ljubomoru na sposobnost letenja koju je ptica imala. I oseti usamljenost.
I pomisli: "Spremiću zamku. Čim se ptica sledeći put pojavi, nikada više neće otići."
Ptica koja beše zaljubljena u ženu dolete sledećeg dana, udje u kavez, upade u zamku. Ostade zarobljena Žena je svakoga dana gledala pticu. Ona beše predmet njene strasti, pokazivala ju je i prijateljicama, koje primetiše: "Ti si osoba koja ima sve." U medjuvremenu dešavala se neuobičajena promena: kako je pticu posedovala i više nije imala potrebu da je osvaja poče da gubi interesovanje. Ptica ne mogavši da leti i izrazi svoja životna osećanja poče da bledi, gubi sjaj i lepotu – žena joj više nije poklanjala pažnju izuzev dok ju je hranila i čistila kavez.
Jednog dana ptica uginu. Žena se duboko rastuži i život je provodila misleći na nju. Ali, nije se sećala kaveza, već samo onoga dana kada ju je ugledala prvi put kako zadovolna plovi medju oblacima
I kada bi samu sebe osmatrala, shvatila je da je ono što ju je toliko dirnulo bila ptičija sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njihovo savršenstvo u formi i lepota njenog perja.
Bez ptice njen život je izgubio smisao i smrt je pokucala na vrata.
- "Zašto si došla?“ – upita ona smrt
- "Da bi ponovo mogla da letiš na nebu skupa sa pticom – odgovori joj smrt – da si joj dozvolila da slobodno leti zauvek bi je volela i divila joj se sve više i više, ovako sam ti sada ja potrebna da bi je ponovo srela."
Ne može se reći proleću: "Daj Bože, da stigneš što ranije i traješ što duže." Može samo da se kaže: "Dodji, blagoslovi me tvojom nadom i ostani koliko možeš:"
--------------------------------------------------------------
Rijeka
Jednom davno postojala je divna rijeka koja je proticala izmađu brda, šuma i poljana.
Počinjala je kao radosni potočić čiji je izvor uvijek plesao i pjevao, dok je potok
skakutao sa vrha planine. Ona je tada bila vrlo mlada, a kada je došla u dolinu usporila je. Razmišljala je o ulivanju u okean. Kada je odrasla naučila je da izgleda prekrasno, dok je graciozno tekla kroz polja i planine. Jednoga dana je primijetila oblake iznad sebe. Oblake svih boja i oblika. Danima je samo njih jurila. Željela je da ima jedan oblak samo za sebe. Ali oni plove nebom, stalno mijenjaju svoje oblike. Nekad izgledaju kao kaput, nekad kao konj. Njeno zadovoljstvo i radost bili su zamijenjeni jurnjavom za oblacima i uskoro se njen život pretvorio u očaj, ljutnju, mržnju.
Ali, jednoga dana dunu jak vjetar i oduva sve oblake sa neba. Nebo je postalo potpuno prazno. Naša rijeka je mislila da život više nije vrijedan življenja, jer nije bilo oblaka za kojim bi jurila. Željela je da umre. "Zašto bih živjela ako nema oblaka?" Ali kako rijeka može sebi da oduzme život?
Te noći rijeka je prvi put imala priliku da se vrati sebi. Toliko dugo je trčala za nečim
spoljašnjim da nikad sebe nije vidjela. Ta noć je bila prva prilika da čuje svoj
sopstveni plač, zvuk vode koja udara o obale. Pošto je mogla da čuje svoj sopstveni
glas, otkrila je nešto važno.
Shvatila je da je ono za čim je žudjela zapravo već bilo u njoj. Shvatila je da oblaci
nisu ništa drugo do voda. Oni su rođeni iz vode i vraćaju se u vodu. Otkrila je da je
ona sama voda.
Sljedećeg jutra, kada je sunce odskočilo na nebu, otkrila je nešto divno. Vidjela je
plavo nebo, po prvi put. Nikada ranije to nije primjetila. Zanimali su je samo oblaci, a nije vidjela nebo - kuću oblaka. Oblaci su prolazni, ali plavo nebo je postojano.
Shvatila je da je neizmjerno nebo bilo u njenom srcu od početka. Taj veliki uvid joj je
donio mir i sreću. Čim bi vidjela prelijepo nebo znala bi da više nikada neće izgubiti
svoj mir i stabilnost.
Tog popodneva oblaci su se vratili ali ovoga puta ona nije željela da uhvati nijedan.
Mogla je da primijeti ljepotu svakog od njih i da im poželi dobrodošlicu. Kada bi
oblak prošao ona bi ga ljubazno i sa ljubavlju pozdravila. Kada bi taj oblak poželio da
otplovi ona bi mu radosno mahala. Shvatila je sa su oblaci zapravo ona sama. Nije
trebalo da bira između oblaka i sebe. Oblaci i ona bili su u miru i harmoniji.
Te noći se dogodilo nešto divno. Kada je potpuno otvorila svoje srce noćnom nebu,
primila je u sebe lik punog mjeseca- divan, okrugao, nalik na dragulj. Nikad nije mogla da zamisli da bi se u njoj mogao ogledati tako divan lik. Postoji jedna veoma lijepa pjesma na kineskom. "Svjež i divan mjesec putuje po pustom nebu. Kada su rijeke uma živih bića slobodne, lik divnog mjeseca će se reflektovati u svakom od nas."
Takav je bio um rijeke tog momenta. Primila je lik divnog mjeseca u svoje srce, a
voda, oblaci i mjesec su se uzeli za ruke i meditirali u hodu, lagano, sve do okeana.
Nema ničeg što bismo lovili. Možemo se vratiti sebi, uživati u disanju, smiješenju,
nama samima i našoj prelijepoj sredini.
---------------------------------------------------
Ljubav, Bogatstvo, Tuga, Sujeta i Znanje
Na jednom dalekom usamljenom ostrvu usred okeana ziveli lepo i u slozi Ljubav, Bogatstvo, Tuga, Sujeta i Znanje. Ziveli su mirno na tom ostrvu daleko od svih svetskih briga i dogadjanja. Ali nakon mnogo vekova primetili su da njihovo ostrvo polako pa sve brze i izvesnije nestaje. Vrlo brzo shvatili su da ostrvo ubrzano tone. Uznemireni oni spakuju svoje stvari i krenu polako da napustaju svoje lepo, carobno, ali tonuce ostrvo, koje im je vekovima pruzalo srecu.
Jedino Ljubav, postojana po prirodi, resi da ostane. Jedino je ona verovala
i nadala se da je sve to privremeno i da ce doci bolji dani kada ce sve biti
lepo i veselo kao nekada. Medjutim vremenom i Ljubav shvati da nema nade i da mora i ona da napusti svoj dom. Spakuje lepo ono malo stvari i puno uspomena sa sobom, ali ... sad vise nema nacina da sa ostrva ode. Svi camci, brodovi i splavovi vec otplovili a za pravljenje novih vise vremena nema. Pocne ona da doziva upomoc.
Nekako u to vreme put tuda nanese Bogatstvo.Ljubav se obraduje srecnoj slucajnosti i zamoli Bogatstvo:"Primi me. molim te na svoju jahtu. Ostrvo tone. Udavicu se.
"Bogatstvo je pogleda ispod oka pa kaze:"Izvini, ali moj camac je pun zlata i dragog
kamenja. Nema mesta jos i za tebe, Ljubavi.Ako i ti budes usla bojim se potonucemo." I ode. Ljubav vec pocinje da hvata panika. Ostrvo je sve manje. Voda je sve blize. U panici, ljubav i dalje doziva u pomoc. Uto tuda na svom splavu naidje Tuga.
Ljubav se obraduje starom prijatelju:"Tugo, molim te, spasi me. Potonucu zajedno sa ovim nasim ostrvcetom. Bilo bi steta da svet ostane bez ljubavi." "Zao mi je, Ljubavi. " odgovori tuga "Toliko sam tuzna da ne mogu da te povedem sa sobom. Zelim da budem sama." I ostavi Ljubav daleko iza sebe. Na ostrvu Ljubav vec hvata ocaj.Ne vidi nacina da se spase iz nezgodne situacije u kojoj se nasla i to zato sto je verovala u bolje sutra.Medjutim, tracak nade, ili je mozda u pitanju vera jos uvek, je nagoni da i dalje
doziva u pomoc. Njena dozivanja privuku paznju Sujete koja je tuda slucajno prolazila.
"Povedi me sa sobom" - zamoli Ljubav Sujetu - "Pogresila sam sto sam verovala. Sada sam ostala zaglavljena ovde. Ti si mi jedina nada." Sujeta na to odgovori: "Ne dolazi u obzir!Vidi kakva si prljava i mokra, hoces da mi pokvasis camac?! Sama si kriva!Sad snosi posledice. Lepo sam ti govorila da odes dok se jos moglo." I jos uvredjena ode i ostavi Ljubav sa njenom tuznom sudbinom Izgubivsi i poslednju nadu, Ljubav se predala
sudbini. Sela je na jedini nepotopljeni kamen sto je ostao od njihovog, nekad velikog i divnog, ostrva i cekala da i on nestane ispod vode i sa sobom odnese i nju. U to, niotkuda, pojavi se neki stranac u camcu. Stranac pridje sasvim blizu i pruzi Ruku ljubavi.Ona udje u camac i on je preveze na susedno ostrvo.Tu je Ljubav izasla iz camca, zahvalila se i posla dalje.Tek par metara dalje shvatila je da ona ne zna ko ju je zapravo
spasio.Okrenula se i dotrcala natrag do obale, ali camac sa strancem vec se izgubio na horizontu.Tad je Ljubav tek primetila Znanje kako sedi na obali. Prisla je i upitala: "Reci mi, Znanje, ko je stranac koji me je spasao sigurne smrti?" Znanje je pogleda, nasmesi se pa joj rece:"Kako, zar ti ne znas?To je bilo Vreme."
"Vreme?" - zbunjeno upita Ljubav. "Da, Vreme"- odgovori Znanje. "Jer, jedino je Vreme sposobno da spozna koliko je Ljubav velika."
------------------------------------------------------------------------
Каменорезац
Један је каменорезац заиста тешко радио. У каменолому би остајао по цео дан, све до сумрака. Руке су му биле натекле и препуне жуљева, леђа стално повијена а лице суморно. Био је веома несрећан, па је једнога дана узвикнуо:
- Ех, ово није живот. Тешка је моја судбина. Ох, зашто нисам богат?! Када бих био богат, стварно бих био срећан.
Одмах након тога јави му се анђео и упита га:
- Шта треба да се догоди у твом животу па да осетиш да си богат и срећан?
- Ништа посебно. Када бих био богат, живео бих у граду, и то у прелепом стану на највишем спрату. Тако бих могао да се дивим небу. У стану би постојао огроман кревет у којем бих по цео дан спавао. Е тада бих стварно био срећан.
- Од сада си богат, – рече анђео и нестаде.
И човек је заиста постао богаташ. Живео је у граду, у прелепом стану, и то на последњем спрату. По цео дан је спавао у свом великом кревету. И био је срећан.
Но то је трајало само дотле док га једнога дана, раном зором, није узнемирила бука која је допирала са улице. Брзо је скочио с кревета и пришао прозору. На улици је видео златне кочије иза којих су ишли војници. У кочијама је седео лично краљ. Улице су биле препуне људи који су га дочекали с повицима одушевљења, поздрављали га и до земље му се клањали.
Тог истог трена богаташ је осетио да је веома несрећан.
- Ех, тако сам несрећан. Краљ је неупоредиво моћнији од мене. Када бих само могао да будем краљ, тада би моја срећа била потпуна!
- Поново се појавио анђео и рекао му:
- Од данас си краљ.
- И човек је заиста постао краљ. Био је веома срећан. Осетио је колико је велика његова власт и његова моћ. Пријало му је поштовање које су му људи указивали. Посебно му се свиђало то што су сви баш њему служили и што је могао да одлучује о томе да ли неко треба да живи или да умре. И заиста је био срећан.
Но, једном је обратио пажњу на Сунце и видео је да оно може да чини такве ствари о којима он није могао ни да сања. Видео је како Сунце с лакоћом чини да поља озелене и како их потом претвара у жута, па у смеђа поља. Видео је и то како Сунце исушује и најшире реке, лишавајући тако живота и свм извор живота.
У том тренутку схватио је да је веома несрећан.
- Ех, како сам несрећан! Сунце је много моћније од мене. Када бих само могао да будем Сунце, био бих заиста срећан.
Поново му се јави анђео и рече му:
- Од сада си Сунце.
И он постаде Сунце. Био је срећан. Осећао је своју снагу и своју моћ.
Веома му се допадало што је ливаде зелене и препуне цвећа могао да претвара у пожутеле, да исушује реке и мења свет. Био је уистину срећан. Тако је управљао светом, стојећи у зениту и радујући се својој моћи.
Но, то је трајало само дотле док није приметио огроман црни Облак. Видео је какву снагу поседује Облак, који је исушене и пожутеле ледине претварао у тепихе што цветају, и реке које је Облак пунио снагом а оне се изливале и свету враћале живот.
Видећи то, запао је у депресију.
- Ех, тако сам несрећан! Тај Облак је неупоредиво моћнији од мене. Када бих само могао постати Облак, заувек бих био срећан.
И јави му се анђео и рече му:
- Од сада си Облак.
И он постаде Облак. Био је бескрајно срећан. Уживао је у осећању своје силе и своје моћи. Веома му се допадало што може, онако како он то жели, да исправља оно што је Сунце урадило и да враћа живот тамо где, како се чинило, није остало ништа живо. У почетку је био стварно срећан.
Но, његова срећа потрајала је само дотле док пред собом није угледао Стену. Мрка, моћна, стамена и непроменљива стајала је тачно испред њега. Приметио је како за њу нема никаквог значаја колико дуго лије киша. Стену ништа није могло ни најмање изменити нити је разрушити. Без обзира на све, остајала је усправна и стамена.
Поново је осетио сву горчину своје несреће и гласно узвикнуо:
- Ех, како сам несрећан! Када бих могао бити Стена, тада бих уистинуо пронашао своју праву срећу.
- И поново се појави анђео и рече му:
- Од сада си Стена.
- И постао је Стена. Уживао је у својој снази и моћи и био веома срећан. Радовао се својој непобедивости и својој надмоћи. Веома му се допадао тај осећај да може да се супротстави и да одоли свему што би му Природа приредила. Подсмевао се Сунцу и изазивао црни кишни Облак.
И то је трајало све дотле док једнога дана није дошао каменорезац.
------------------------------------------------------------------------------------------ПОКЛОН
Један постарији рашчупани човек седео је у аутобусу држећи у руци букет свежег цвећа. На седишту са друге стране седела је девојка која је сваки час бацала поглед на то цвеће. Приближавала се станица на којој је човек требало да сиђе. Он је сасвим спонтано спустио цвеће девојци у крило. „Приметио сам да волите цвеће,“ – објаснио јој је, - „а мислим да би се и моја жена радовала да га добијете. Рећи ћу јој да сам вам га дао.“ Девојка је примила букет, а затим је посматрала постаријег човека како излази из аутобуса и пролази кроз капију малог гробља.
Б. С.
-----------------------------
DRAGOCJENO VRIJEME
Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.
- Tata, koliko zaradiš za jedan sat?
Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:
- Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.
- Ali, tata, samo mi reci, molim te!? Koliko zaradiš za jedan sat? - navaljivao je dječak.
Otac je na koncu popustio odgovorivši:
- Dvadeset dolara na sat.
- OK, tata. Možeš li mi posuditi deset dolara? - upitao je dječak.
Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:
- Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!
Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti.
Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.
- Spavaš li, sine? - upita otac.
- Ne, tata. Zašto? - upita dječak drijemajući.
- Evo novac koji si tražio - reče otac.
- Hvala, tata! - obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.
- Sad imam dovoljno! Imam dvadeset dolara! - reče.
Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.
- Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?
-----------------------------------------------------------------МЕЂУ НАМА
Један младић, познат у целој Атини по својој брбљивости, по угледу на друге и сам одлучи да се упише у Исократову рeторску школу.
Исократ затражи од њега да плати дупло више него што је то био случај са осталим ученицима. Младић се изненади и замоли да му се каже разлог.
- За суму коју обично плаћају сви остали ученици, научићу те да говориш као што и њих учим. Међутим, ти ћеш платити још толико, јер требам да те научим и нешто друго – да ћутиш.
Да ћутиш! Ретка врлина где су речи одмерене, где су речи осмишљене, где су речи бритке. Јер, ћутање је сила. И потврђено је да тишина у ретким случајевима оставља иза себе лоше успомене. Колико ли смо се само пута уверили, па и спознали, да се у многим речима изговоре и речи сувишне, речи лошег призвука, речи претоварене злобом или иронијом или нечистотом!
О, да смо ћутали! Колико пута смо рекли у себи! Да смо ћутали!Тада... не бисмо рањавали, не бисмо изазивали, не бисмо разочарали, не бисмо преварили, не бисмо изиграли, не бисмо чинили неправду, не бисмо се отуђивали, не бисмо хладнели једни према другима.
Веома је тешка техника ћутања, кад се напада егоизам, кад се удара на наше страсти, кад се откривају наши недостаци (мане), кад се предочавају наше грешке! Кад верујемо да нам је начињена неправда, кад верујемо да нам није долично упућена почаст, ми да ћутимо!?
Али, « Исус ћуташе «.
Кад би имали снаге, да у тешким тренуцима подигнемо очи високо, колико лакше и радосније и слађе би било наше сапутништво са онима које волимо, са онима с којима путујемо. Само кад би научили да ћутимо!
из грчког часописа "Лидија"
----------------------------------------------------------
U zabitoj kineskoj provinciji živeo je siromašni Kinez koji je ceo život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa do kraja nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac koga je neizmerno voleo. Naučio ga je da čita i piše, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro.
Mladić je tugovao kraj očeve postelje gledajući ga kako se polako gasi. Neposredno pre nego što je izdahnuo, otac je izvadio dve kutijice: jednu crnu a drugu belu i rekao sinu :
" Na žalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga. I zapamti- dobro ih čuvaj. Kada ti jednoga dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori belu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro."
Mladić je dostojno ispratio oca a onda je spakovao svoju činiju za hranu, štapiće, jednu preobuku i one dve kutijice te krenuo u svet da zaradi svoju porciju pirinča. Radio je najteže poslove kod gazda koji su ga izrabljivali , spavao napolju... Zimi je bio srećan ako bi ga neko primio da zanoći na zemljanom podu izbe za stoku. Ubrzo je postao izradjen, nesrećan i beznadan. Posle par godina takvog života, još uvek je imao samo ciniju pirinča dnevno i duboke bore na licu i rukama.
Onda su došle poplave, Jang Ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opšta glad i za mladića više nigde nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespućima , spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio i video da mu je neko ukrao jedino što je imao- ciniju za pirinač , pamučnu košulju i dva juana... Potekle su gorke suze i mladić je rešio da se ubije... Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba za predstojeći čin, i dok ih je spuštao niz telo, napipao je maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa - dve kutijice nasledjene od oca.
Otvorio je belu. U njoj je bila malena pirinčana hartija i ništa više. Razmotao je i video očev rukopis. Pisalo je : " Ovo će proći! "
Shvativši ovo kao očev amanet za dalje življenje, nije se ubio. Zaputio se ka obližnjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da udje kroz gradsku kapiju, jer niko nije umeo da pročita šta piše na velikoj tabli na samom ulazu. Mladić je prišao, pročitao im glasno šta piše i kolona je prošla. Prošao je i on.
Kroz par dana provedenih po gradskim trgovima, našeg mladića je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru treba hitno pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna da čita i piše.
Znao je i dobio je posao kod strogog plemenskog starešine. Radio je teško, ali mirnih ruku i čista srca. Ubrzo su počeli da mu dolazi neznani seljani kojima je trebalo nešto da se napiše ili pročita ili protumači. Svima je izašao u susret. Strogi gradski starešina je bio pravedan čovek i znao je uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagradjivao a vrlo brzo mu je odvojio i deo u svojoj kući gde je mladić počeo da živi.
Sve se promenilo. U godinama koje su usledile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo , radio je sve više umesto samog gradskog starešine koji je star i onemoćao poverio svom mladom pisaru ne samo svoje poslove, nego i svoju kćer koju je naš mladić oženio. Zajedno, u ljubavi i pripadni , njih dvoje su rodili mnogo dece. Složno i u ljubavi , u dvoje, uvećali su svoje bogatstvo do neslućenih razmera. Mladić je mnoge predvečeri provodio ispijajući čaj u dobro ohladjenim prostorijama svom prelepog doma, razgovarajući sa svojom voljenom ili učeći svoje sinove komplikovanim kineskim karakterima, čitajući Konfučija i prvi put u životu je bio savršeno srećan.
Jedne takve predvečeri, setio se celog svog života koji je prohodao od najgore bede do kompletne sreće. Setio se svih svojih očaja, svoje želje da svojevremeno umre, setio se oca. Setio se one druge kutije koju mu je otac dao...
Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je bio smotan komad pirinčanog papira. Razmotao je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano : " I ovo će proći."
--------------------------------------------------------------Ova priča je o vojniku koji se konačno vraćao kući nakon rata u Vijetnamu.
Nakon povratka u SAD nazvao je svoje roditelje telefonom iz San Francisca. "Mama, tata, dolazim kući, ali moram vas nešto zamoliti. Imam sa sobom prijatelja kojeg bih također želio dovesti." - "Naravno", odgovorili su. "Bit će nam drago da ga upoznamo." - "Ima nešto što biste trebali znati", nastavio je sin "On je u ratu bio teško ranjen, stao je na minu i izgubio je ruku i nogu. Nema kuda da ode, pa ja želim da dođe i da živi s nama." - "Žao nam je zbog toga što mu se dogodilo sine", Odgovorili su roditelji, "ali sigurno ćemo mu naći neku kućicu u kojoj će moći živjeti." - "Ne, mama i tata, ja želim da on živi s nama." - "Sine", rekao je otac, "nemaš pojma koliko mnogo tražiš. Netko tako hendikepiran će nam svima biti tako ogroman teret. Mi imamo svoje živote koje želimo živjeti i nema potrebe da se itko upliće. Mislim da bio trebao doći kući i zaboraviti na toga dečka. On će se već nekako snaći."
Sin je tada poklopio slušalicu i nisu se više čuli. Nekoliko dana poslije primili su poziv od policije iz San Francisca. Njihov je sin poginuo zbog pada sa zgrade. Policija je imala razloga da vjeruje da je to bilo samoubistvo. Njegovi roditelji su morali doći u mrtvačnicu da identifikuju telo svoga sina. prepoznali su ga, ali su se užasnuli kada su primetili da njihov sin ima samo jednu ruku i nogu.
Roditelji u ovoj priči su jako slični mnogim ljudima, a možda i nama samima. Lako nam je voljeti one koji lepo izgledaju, koji su zabavni i s kojim lako razgovaramo, ali ne volimo baš ljude uz koje se ne osjećamo ugodno.
Ipak postoji netko tko nas voli bezuslovnom ljubavlju i ko nas prima u svoje naručje bez obzira na sve.
--------------------------------------------------------------
Početak priče ide daleko u prošlost, kada je neki muškarac kaznio svoju petogodišnju ćerkicu, jer je izgubila neku vrlo dragocenu stvar, a para je u onom vremenu bilo vrlo malo.
Bio je Božić. Sledećeg jutra je devojčica donela malu kutiju na poklon i rekla: “Tata, to je za tebe!”
Tati je bilo vrlo neugodno, a kada je otvorio kutiju i video, da unutra nema ničega, jako se naljutio. Ćerkicu je prekorio: “Ako nešto pokloniš, očekuje se da se u kutiji nešto nađe!!”
Devojčica ga je žalosno pogledala i s suznim očima rekla: “Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe”
Tata je bio ganut. Kleknuo je pred ćerkicu, jako je zagrlio i zamolio je za oproštaj. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvek, kada se osećao izgubljeno i očajno, uzeo je, otvorio, i iz nje uzeo jedan poljubac i setio se ljubavi koju je ćerka spremila unutra.
Svako od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju voljeni, prijatelji, deca, Bog… Ne postoje važnije stvari, koje bi mogli dobiti. Prijatelji su anđeli, koji nas dignu s dna, kada imamo poteškoće i podsete nas na to, kako se leti.
-------------------------------------------------------------------Камен мудре жене
Нека мудра жена, путујући кроз планину, нађе у једном потоку драги камен. Сутрадан срете путника који беше гладан, те мудра жена отвори торбу да му подари нешто за јело. Путник угледа драги камен у њеној торби, очара се њиме и затражи од мудре жене да му га поклони. Мудра жена то учини без премишљања.
Путник пође даље, сав радостан због своје добре среће. Знао је да камен вреди читаво богатство.
Али, после неколико дана, врати се он назад и потражи мудру жену. Када је коначно пронашао, даде јој камен и рече:
- Размишљао сам. Знам колико је овај драги камен вредан, али ти га враћам у нади да ћу од тебе добити нешто што је много, много вредније. Ако можеш, научи ме како да стекнем то што имаш у себи, а што ти је омогућило да ми са таквом лакоћом поклониш овај скупоцени камен.
------------------------------------------------
Svakoga dana početi iznova
U tome je velika mudrost. Tko to ostvari, otrest će se velikih briga i bit će sretan. Dale Carneggie piše kako se jedan gospodin riješio svih briga dok je promatrao ženu kako pere suđe. Za vrijeme tog pranja je pjevala i to ga je dovelo do razmišljanja:
"Vidiš, ti si već osamnaest godina oženjen i ona mora svakoga dana prati posuđe. Da je onda, kada smo se vjenčali vidjela pred sobom sve zdjele, tanjure i žlice na hrpi, koje će morati oprati, bilo bi to preveliko brdo. Samo ta predodžba mogla bi je uplašiti, da bi izgubila svu radost za život."
I onda je razmišljao dalje. Razlog zašto moja žena ne stvara nikakve probleme u vezi pranja suđa je samo u tome, jer pred očima ima uvijek samo suđe onoga dana. Tada mu je sinulo: uzrok njegovih briga je upravo u tome, jer želi sve suđe u jednom danu oprati: i ovo koje je danas prljavo, i ono što će biti sutra i prekosutra. Tada je došao do korisne spoznaje: svakoga dana treba početi iznova.
"Danas" je jedino vrijeme u mojim rukama. Za sutra još ne znam ništa. Jučerašnji dan već je potonuo u vječnost.
Carpe diem - iskoristi dan, mudra izreka starih Rimljana. Jednakom snagom moramo isključiti prošlost i budućnost. Budućnost je danas. "Ne brinite se za sutrašnji dan!"
Naravno da će mnogi na to odgovoriti; moramo se brinuti, jer kamo ćemo dospjeti. Moramo stvarati planove, jer ne može se živjeti iz dana u dan. Sve to zaista moramo činiti. Moramo imati pred očima ozbiljnost života. To samo znači da moramo ispuniti zadaću današnjeg dana. Svakoga dana svaku stvar moramo iznova uzeti u ruke, a ne elektrificirati živce. Imaju Englezi poslovicu: "Ne prelazi preko mosta, dok ne dođeš do njega."
"Dosta je svakom danu njegova zla." Nije ga potrebo opterećivati prošlošću i budućnošću. Što se tiče prošlih dana što možeš učiniti, a za buduće ne znamo hoćemo li ih uopće doživjeti. Ako ih i dočekamo vjerojatno više nećemo imati ovih današnjih briga. Naime, sve je u neprestanom tijeku. Heraklit kaže: "Ne možete u istu rijeku dva puta." Rijeka teče naprijed i svakog trenutka je u njoj druga voda. Tako teku i naši dani. Svaki je drukčiji i prije nego sutrašnji dan "proteče" pokraj nas, već će izgledati drukčiji, nego što nam ga naše brige danas predočuju. Jedino što imamo je "danas".
Bože, hvala ti na današnjem danu!
------------------------------------------------------Pet jednostavnih saveta
Jedan čovek star 92 godine, mali, dobro držeći i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati bio komplet obučen, sa modernom frizurom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slep, danas se doselio u starački dom.
Njegova 70-to godišnja žena skoro je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom.
Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmešio kada su mu rekli da mu je soba spremna.
Dok je upravljao svojom hodalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i rolete koje su bile na prozoru.
"Sviđa mi se" rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.
"Gosp. Johns, još uvek niste videli sobu, pričekajte još malo."
"To nema nikakve veze s ovim" odgovorio je..."Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Da li će mi se sviđati soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj već kako ja rasporedim svoje misli...Već sam odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim.
Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam sa delovima tela koji više ne rade, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji još uvijek rade.
Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislicu na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio. Baš za ovo doba svog života.
Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste uložili.
Moj savet vam je da uložite mnogo sreće u banku sećanja!
Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću:
1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.
--------------------------Žabice
Bila je jedna grupa žabica koje su se želele takmičiti. Želele su izaći na veoma visoku kulu pa je došlo mnogo gledaoca da daju podršku žabicama.
Utakmica je počela...
Ali...
Niko od prisutnih gledaoca nije verovao da će neka žabica uspeti doći do vrha kule.
Klimali su glavama i govorili:
”Joj, to je veoma naporno, nikada neće uspeti!”
ili:
”Ma neće uspeti, kula je veoma visoka!”
Žabice su počele da zaostaju...
...osim jedne, koja je brzo puzila, sve više i više...
Gledaoci su vikali:
”To je veoma naporno! Nemoguće je tako visoko dospeti!”
Jedna po jedna, žabice su odustajale i okretale se natrag...
osim jedne koja je istrajno išla napred... i uopšte se nije htela predati!
Na kraju je svaka odustala, osim ove jedne žabice koja se sama i s velikim ambicijama popela na vrh kule!
Ostale žabice, kao i gledaoci, su želeli saznati kako je uspela baš ona uraditi ono što su ostali smatrali nemogućim.
Jedan gledaoc je pristupio žabici i zapitao je kako je uspela skupiti toliko snage I volje da izađe do samog vrha .
Tada se ispostavilo, da je... pobednička žabica gluva!!!
Naravoučenije?
Nikad nemoj slušati one ljude koji su negativni i pesimisti . . . jer ti uzimaju najbolje čežnje i snove koje imaš u svojoj duši!
Uvek misli na snagu reči jer sve što čuješ ili čitaš utiče na tvoja dela!
Dakle:
Budi UVEK OPTIMISTA!
i šta više…
jednostavno budi “gluv” kada ti neko kaže da ne znaš i ne možeš ostvariti svoje snove!
Pomisli:
U svemu možeš uspeti kad to stvarno želiš!
-----------------------------------------------------Pogled s one strane...
Mladi par se doselio u ulicu.
Sledećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila svoju komšinicu kako širi veš.
"Kako joj je prljav taj veš..." – rekla je.
"Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala. Uopšte ne zna prati! "
Muž je ćutke posmatrao događaj, ali nije ništa rekao.
Svaki put kada bi komšinica širila veš, komentar bi bio isti…
Mesec dana kasnije, žena je bila u čudu,
kada je jedno jutro videla kako je komšinicin veš čist.
Rekla je mužu:
"Pogledaj! Konačno je naučila dobro oprati veš. Ko li ju je naučio?"
Muž joj odgovori:
"Niko. Ja sam danas ustao ranije i oprao prozore. .."
---------------------------------------------------------------
Neki je čovek ušao u autobus i seo pored čoveka koji je samo na jednoj nozi imao cipelu.
“ Očigledno je da ste izgubili jednu cipelu.”
“ Ne dobri čoveče ”, odgovorio je, “ jednu sam našao.”
Ako je nešto očigledno, ne mora biti i istinito.
---------------------------------------------------------------
ISKUSTVO JEDNE UČITELJICE
Jednoga dana zamoli učiteljica svoje učenike da napišu imena svih ostalih učenika u razredu na list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im reče da razmisle što je to najljepše što bi mogli reći o svakom pojedinom učeniku i da to napišu pored njihovih imena.
Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili učionicu i predali svatko svoj list učiteljici.
Preko vikenda je učiteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog učenika i pored njega popis najljepših primjedbi koja su drugi učenici dali o njemu ili njoj.
U ponedjeljak je predala svakom učeniku njegov ili njen popis. Već nakon kratkog vremena su se svi smjehuljili.
„Uistinu?“, šaputali su... „Nisam mislio/mislila da uopće nekome toliko značim!“ i „Nisam mislio/mislila da sam drugima toliko drag/draga“, bili su komentari.
Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Vježba je ispunila svoju svrhu, a učenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim učenicima.
Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od učenika poginuo u ratu pa je učiteljica otišla na njegov pogreb.
Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog čovjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju počast.
Učiteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, reče joj: „Jeste li Vi Markova učiteljica matematike?“ Potvrdila je: „Da“. Potom on reče: „Marko je često govorio o Vama.“
Poslije pogreba većina Markovih učenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i očito su jedva čekali da porazgovaraju s učiteljicom. „Nešto bismo Vam pokazali“, reče otac i izvadi novčanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da ćete Vi to prepoznati.“
Iz novčanika je izvadio već ishabani list papira, koji se već slijepio očito od čestog umotavanja i otvaranja.
Učiteljica je naravno odmah znala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markovi kolegice i kolege iz razreda o njemu.
„Tako smo Vam jako zahvalni što ste to učinili“, reče Markova majka. „Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.“
Svi su se ostali učenici okupili oko svoje nekadašnje učiteljice.
Ivan se tada nasmije i reče: „I ja čuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaćeg stola.“
Filipova žena reče: „Filip me zamolio da listu stavimo u naš album s vjenčanja.
„I ja čuvam još uvijek svoju u svom dnevniku“, reče Marija.
Potom Ana, pa još jedna učenica, izvadi iz svoga kalendara već istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima.
„Uvijek ga nosim sa sobom“, reče Ana i doda: „Mislim da svi još uvijek čuvamo taj list papira.“
Učiteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplaka.
Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više neće vidjeti.
Često u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da će svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada će to biti.
Zato bismo trebali reći svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni.
Recimo im to dok nije prekasno.
-------------------------------------------------------Eho
Jedan čovek i njegov sin su jednog dana išli šumom. Odjednom,
dečak zape i osećajući bol kriknu: "Ahhh!" Iznenada, ču glas
koji je dolazio s planine: "Ahhh!" Znatiželja ga obuze pa dreknu:
"Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi beše: "Ko si ti?" Ovo ga naljuti,
pa ponovo dreknu: "Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!" De-
čak pogleda oca i upita ga: "Tata, šta se ovo dešava?"
"Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu: "Divim ti
se!" Glas odgovori: "Divim ti se!" Otac ponovo uzviknu: "Predi-
van si!" Glas reče: "Predivan si!" Dečak je stajao iznenađen, ali
još uvek ne shvatajući šta se dešava.
Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali, to je ustvari 'život'.
Život ti uvek vraća ono što ti daješ. Život je ogledalo tvojih de-
la. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi. Želiš li više dobra, po-
dari više dobra. Želiš li razumevanje i poštovanje, tada razume-
vaj i sam poštuj. Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te
respektuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i respektuj ih. Ovo
pravilo odnosi se na svaki aspekat života. Život ti uvek vraća
ono što daješ. Tok tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo
tvojih dela."
------------------------------------------------------------------------------Da li si ti sargarepa, jaje ili zrno kafe?
Cerka se zalila svom ocu na tezak zivot i rekla kako ne zna vise kako da se suprotstavi zivotnim problemima i teskocama, kako nema vise snage za borbu; jer cim resi jedan problem, vec je pred njom drugi i tezi od prethodnog.
Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vreme voda u posudama pocela je da kljuca. U prvi lonac je stavio sargarepu, u drugi jaje, a u treci nekoliko zrna kafe, zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vreme.
Cerka se nije mogla strpeti, jer nije znala sta njen otac tim postupkom zeli reci i dokazati.
Otac je iskljucio sporet, pa je izvadio sargarepu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je cerku i upitao: "Sta vidis?"
- "Vidim sargarepu, jaje i zrno kafe", odgovorila je.
Zatrazio je od nje da opipa sargarepu i osetila je da je sargarepa jako meka i krhka. onda je zatrazio da oguli jaje i videla je da je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomirise kafu, a ona se nasmesila kad je osetila njen bogati miris.
-"Ali sta sve ovo treba da znaci"?, upitala je zacudjeno.
-"Znaj, kceri moja, da su i sargarepa i jaje i kafa prosli kroz isto stanje, boreci se sa istim neprijateljem -'kljucalom vodom', ali se svaki od njih suprotstavio na razlicit nacin.
Sargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omeksala i oslabila u kljucaloj vodi.
Jaje je cuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promenilo iz tecnog u tvrdo stanje.
Dok je kafa sasvim drugacija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - ona je uspela promeniti vodu! A ti??
Da li si sargarepa koja je naizgled jaka, ali, cim naidjes na manje prepreke i teskoce, oslabis i gubis snagu?
Ili si jaje mekog srca koje, kad naidje na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (spoljasnji izgled) se ne menja, ali se menja tvoja unutrasnjost tako da tvoje srce postaje tvrdo, jako i gorko?
Ili si zrno kafe koje izmeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako sto je cini ukusnom i daje joj lep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu cinis boljom, vrednijom, ti teskocu sebi olaksavas tako da ona bude olaksica umesto teskoce i problema, brige i tuge.
Razmisli, kceri moja, kako ces se suociti sa svim problemima i teskocama ovoga sveta?"
Da li si ti sargarepa, jaje ili zrno kafe?
------------------------------------------------------Poučna priča svim prosvetnim radnicima.
Pre mnogo godina čuo sam priču jedne učiteljice. Zvala se gospođa Tompson.
Prvog dana školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž.
Poput većine učiteljica rekla je deci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na svom mestu sedeo dečak, po imenu Tedi Stodard.
Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primetila da se slabo igra sa ostalom decom, odeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno.
Tedi je takođe umeo da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson
zaista uživala da piše velike masne kečeve crvenom hemijskom na njegovim zadacima. U školi gde je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da pre nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je
ostavila Tedijev izveštaj za kraj. Kada ga je pročitala doživela je veliko iznenađenje.
U prvom razredu, za Tedija je pisalo, "Tedi je bistro dete i uvek se smeje. Uredan je i lepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga."
U drugom razredu, "Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlečivo bolesna."
U trećem razredu, "Teško je podneo smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promeni, to će loše da se odrazi po njega."
U četvrtom razredu, "Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času."
Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci doneli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon doneo nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.
Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka deca su počela da se smeju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gde su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dečiji smeh tako što je rekla da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji posle škole da bi joj rekao "Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka."
Pošto su deca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje deci, gramatiku i matematiku. Umesto toga počela je da ih uči.
Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu decu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sledeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.
Šest godina je prošlo pre nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Posle četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocenama. Uveravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Posle četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da idalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stoddard.
Ali ovde nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proleća. Tedi je rekao da je upoznao jednu devojku i da će se venčati. Objasnio joj je da mu je otac umro pre nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na venčanju uzme mesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.
Zagrlili su se i Dr. Stoddard joj je šapnuo, "Hvala gospođo Tompson što ste verovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu."
Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula "Tedi, grešiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Pre tebe nisam umela da učim druge."
-------------------------------------------------HRABROST JEDNOG MIŠA
.. .jer nedostaje jedna suštinska stvar...
' Po indijskoj basni postojao je miš koji je živeo u neprestanom strahu od mačaka. Jedan čarobnjak sažalio se na njega i pretvorio ga u mačku. Tada je on počeo da strahuje od pasa. Čarobnjak ga je pretvorio u psa, posle čega je ovaj počeo da se boji pantera. Kada je pretvoren u pantera, počeo je da se boji lovaca. Čarobnjak se predao, ponovo ga pretvorio u miša i rekao mu: »Nikako ne mogu da ti pomognem, jer uvek zadržavaš srce jednog miša«.
---------------------
Svaki dan u tvom životu je specijalan
Jednog dana, moj prijatelj je otvorio jednu od fioka koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadio je jedan zamotuljak u ružinom papiru i rekao: "Ovo nije bilo šta, ovo je nešto specijalno."
Odmotao je paketić i bacio papir, a onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, pre otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrebila. Čuvala je to za neku "specijalnu priliku".
"Dobro... ja mislim da je sada prilika za to." Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na sahrani. Njegova žena je umrla. Okrenuo se prema meni i rekao: "Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan."
Još uvek se sećam njegovih reči... one su promenile moj život. Više čitam, a manje čistim. Više sedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu i nepokošen travnjak. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna celina ispunjena užicima, a ne kurs preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čase svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvek kad poželim. Fraze: "jednog dana" i "jednog od ovih dana" nestale su iz mog rečnika. Ako nešto vredi videti, slušati ili raditi, onda ja to želim videti, slušati ili raditi SADA. Nisam siguran u to, šta bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovde sutra, u šta mi svi verujemo. Mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom familijom, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj zbog nekih nesporazuma, i pomirila se s njima. Verujem da bi ona išla da jede u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.
Upravo ove neuradjene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta mi što sam prestao da vidjam moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" hteo nazvati. Smeta mi što ne pišem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i deci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam da ne zakasnim, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život sa smehom ili radošću. I svaki dan kažem sebi samom, da je danas jedan specijalni dan...
Svaki dan, svaki sat, svaki minut... je specijalan.
-------------------------------------------------------------
Paradoks našeg vremena kroz istoriju je da imamo vece zgrade, ali krace živce, šire puteve, ali uža gledišta. Trošimo više, ali imamo manje, kupujemo više, ali uživamo manje. Imamo vece kuce i manje porodice, više pogodnosti, ali manje vremena.
Imamo više diploma, ali manje razuma, više znanja, ali manje rasuđivanja, više stručnjaka, ali ipak više problema, više medicine, ali manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smejemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno ležemo, ustajemo previše umorni,čitamo premalo, gledamo TV previše i molimo se retko.
Umnogostručili smo naše imetke, ali smanjili svoje vrednosti. Govorimo previše, volimo preretko i mrzimo prečesto. Naucili smo kako da preživljavamo, ali ne i da živimo. Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. Stigli smo sve do Meseca i natrag, ali imamo poteskocu da predemo preko ulice da upoznamo novog komšiju. Osvojili smo spoljni prostor, ali ne i unutrašnji.
Uradili smo velike stvari, ali ne i bolje. Ocistili smo vazduh, ali zagadili dušu. Savladali smo atom, ali ne i svoje predrasude. Pišemo više, ali ucimo manje. Planiramo više, ali postižemo manje. Naucili smo da žurimo, ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve manje i manje.
Ovo su vremena brze ishrane i sporog varenja, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa. Ovo su dani dve plate, ali više razvoda, luksuznijih kuća, ali uništenih domova. Ovo su dani bržih putovanja, višekratnih pelena, moralnosti koja se može odbaciti, jednodnevnih predstava, preteških tela i tableta koje cine sve od hrane, da utišaju, da ubiju.
Ovo je vreme kada ima mnogo toga u izlogu, a ništa u skladištu. Vreme kada vam tehnologija može doneti ovo pismo i vreme kada možete odabrati da li ćete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu zauvek. Zapamtite, recite poneku ljubaznu rec onome koji vas gleda sa strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići.
Setite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta ni pare. Setite se da kažete: "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj ce zakrpiti povredu kada dolaze duboko iz vas. Setite se držati se za ruke i ceniti momente, jer jednog dana ta osoba nece biti tu ponovo.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru i dajte vremena podeliti vaše dragocene misli s drugima.---------------------------------------------------LETEĆI KONJ
U drevnoj Indiji, jedan čovek osuđen je na smrt. Kada je kazna izrečena, pao je pred noge svoga kralja i zatražio milost. »Gospodaru, ako mi poštedite život«, rekao je, »u roku od godinu dana naučiću vašeg konja da leti.«
»Privremeno si slobodan«, rekao je kralj. »Ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti, presuda će biti izvršena.«
Kada su ga kasnije članovi porodice zabrinuto pitali kako misli da ostvari svoje obećanje, čovek je spokojno odgovorio: »Za godinu dana može da umre kralj, ili da umre konj, ili da umrem ja, a na kraju krajeva, možda taj konj stvarno i poleti!«
-------------------------------------Filozofija Charlesa Schultza
Ovo sto sledi je filozofija Charlesa Schultza, tvorca "Peanutsa" i Charlie Browna. Ne morate zaista odgovarati na pitanja. Samo procitajte tekst do kraja i shvaticete poruku.
1. Nabrojite petoricu najbogatijih ljudi na svetu.
2. Nabrojite zadnjih pet pobednika u golfu.
3. Nabrojite imena zadnjih pet Miss Worlda.
4. Nabrojite desetero ljudi koji su dobili Nobelovu ili Pulicerovu nagradu.
5. Nabrojite dobitnike Oscara za najboljeg glumca i glumicu u zadnjih pet godina.
I, kakav je rezultat?
Stvar je u tome da malo nas pamti jucerasnje senzacije. Ovo nisu gubitnici, radi se o najboljima na svom podrucju. No, pljesak utihne. Nagrade izgube sjaj. Postignuca padaju u zaborav. Pohvale i povelje pokopaju se skupa s njihovim dobitnicima.
Evo jos pitanja, da vidimo kako cete sada proci.
1. Nabrojite par ucitelja koji su vam pomogli u skoli.
2. Nabrojite tri prijatelja koji su vam pomogli kad vam je bilo tesko.
3. Nabrojite petoro ljudi od kojih ste nesto vazno naucili.
4. Razmislite o par ljudi koji su ucinili da se osecate vaznim.
5. Razmislite o petoro ljudi s kojima se rado druzite.
Lakse?
Pouka: Ljudi koji vas zivot cine drugacijim nisu oni s najvise diploma, najvise novaca ili najvise nagrada. To su ljudi kojima je stalo.
Ne brinite o mogucem smaku sveta danas.
U Australiji je vec ionako sutra!
-------------------------------------
Reci ranije . . .
On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona beše nežna i osetljiva. Uzeli su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala decu. Deca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… uobičajna priča.
Kad su sva deca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.
Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili lekari i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život¨.
Čovek nije ništa odgovrio. Seo je uz krevet i uzeo ženu za ruku... njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
¨Ti nećeš umreti!¨
¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.
¨Zato jer si mi potrebna!¨
¨A zašto mi to ranije nisi rekao?¨
Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Nemoj reći: »Moja majka, moj sin, moja žena... to već ionako zna«. Možda i zna,ali nikad se niko nije umorio slušajući voljenu osobu koja joj to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: »Ja sam, želim ti reći da te volim«.
Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Trebam te! Volim te, volim, volim te...«.
Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.
--------------------------------------------------------------------Nesreća
"Nesreće mogu doneti rast i prosvetljenje", reče učitelj.
To je obrazložio ovako:
Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suvim granama drveta koje je stajalo usred velike puste ravnice. Jednog je dana orkanski vetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem - dok napokon nije doletela do šume bogate plodnim drvećem.
I zaključio bi: "Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje."
----------------------------------------------------------
Prava ljubav
Za Mozisa Mendelsona, dedu cuvenog nemackog kompozitora nikako ne bi moglo da se kaze da je bio lep covek. Imao je pilicno nisku figuru i bio je groteskno povijen u ledjima. Jednoga dana otisao je u Hamburg u posetu trgovcu koji je imao prelepu kcer, Frumtje. Mozis se beznadezno zaljubio u nju. Medjutim, Frumtje je, zbog njegovog nakaznog izgleda, osecala odbojnost prema njemu.
Kada je doslo vreme za odlazak, Mozis je sakupio hrabrost i popeo se stepenicama do devojcine sobe da bi poslednji put s njom porazgovarao. Ona je bila vizija nebeske lepote i zbog toga sto je odbijala da ga pogleda, osecao je duboku tugu. Posle nekoliko pokusaja da zapocne razgovor, Mozis je stidljivo upitao:
- Da li verujete da se ljudi vencavaju na nebesima?
- Da - odgovorila je ne podizuci pogled. A vi?
- Ja verujem - glasio je njegov odgovor. Znate, kada se na nebesima rodi decak, Gospod objavi kojom ce se devojkom ozeniti. Kada sam se ja rodio, meni su pokazali moju buducu mladu . Zatim je Gospod dodao: "Tvoja zena bice grbava." Od tada sam glasno izgovarao:"O, Boze, grbava zena bice prava tragedija. Molim ti se, Gospode, daj meni grbu a nju ostavi da bude lepa."
Na to ga je Frumtje pogledala pravo u oci i protresla ju je jeza od nekog dubokokg osecanja. Ustala je i pruzila Mendelsonu svoju ruku. Kasnije mu je postala veoma privrzena supruga.
-----------------------------------------------------------------------Kiša je neprestano padala dok su Tenzen i Ekido zajednički putovali blatnjavim putem. Zašavši za krivinu, naišli su na lepu devojku u svilenom kimonu sa pojasom, koja nije mogla da predje na drugu stranu puta.
" Hajde, devojko ", reče joj Tenzen, ne premišljajući se ni za trenutak.Podigavši je u naručje,preneo ju je na drugu stranu, preko blata.
Ekido nije progovorio ni reči, sve dok kasno te večeri nisu stigli u hram u kome je trebalo da prespavaju. Potom više nije mogao da izdrži. " Mi kaludjeri ne prilazimo ženama", rekao je Tenzenu, "pogotovu ako su to lepe i mlade devojke. To je opasno. Zašto si to učinio:"
" Ja sam devojku ostavio tamo", odvratio mu je Tenzen," Zar je ti još uvek nosiš sa sobom ?"
-------------------------------------------------
Prica jedne svece ...
Zapalili ste me i gledate moje svetlo. Radujete se jasnoci i toploti
koju darujem. Veselim se da mogu goreti za vas. Da nije tako
lezala bih u nekoj kutiji bez koristi. Smisao dobijam tek kada gorim.
Ali, dobro znam, sto duze gorim, to kraca postajem, to se vise blizim svome kraju. «Izgorela je» reci cete, a ono sto je ostalo vi cete
baciti. Znam, za mene postoje dve mogucnosti: Ili da ostanem u kutiji
u tami, ili da gorenjem postajem kraca. Dajem sve u korist svetla, a time dovodim samu sebe kraju . Ipak lepse je ako mogu nesto dati...
Gledaj, isto je tako s ljudima! Ili se povuku , ostajuci sami za sebe i sve je hladno i prazno; ili se priblize ljudima i daruju im od svoje toplote i ljubavi i onda zivot dobija smisao. Ali, znaj i to da za ovo moras dati nesto od sebe samog, nesto od svoje radosti, od svoje srdacnosti, od svog smeha, mozda nesto i od tuge. I ne trebas bojazljivo razmisljati
o tome kako ces sacuvati samo sebe. Mislim da samo onaj ko druge veseli postaje sam veseliji. Samo onaj ko je svetlo drugima, sam ce primiti svetlo. Sto vise goris za druge to ce svetlije biti u tebi samom.
Mnogi su ljudi samo zato tmurni i neraspolozeni, jer se boje biti
ovde za druge, zale se i neprestano mrmljaju na teska vremena.
Jos uvek nisu shvatili ovo: Jedno jedino svetlo koje gori, vece je i vrednije nego sva tama sveta.
Dopustite dakle da vas malo ohrabrim, ja, mala sveca.
--------------------------------------------------------------------Dva krcaga
Vodonoša u Indiji imao je 2 velika krčaga koje je nosio obešene o motku o vratu. Jedan krčag je bio napukao, a drugi je bio savršen. Dok je savršeni krčag uvek donosio punu meru vode nakon dugog hoda od potoka do kuće, napukli krčag doneo bi samo polovinu. Pune dve godine ovo se dnevno ponavljalo i vodonoša je donosio meru i po vode do gospodareve kuće. Naravno, savršeni krčag je bio ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namjenjen. Jadni, napukli krčag stideo se svog nedostatka i osećao se jadno doprinoseći samo polovinu onog šta je trebao.
Po isteku druge godine, shvativši svoj gorki neuspeh, jednog dana reče vodonoši pri potoku:
,,Stidim se sebe i hteo bih se izviniti."
Upita vodonoša:
,,Zašto se stidis?"
Krčag nastavi:
,,Proteklih godina mogao sam donositi samo pola svog tereta jer je druga polovina iscurila kroz napuklinu putem do gospodarove kuće. Zbog moje mane ti radiš više a ne dobijaš naknadu za svoj napor."
Vodonoša se sažalio nad starim, napuklim krčagom i saosecajno reče:
,,Kad se budemo vraćali želeo bih da obratiš pažnju na prekrasno cveće uz stazu"
Stvarno, kad su se penjali uzbrdo, stari napukli krčag opazio je s jedne strane divno cveće obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja opet ga obuzme tuga i još jednom se izvini vodonoši za svoj neuspeh.
Vodonoša mu reče:
,,Da li si opazio da je cveće samo s tvoje strane staze, a na strani savršenog ga nema!!! To je zato jer sam ja oduvek znao za tvoj nedostatak pa sam ga iskoristio. Na tvojoj sam strani posadio semenke cveća i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zalivao. Već dve godine berem ovo divno cveće i njime ukrašavam gospodarev sto. Bez tebe ova lepota nikada nebi krasila njegov sto."
-------------------------------------------------------------
Indijska legenda
Verovatno ste culi za indisjku legendu o malom zutom cvetu koji se rascvetao u jednoj basti. On cveta samo jednu sezonu i tada uvene.
Kada je jedan posetilac usao u ovu bastu, citamo u prici, sa svih strana slusao je samo zalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zasto? Zato sto je sve drvo palme korisno - plod, lisce, grane i deblo.
Medjutim kokosova palma zavidela je mangu, zato sto se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veci doprinos i dobila vise.
Oko posetioca koji je slusao samo zalbe zaustavilo se na jednom malom zutom cvetu koji je radosno cvetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: " Zasto se i ti ne zalis kao ostali?"
Cvet je odgovrio: " Posmatrao sam kokosovu palmu i zavideo joj na liscu koje se lelujalo na vetru. Pozeleo sam da donosim divne, socne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog zeleo da budem kao kokosova palma ili mango, On bi mogao to da ucini. Zeleo je da budem mali zuti cvet pa zato zelim da budem najbolji mali zuti cvet koji je ikad postojao.
---------------------------------------------------------------Devojke, one su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne zele doci do najboljih, jer se boje da ce pasti i - ozlediti se.
Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih lakse dodju.
Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nesto nije u redu, dok su zapravo one velicanstvene. Jednostavno, moraju biti strpljive i cekati da pravi covek dodje, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smeju pasti da ih dohvate, ko ih treba i voli napravit će sve da dodje do njih.
-------------------------------------
Ti si poseban !
Poznati govornik otvorio je svoj svoj seminar drzeci u rukama novcanicu od 20 dolara. U sobi u kojoj je bilo 200 ljudi upitao je:
,,Ko bi zeleo ovu novcanicu?"
Ruke su se podizale u vazduh.
On rece:
,,Dacu je nekome od vas, ali pre toga dozvolite mi da ucinim ovo."
A nastavi guzvati novcanicu. Potom upita:
,,Ko jos uvek zeli ovu novcanicu od 20 dolara?"
Opet su ruke bile visoko podignute u vazduhu.
,,Dobro", ponovi on, "a sta ako ucinim sledece?"
Ispusti novcanicu na zemlju i stade je uvrtati svojom cipelom.
Potom je podize, sada poguzvanu i prljavu.
,,A sada, ko je jos uvijek zeli?"
Opet su se ruke podigle u vazduh.
,,Prijatelji, svi vi ste naucili veoma vrednu lekciju. Bez obzira na to sto sam ucinio sa novcanicom, jos uvek ste je zeleli, zbog toga sto se nije smanjila njena vrednost. Jos uvek je bila vredna 20 dolara.
Mnogo puta u nasim zivotima, mi smo baceni, zguzvani, prizemljeni zbog odluka koje donosimo i okolnosti koje nam se nadju na putu.
Osecamo da smo manje vredni, ali bez obzira na to sta se dogodilo ili sta ce se dogoditi, vi nikada necete izgubiti svoju vrednost, prljavi ili cisti, poguzvani ili konacno pognuti, jos uvek cete biti vredni onima koji vas vole.
Vrednost naseg zivota nije u tome sto mi radimo ili koga poznajemo, vec pored koga smo. Vi ste posebni i nemojte to nikada zaboraviti!”
---------------------------------------------EVO JEDNE FANTASTIČNE PRIČE.
U pitanju je odlična igra rečima.
Bila jednom četvorica po imenu Svako, Neko, Bilo ko i Niko.
Trebalo je obaviti jedan vrlo važan posao i Svako je mislio da će ga Neko obaviti.
Bilo ko je to mogao učiniti, a Niko nije hteo.
Neko se zbog toga naljutio jer je to bio posao za Svakoga. Svako je opet mislio da bi ga Bilo ko mogao obaviti, no Niko nije shvatio da ga Neko ne želi obaviti. Na kraju je Svako krivio Nekoga jer Niko nije učinio ono što je mogao napraviti Bilo ko.-------------------------------------------------------------------San
Veliki taoistički učitelj Chuang Tzu sanjao je da je leptir koji leprša između cvetova tamo-vamo. U snu nije bio svestan sebe kao osobe. Bio je samo leptir. Iznenada se probudio i otkrio da leži u krevetu, kao ljudska osoba ponovo. Ali onda se je zapitao: "Jesam li ja čovek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovek?"
----------------------------------------------
»Stvari koje nisi nikada ucinio«
Secaš li se onog dana kad sam te molila
da mi posudiš svoj novi auto, koji sam zatim slupala?
Mislila sam da ceš me ubiti,
ali ti to nisi ucinio...
A secaš li se kad sam te nagovorila
da podemo na plažu iako si ti govorio da ce padati kiša,
i kiša je zatim i padala?
Mislila sam da ceš viknuti: »Jesam li ti rekao?!«
Ali ti si ostao miran...
Secaš li se kad sam ocijukala sa svima
da kod tebe izazovem ljubomoru,
i ti si bio ljubomoran.
Mislila sam da ceš me ostaviti,
ali ti to nisi ucinio...
Secaš li se kad sam prevrnula tortu od jagoda na tepih tvoga auta?
Mislila sam da ceš me istuci,
ali ti to nisi ucinio...
A seticeš se sigurno i one veceri
kad sam ti zaboravila reci da na slavlje treba doci u vecernjem odelu,
pa si došao u farmerkama?!
Mislila sam da ceš me ostaviti,
ali ti to nisi ucinio...
Istina, mnogo toga nisi ucinio.
Ali uvek si bio sa mnom strpljiv,
voleo si me i štitio.
Za mnoge stvari bih te molila za oproštenje da si se vratio iz Vijetnama...
Ali, ti se nisi vratio...
Zlatno pravilo:
Samo jednom živimo na ovom svetu.
Sve ono dobro što ga jedni drugima možemo uciniti, ljubaznost koju možemo iskazati, ucinimo odmah.
Ne odgadajmo to i ne zanemarujmo jer ovim svetom necemo proci drugi put.
(B.Ferrero)
----------------------------------------Zakasneli odgovor
U drevnoj Indiji poklanjala se velika pažnja vedskim ritualima, koji su se primenjivali s takvom tačnošću da, kad bi sveci molili za kišu, suša bi odmah prestajala. Živeo je tada jedan čovek koji se molio po ovim ritualima, preklinjući boginju Lakšmi da ga učini bogatim.
Čovek se molio punih deset godina bez ikakvog efekta, a onda je najednom postao svestan da je bogatstvo nešto prolazno i nevažno, pa se povukao u pećinu na padinama Himalaja i postao pustinjak.
Jednog dana, zadubljen u meditaciju, otvorio je oči i pred sobom ugledao ženu zadivljujuće lepote, koja je blistala i presijavala se kao da je od zlata. "Ko si i šta tražiš ovde?" upitao je. "Ja sam boginja Lakšmi, kojoj i si se molio punih deset godina. Došla sam da ispunim tvoju želju."
"Ah, dobra moja boginjo!" uskliknuo je čovek. "U međuvremenu sam spoznao lepotu meditacije i izgubio svaku želju za bogatstvom. Prekasno si stigla. Reci mi, zašto toliko kasniš?"
"Da budem iskrena", objasnila mu je Lakšmi, "ritualima koje si tako verno obavljao, u potpunosti si zaslužio traženo bogatstvo, ali nisam ti uslišila molbu zbog ljubavi i želje da učinim ono što je najbolje za tebe."
Ako bi mogao da biraš, šta bi odabrao: da ti želja bude ispunjena, ili da ti bude ukazana milost da ne izgubiš duševni mir?
--------------------------------------------------------
Naradina molitva
Indijski mudrac Narada bio je poklonik boga Hari. Toliko mu je bio posvećen da je jednog dana uobrazio kako nigde na svetu ne postoji čovek koji toliko voli Boga kao on.
Gospod je progovorio u njegovom srcu, naredivši mu: "Narada, idi na obalu Ganga i potraži grad u kome živi jedan od mojih vemika. Dobro će ti doći njegovo društvo."
Narada je učinio kako mu je rečeno i pronašao seljaka koji je ustajao u zoru, samo jednom izgovarao Harijevo ime, zatim uzimao motiku i odlazio da čitav dan okopava zemlju. Uveče, pre nego što bi zaspao, izgovarao je još jednom Harijevo ime. Narada je pomislio: "Kako je moguće da je ovaj paor pravi vemik, ako po čitav dan samo kopa?"
Tada je Gospod naredio Naradi: "Napuni do vrha jednu činiju mlekom i s njom obiđi čitav grad, ali nemoj ni kap mleka da prospeš". Narada je tako i učinio.
"Koliko si puta mislio na mene dok si obilazio grad?" upitao ga je Hari. "Ni jednom, Gospode", odgovorio je Narada. "Kako bih i mogao, kad si mi naredio da ne prospem ni kap mleka iz činije?"
"Eto, ta činija je toliko obuzela tvoju pažnju da si potpuno zaboravio na mene", rekao je Hari. "Šta da se onda kaže za tog seljaka, koji i pored toga što hrani brojnu porodicu, dva puta dnevno pomisli na mene?"
Ljudi većinom posmatraju druge i lako ih osuđuju i kritikuju, dok malo njih primjećuju svoja djela.
------------------------------------------------------------Јерменин и његов син
На самрти позва стари Јерменин свога сина па га доведе до прозора и упита шта види.
- Људе, одговори он.
Затим му пружи огледало да се погледа и упита га шта види.
- Видим себе, одговори син.
- Ето, сине! И прозор и огледало направљени су од истог стакла, с том разликом што се на стаклу од огледала налази танки слој сребра. И у животу је тако: где год се сребро нађе између људи, ту човек види само себе.
------------------------------------
Bezumnik
U vrtu jedne ludnice sretoh mladica bledog lika, lepog i cudjenjem obuzetog.
I sedoh kraj njega na klupu, te rekoh: "Zasto si ovde?"
On me pogleda zapanjeno, pa rece: "Pitanje ti je nedolicno, ali cu ti ipak odgovoriti. Moj otac je od mene hteo da nacini svoju sliku i priliku, a to je zeleo i moj stric. Moja majka htela je da budem bas kao njen uvazeni otac. Moja je sestra isticala svoga muza moreplovca kao savrsen primer na koji je trebalo da se ugledam. Moj brat misli da treba da budem, kao i on, dobar atleta.
Tako su i moji ucitelji, doktor filosofije, profesor muzike i logicar, odreda cvrsto resili i svaki bi od njih da budem odraz njegovog lika u ogledalu.
Zato sam dosao ovde. Tu mi deluje zdravije. Barem mogu da budem to sto jesam."
Uto se iznenada okrenu ka meni i rece: "Nego, reci mi, da li su i tebe ovamo takodje oterali obrazovanje i dobar svet?"
A ja odgovorih: "Ne, dosao sam u posjetu."
On rece: "Ti si, dakle, jedan od onih sto zive u ludnici s one strane zida."
--------------------------------------
ЈУЧЕР, ДАНАС и СУТРА !
Постоје два дана која нам стално измичу и која не можемо контролисати.
Први је ЈУЧЕР који је однео своје бреме брига, грешака, разочарања, туге
и патњи.
ЈУЧЕР нам је измакло заувек! Ништа га не може вратити!
Не можемо поправити донешене одлуке, ни вратити изречене речи.
ЈУЧЕР је дан који је неповратно прошао.
Други дан над којим немамо контроле је СУТРА.
Пун обећања и нада или брига и проблема, ко то зна ?
Сунце ће засијати или ће га прекрити облаци, ми још ништа не знамо, јер СУТРА још није дошло.
Остаје нам само ДАНАС!
Имамо на располагању само тај један мали дан да се ухватимо у коштац са
животом и колико год борба била тешка ми је морамо издржати.
Све тешкоће данашњег дана нас не могу поколебати, једино нас мучи кајање
за јучерашње грешке и страх од неизвесне сутрашњице!
----------------------------------------------Једна млада жена је једног дана рекла нешто чиме је увредила своју најбољу пријатељицу. Она је одмах зажалила, и направила би све да повуче своје речи назад. Она је то рекла импулсивно, у моменту непажње, уз то да су биле тако блиске, није ни помислила на ефекте својих речи раније.
У настојању да оповргне оно што је урадила, отишла је код једне старе мудре жене. Објашњавајући ситуацију и упита је за савет. Стара мудра жена послушала је стрпљиво, трудећи се да одреди колико је искрена ова млада жена, колико је стварно желела да исправи ситуацију.
Мудрица је рекла, ,,Требаш учинити две ствари да би могла исправити своје дело. Једна од њих је екстремно тешка. Вечерас, узми своје најбоље јастуке од перја, и отвори у свакој од њих мале рупе. Онда, пре изласка сунца, мораш поред сваког прага у градићу ставити по једно перо. Када завршиш први корак, врати се опет мени и рећи ћу ти другу ствар. ,,Млада жена се вратила кући да се припреми за свој посао. Целу ноћ је провела идући са једног у други праг. Прсти су јој се смрзнули, док је ветар био много оштар. Међутим она је ишла даље тамним улицама..
Након изласка сунца, млада жена се вратила код старе мудрице. Она је била исцрпљена, међутим осећала је олакшицу да ће њен труд бити награђен. ,,Моји јастуци су празни. Стављала сам испред сваког кућног прага по једно перје.”
Сада, рекла је стара мудрица, ,,Иди назад и напуни своје јастуке назад и све ће бити као раније.” Млада жена је била ошамућена. ,,Ти знаш да је то немогуће!” Ветар је сигурно одувао перја након остављања испред прагова! Ниси рекла да требам то покупити назад! Ако је ово твој други захтев, онда ствари неће никад бити исте.”
То је истина, рекла је мудрица. ,,Никад не заборави. Свака твоја реч је перје у ваздух. Једном казано, никакав покушај, ма колико био искрен неће вратити речи у твоја уста. Изабери добро твоје речи, и добро их чувај у присутности оних које волиш, зато запамти да једна добра реч може да греје три хладна зимска месеца.
-------------------------------------
Магарац и човјек
Једног је дана сељаков магарац пао у бунар.
Животиња је сатима сажаљиво плакала док је сељак покушао смислити шта да уради.
Напокон је одлучио-будући да је животиња стара а бунар ионако треба прекрити, није вриједно труда спасавати магарца.
Позвао је све суседе да му дођу помоћи. Сви су зграбили лопате те почели набацивати ђубре у бунар. На почетку је магарац схватио шта се дешава те је почео очајницки плакати. Тада се на опште чуђење примирио. Након неког времена сељак је напокон погледао у бунар. Био је запањен оним шта је видео. Са сваком лопатом ђубрета које је погодило његова леђа магарац је радио нешто задивљујуће. Истресао би леђа и попео се једну степеницу више. Како су сељак и суседи наставили убацивати ђубре на животињу, он би је отресао и попео се. Ускоро, сви су задивљено посматрали магарца који је закорачио преко ивице и сретно искочио!
Живот ће на тебе истресати ђубре, разне врсте прљавштине. Трик како да изађеш из бунара састоји се у томе да то отресеш и попнеш се преко тога једну степеницу више.
Свака наша недаћа је степеница. Можемо изаћи из најдубљег бунара једноставно не посустајући. Никад не одустај! Отреси то и попни се једну степеницу више.
Запамти пет једноставних правила за срећу:-----------------------------------------------------------------Велика срца воле, мала траже да буду вољена
Драгуљар је седео за столом и кроз излог своје отмене трговине посматрао пролазнике.
Нека се девојчица приближила трговини и прислонила носић на излог. Као небо плаве очи радосно засијаше кад угледа један од изложених предмета.
Ушла је одлучно и прстом показала огрлицу од модрог тиркиза.
"То је за моју сестру. Можете ли ми је запаковати као поклон?"
Трговац с неверицом погледа девојчицу и упита: "Колико новца имаш?"
Она се подиже на прсте, стави на сто лимену кутију, отвори је и испразни. Било је ту неколико мањих новчаница, шака ситниша, неколико шкољки и фигурица.
"Хоће ли бити довољно?" упита поносно.
"Желела бих старијој сестри купити поклон. Откада немамо маме, она обавља све послове и нема ни тренутка времена за себе. Данас јој је рођендан. Уверена сам да ће је поклон веома обрадовати. Њене су очи исте боје као тај драги камен."
Трговац је отишао у малу просторију и у златноцрвени папир запаковао кутијицу.
"Узми и пажљиво понеси", рече девојчици.
Она узе пакетић као победнички пехар и поносно изађе из трговине.
Сат времена касније у трговину уђе прекрасна девојка с косом боје меда и дивним модрим очима. Стави на сто кутијицу коју је трговац пажљиво запаковао и упита:
"Ова је огрлица купљена у вашој трговини?"
"Да, госпођице."
"Колико је коштала?"
"У мојој трговини цене су ствар поверења, тичу се само мене и мојих купаца."
"Моја сестра је имала нешто ситниша, сигурно није могла платити овако вредну огрлицу!"
Трговац затвори кутију, сложи омот и врати је девојци.
"Ваша је сестра платила највишу цену: дала је све што је имала".
-----------------------------------------------------------------------У неугледној кафани једног малог лучхог места окупљали су се мештани ради пића и разговора. Између осталих окупљало се ту и једно мање друштво локалних пијанаца који су вечери проводили уз алкохол и расправу о реинкарнацији.
Међу њима је био и Џек Лондон (писац) који је повео дугу расправу о томе како се услед реинкарнације исти људи могу наћи на истом месту после сто година.
Једне вецери био је ред на Џек Лондона да части и све до затварања кафане он је наручивао пиће за све.
Пред фајронт млади конобар му је пришао и захтевао да се цех плати.
Тада га је чувени писац, иначе познат као тежак на новчанику, упитао:
-"Дечаче, да ли ти знас ко сам ја?"
"Наравно да знам господине Лондон"
-"Да ли знаш о чему ја и моји пријатељи разговарамо овде у кафани"
"Знам господине Лондон, причате о реинкарнацији и томе како се исти људи нађу на истом месту након сто година"
-"Пошто све лепо знаш ја ћу ти радо платити рачун када се поново сретнемо овде за сто година."
На то му конобар одговара: "Али господине Лондон, ви сте ми то исто рекли пре стотину година!"
Задивљен Џек Лондон је платио рачун и оставио богату напојницу домишљатом младом конобару.
-------------------------------
Најлепше руке
Окупило се неколико госпођа у једном салону за лепоту поводом организовања такмичења за избор најлепших руку. Суд о томе препустиле су једном мудром старцу.
Након разгледања приказаних руку, старац не хтеде изрећи суд.
- Не могу га изрећи - рекао је, - пре него што се обратим сиромасима и док они не одлуче. Јер верујем, да су најлепше руке оне које доносе радост људима око себе, које бришу сузе једног сирочета, оне на којима се одмара бол једне уцвељене душе, које нахране једног гладног и напоје једног жедног.
-----------------------------------------------------------------------Лаиса
У старо доба, живела је у Коринту једна жена по имену Лаиса. Живела је грешним животом а њено име се повезује са следећим догађајем: кад су се на њеном лицу појавиле прве боре, Лаиса је почела да ломи сва огледала која су јој долазила под руку, будући да је свако од њих разоткривало прве знаке њеног старења.
Много пута и ми, људи, не можемо да поднесемо истину, нити налазимо снагу да прихватимо боре нашег духовног постојања. Тешко нам пада да примимо савете и примедбе других. Али онај човек, који жели да се поправља, увек ће тражити неког ко ће га подсећати на његово несавршенство и ко ће му указивати како да изнађе начине и средства ка савршенству.
--------------------------------
Жена вози путем...
Мушкарац вози истим путем, али у супротном смеру...
Када се сусретну, жена спусти прозор и викне:
-Коњ!
Мушкарац одмах спушта прозор и одговара:
-Вештице!
Наставе даље свако својим путем, а мушкарац, смејући се што је онако одговорио жени, уђе у прву кривину и:
Удари право у цркнутог коња који је лежао на друму...
Наравоуценије
Мушкарци често не разумеју шта им жене говоре!
А понеки од њих помисле, да су све жене помало вештице...
----------------------------------------------------------------------------------Korak, disanje - zamah metlom
Bepo, cistac ulica, radio je svoj posao rado i temeljito. Znao je da je njegov rad potreban. Kad bi meo ulice cinio je to polako i jednolicno: kod svakog koraka jedno disanje, i kod svakog disanja jedan zamah metlom. Korak - disanje - zamah metlom - korak - disanje - zamah metlom...
Ponekad bi malko zastao i razmisljao gledajuci ispred sebe. Zatim bi nastavio: korak - disanje - zamah metlom - korak disanje - zamah metlom. Dok bi se Bepo tako pomicao i pred sobom posmatrao neociscenu ulicu, a iza sebe ociscenu, dolazile bi mu cesto velike misli. Ali bejahu to misli bez reci, misli koje se vrlo tesko mogu drugima saopstiti. Slicno kao neki odredjeni miris kojeg se jedva jos secamo ili kao neka boja o kojoj smo sanjali.
Nakon rada sedeo je Bepo kod devojcice Momo i tumacio joj svoje velike misli. Ona ga je na poseban nacin slusala. Zato bi se njemu razvezao jezik i pronalazio bi prave reci:
- "Vidis Momo", govorio bi on, "to ti je tako: Ponekad imas pred sobom vrlo dugu ulicu. i mislis: strasno je duga, nemoguce ju je ocistiti; znas, tako mislis." Pogledao bi cuteci preda se i onda nastavio: "I, tada se pocnes zuriti. i zuris se sve vise i vise. Ipak svaki put kad pogledas, vidis da ulica pred tobom nije nimalo kraca. Pocnes se jos vise napinjati i tada te uhvati strah, a na koncu izgubis dah te ne mozes dalje. A ulica je jos uvek tu. Tako se ne sme ciniti."
Bepo je kratko vreme razmisljao i nastavio: "Ne sme se nikad misliti na celu ulicu najedanput, razumijes li? Mora se misliti samo na sledeci korak, na sledece disanje, na sledeci zamah metlom. I uvek ponovno samo na sledeci".
Ponovno je zastao i razmisljao pre nego je dodao: "Takav rad donosi radost. To je vazno. Tada se posao uradi dobro. Tako to treba biti."
Nakon duge stanke nastavio je: "Odjednom vidis da je cela ulica ociscena - korak po korak. Uopste ne znas kako, a i ne izgubis dah."
Klimajuci glavom, Bepo je rekao na kraju: to je vazno!
---------------------------------------------------------------------Brodska jedra
Jedna legenda govori o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visile obješene na drvenoj motki na ramenu.
Upitali prvog čovjeka šta ima u vrećama. Odgovorio je: - Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, posmatram, proučavam, mislim šta ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unazad, mučio se nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: -U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži moje greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kuda god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.
Treći muškarac je odgovorio: - Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. A vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.
-----------------------------------
Sta zene zele
Mladi kralj Artur je bio iznenadjen i uhvacen od susednog Kralja, dok je kradom lovio u njegovim sumama. Kralj ga je mogao ubiti na licu mesta jer je to bila kazna za sve one koji bi krali na monarhovom imanju, ali se on pokolebao pred Arturovom mladoscu i simpaticnoscu, i ponudio mu je slobodu u zamenu za odgovor na jedno tesko pitanje.
Sta ustvari zele zene?
Ovakvo bi pitanje ostavilo bez reci i najstarije mudrace i mladom
Arturu se cinilo da je prosto nemoguce odgovoriti na njega.
Kako god bilo, bolje je i pitanje nego umreti obesen, tako da se vratio u svoje kraljevstvo i poceo ispitivati svoje podanike. Razgovarao je s princezama, kraljicom, prostitutkama, casnim sestrama, mudracima, pa cak i sa dvorskom ludom .jednom recju, sa svima. Ali, niko mu nije dao zadovoljavajuci odgovor. Medjutim, svi su mu savetovali da potrazi odgovor kod stare vestice, jer ga je ona jedina i znala.
Cena bi bila visoka, jer je stara vestica bila nadaleko poznata po svojim basnoslovno skupim uslugama.
Dosao je najzad i zadnji dan godine i Artur nije imao drugog resenja vec da razgovara sa vesticom. Ona je pristala dati odgovor, ali u zamenu za sledecu cenu: zelela je da se uda za Sir Gawain-a, najplemenitijeg viteza Okruglog stola i Arturovog najboljeg prijatelja.
Mladi Artur je prestravljeno gledao; bila je grbava i uzasno ruzna, imala je jedan jedini zub, sirila je oko sebe takav smrad koji ga je terao na povracanje i ispustala je neobicne krike i zvukove.
Nikad Artur nije u svom zivotu video odvratnijeg stvorenja. Pri samoj pomisli da zamoli svog prijatelja da ozeni ovo storenje, uplasio se i posustao.
Ali Sir Gawain je saznao sta se dogodilo i odlucno rekao da je zrtvovanje za zivot svog prijatelja i za ocuvanje Okruglog stola vredno toga
Najavljeno je vencanje, nakon cega je stara vestica u svojoj paklenoj mudrosti rekla:
"Svaka zena zeli da bude vlasnica svog zivota!"
Cim je to izgovorila, svi prisutni su odmah priznali da je izrekla veliku mudrost i da je potpuno u pravu. Isto tako, da je i mladi Artur spasen.
Tako je i bilo.
Cim je cuo odgovor, monarh susednog kraljevstva je vratio Arturu slobodu i pravo na zivot. Vencanje je obavljeno i to gala; prisustvovali su svi dvorjani i niko vise od Artura nije osecao i olaksanje i tezinu u isto vreme.
Sir Gawain je bio nasmesen sve vreme, ljubazan i pun postovanja, po svom starom obicaju.
Stara vestica je napravila pravi skandal svojim najgorijim nacinom ponasanja: zdrala je kao zvjer, bez koriscenja pribora za jelo-rukama i uz to proizvodila zastrasujuce urlike i zvuke, a da ne spominjemo nepodnosljivi smrad.
Konacno je doslo i vreme prve bracne noci i dok je cekao svoju novovencanu mladu da mu dodje u krevet...Gawain je ugledao kako mu prilazi najlepse zensko stvorenje koje je ikad u zivotu mogao zamisliti. Sav ocaran je upitao sta se dogodilo, na sta mu je mlada devojka odgovorila da je to ona, vestica, ali da ce pola vremena provesti s njim kao vestica, a pola kao mlada devojka i to sve zato sto je on bio dobar prema njoj sve vreme. Isto tako, upitala ga je koji njen aspekt zeli preko dana, a koji preko noci.
Koje okrutno pitanje!
Gawain je pozurio sa razmisljanjem. Da li da preko dana ima divnu devojku koju ce moci svima pokazivati bez straha i srama, a nocu u intimnosti svog kreveta imati monstruoznu vesticu???
Ili pokazivati prijateljima preko dana vesticu, a trenutke bracnog sladostrasca provoditi sa divnom devojkom???
Plemeniti Gawain joj je rekao da joj pusta na volju da sama odluci.
Cim je to cula, vestica je rekla da ce uvek biti u obliku mlade devojke, i danju i nocu, jer ju je on postovao i dozvolio joj da bude vlasnica svog zivota.
---------------------------------------------Jedna greska na zeni
Kada je Bog napravio zenu, dosao je do sestog dana, radeci prekovremena.
Jedan andjeo je dosao i pitao ga: "Zasto koristis tako puno vremena na nju?"
I Bog odgovara: "Jesili ti vidio sve specifikacije, sto sam joj dao da je formiram?"
"Ona mora znati prati, ali ne smije da bude od plastike, imati vise od 200 pokretnih zglobova, svi moraju imati mogucnost za promjenu, i usput da svaka dijeta funkcionise, i jos da ima krilo za najmanje cetvero djece... ali u isto vrijeme da ima poljubac, da moze izlijeciti od jednog povredjenog koljena do slomljenog srca, i sve ce ovo da radi sa samo dvije ruke."
Andjeo se zacudio svim tim vjestinama.
"Sa samo dvije ruke... Nemoguce!"
"I ovo je samo standardni model?!"
"To je puno posla za jedan dan... sacekaj sutra pa je dovrsi."
"Ne zelim to, protestirao je Bog. Tako sam blizu da zavrsim ovo bice, sto je meni srcu drago.
Kad se razboli, sama se izbori da ozdravi, i moze da radi 18 sati dnevno."
Andjeo se priblizio i dotaknuo zenu.
"Boze, kako si je napravio tako meku."
"Jeste, mekana je", kaze Bog, ali napravio sam je da ima i snagu. "Neces vjerovati sta sve moze da uradi i da izdrzi."
"Moze li misliti?" pita Andjeo.
Bog odgovara: "Nije samo da moze misliti, ali moze da saradjuje i da pravi dogovore."
Andjeo nesto vidi, sto mu je privuklo paznju, i dotakne zenino lice...
"Boze, izgleda da ovaj model ima jednu propust. Jesam ti rekao da puno stvari stavljas na nju."
"Nije to nikakav propust... to je jedna suza". ispravi ga Bog.
"Zasto je to?", upita Andjeo.
I Bog kaze: "Suza je njezin nacin da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoca, njen bol i njen ponos."
Ovo je ostavilo jak utisak na Andjela; "Ti si genije, Boze. Na sve si mislio. Zena je sjajno bice!!"
To je istina! Zena ima snagu, sto joj se covijek divi. One podnose teskocu, da nose tugu, ali znaju za srecu, ljubav i svoje misljenje.
One se smiju, kad zele da vrisnu. Zene pjevaju, kada zele da placu. Placu kad su srecne i smjeskaju se kad su nervozne.
Bore se za ono u sto vjeruju.
One su protiv nepravde.
Ne uzimaju "ne" za odgovor, ako ima drugi i bolji nacin za resenje. Sve od sebe daju za svoju porodicu. One prate jednu prijateljicu doktoru, zato sto se boji doktora. I zena voli bez granice...
One placu kad im djeca nesto novo u zivotu dozive, i raduju se dobroti svojih prijatelja.
One se raduju kada cuju za neko rodjenje ili vjencanje.
Srcej njihovo se slomi kad cuju za smrt neke drage osobe.
One tuguju za izgubljenim voljenim osobama, ali jake su i kada nema vise nista za sta da se bore.
Zene znaju da jedan poljubac i zagrljaj moze da zalijeci jedno slomljeno srce.
Ali, nalazi se jedna greska kod zene:
Ona zaboravi koliko vrijedi.
---------------------------------Ova priča se odnosi na materijalnu dobit, ali ako umesto reči zlato upotrebimo reč ljubav pouka će biti potpuno ista.
--------------------------------------------------------
Кућа од злата
Један човек је за време златне грознице решио да прода сву своју имовину да би купио опрему за копање злата и обезбедио храну за овај подухват. Отишао је у планине заједно са другим копачима и кренуо у потрагу за златом.
Дани су пролазили, а он није пронашао ни трунку злата. Пролазили су месеци и године, он је постајао све сиромашнији и сиромашнији и на крају је остао без ичега. Разочаран после свега, решио је да оде у једно напуштено место, где су остале празне бараке, и да ту умре. Како се осећао веома усамљеним на том пустом и суморном месту, одлучио је да оде негде у природу. Стигао је до једног потока, који је текао поред дивне ливаде до које је била шума. Ту је стао и посматрајући овај предиван призор природне лепоте које нам је Бог подарио, одлучио је да ту направи себи једну малу кућицу. Како је било топло време, ископао је рупу поред потока и почео да прави цигле од те земље и да их суши на сунцу. Од њих је касније саградио малу кућицу на сред пољане. Дошла је зима, а он је, онако изморен и разочаран, умро од глади и хладноће. Од тада је прошло пуно времена и један млади брачни пар је решио да купи тај плац и сагради на њему кућу, јер им се јако свиђао предео. Саградили су кућу, али им је сметала та неугледна куцица на сред ливаде, па су решили да је сруше. Када су почели да је руше, приметили су да у циглама несто светлуца на сунцу. Однели су циглу на анализу и установили да је разлог томе злато.
Место одакле је вађена земља за те цигле је било богато налазиште злата. На том месту је касније отворен један од највећих рудника злата.
Замислите колико један човек може да буде слеп поред очију и не види богатство које тако дуго тражи. Човек је умро од глади у кући од злата.
Зато вас молим да и ви не будете слепи. Отворите очи!
Погледајте око себе!
----------------------------------Мој начин
Пред сезону монсуна један старац копао је рупе у својој башти.
- "Шта радиш?" - питао га је сусед.
- "Садим манго", одговорио је старац.
- "Зар мислиш да ћеш стићи да пробаш плодове?"
- "Не, тако дуго нећу поживети, али други хоће. Пало ми је на памет да сам читавог живота јео манго који су други садили. Ово је мој начин да им захвалим."
.....................................
Сејач среће
Једног дана видеше дечаци неког старца како иде улицом са великом корпом на рамену, препуном блистваих звезда. Лаганим замахом руке он би с времена на време заграбио из корпе и завитлао као да сеје. Тада би много прекрасних звездица залепршало око њега као јато варница.
- Шта то радите? – упиташе дечаци горећи од знатижеље.
- Сејем срећу! – одговори човек и мирно настави свој посао док су му се међу прстима цаклили прекрасни драгуљи из којих су дечаке гледале топле дугине боје попут сунчаних очију.
Освојени том лепотом малишани сместа појурише да ухвате срећу, али узалуд.
И они најхитрији и најокретнији остајали би празних руку.
- Узалуд је то што чините – осврнуо се тајанствено старац - тако је никада нећете уловити.
- Зашто? – упиташе зачуђено дечаци.
Насмешивши се, старац је тихо рекао:
- Тек кад се научите сејати радост, љубав и лепоту око себе, бићете позвани на жетву среће. Онај ко граби себи, никада неће ухватити срећу. Срећа се узима раширених руку.
--------------------------------------------------Slikar
Neki stariji bracni par godinama je vodio malu radnju u jednom selu u Novoj Engleskoj. Umoran od dosadne svakidasnjice, vlasnik je jednog jutra u izlog stavio oglas : "Na prodaju."
- "Zeno" - rekao je - "mozda ce neki mladi ljudi sa vise novca nego zdravog razuma doci i kupiti je. Tada se ti i ja mozemo otseliti u Floridu gde cemo bolje ziveti."
Medjutim, sedmice su prolazile, a takav kupac nije se pojavio. Jednog jutra u selo je stigao neki stranac natovaren slikarskom opremom. Usao je u radnju i rekao vlasniku:
- "Da li mi dozvoljavate da slikam vasu radnju?"
- "Da", - odgovorio je starac, - "ali ovde ne vidim nista sto bi moglo da pivuce slikara."
Stranac je namestio svoj pribor i marljivo radio celog dana. Sledeceg dana nastavio je svoj posao. Kada je zavrsio, zahvalio se vlasniku i otisao. Nekoliko sedmica kasnije isti stranac ponovo je usao u radnju. Starom bracnom paru poklonio je ulaznice za umetnicku izlozbu u obliznjem gradu. Slikar je pored ulaznica poklonio domacinima i novac za autobuske karte do grada.
Starac je mislio da je sve to samo "gomila gluposti", ali je na navaljivanje supruge ipak pristao da poseti izlozbu. Stari bracni par dosta zbunjeno, prolazio je kroz galeriju Iznenada muz je zastao i uzviknuo:
- "Mama, to je nasa radnja!"
Priblizili su se i sa srtahopostovanjem posmatrali privlacnu sliku.
- "Nikad nisam primetio da ti siroki brestovi tako uokviruju nasu zgradu!" - rekao je on.
- "Nisam znala da prozorska okna tako svetlucaju!" - uzviknula je ona.
Slika njihove radnje privlacila ih je kao magnet. Posto su jos malo postojali, starac je uhvatio ruku svoje zene i rekao:
- "Mama, hajdemo kuci. Cak i prozorska okna svetlucaju kada je srce u redu!"
Cim su stigli kuci izvadili su oglas iz izloga.
Kada je srce u redu sve drukcije izgleda!
-------------------------------------------------------Poverenje
Bilo je to pre mnogo godina.
U jednoj zemlji ziveo je kralj koji je mudro upravljao svojim kraljevstvom. Oko sebe je ve imao poverljive ljude, ali mu je trebala jos jedna izuzetno poverljiva osoba. Kralj je zeleo da na dvoru ima jednog pametnog, ali iznad svega vernog i odanog mladica, koji je znao da cuva tajne. I zato je po celom kraljevstvu objavio da se trazi jedna takva licnost.
Nakon nekog vremena javio se veliki broj obrazovanih mladih ljudi i kralj se nasao u dilemi koga da izabere. Zato je odlucio da im postavi jedan zadatak, pa koji ga bude resio i jos obrazlozio svoje resenje, bice izabran.
Zadatak je bio jedna zagonetka: svaki mladic je dobio tri lutke. One su bile identicne, jednake velicine, jednako obucene sa istim frizurama.
Medjutim, one su se ipak u necemu razlikovale. A to nesto je trebalo zapaziti tj. pronaci. Zadatak je naoko bio lak, ali nakon podosta vremena mladici su vracali lutke sa obrazlozenjem da ne mogu primetiti razliku. Ali, kralj je ostao uporan.
„Valjda ce se naci bar jedan koji ce uociti vrednost jedne lutke i mane ostale dve. A ta vredna crta karaktera te lutke tako je vazna. Uoci li neko tu njenu osobinu, znaci da je i sam ima. A meni bas takav treba.”
Najzad se pojavio jedan mladic koji je skromno stao pred kralja, odvojio jednu lutku na jednu stranu a ostale dve na drugu. Pre nego sto je bilo sta rekao, uradio je sledece:
Prvoj lutki je uvukao jednu slamcicu u uho i ona je izasla kroz drugo uho. (kad pričaš takvoj osobi nešto, uđe na jedno uho, izađe na drugo)
Kod druge je uradio to isto, ali ovoga puta slamcica je izasla na usta. (kad njoj pričaš, odmah svima ispriča)
I na kraju, kod trece lutke slamcica nije uopste izasla, vec je ostala unutar same lutke. (kad takvoj osobi pričaš, ostaje sve "u njoj"..osoba od poverenja)
"Postovani kralju, ova poslednja lutka je najvrednija" - odgovorio je mirno mladic.
"Da, tako je" - zadovoljno se nasmejao kralj, jer je zagonetka bila resena.
--------------------------------------------------------------------------------O vernom sokolu
Priča se da je nekada davno, davno, živeo jedan šah koji je imao sokola, tog sokola je mnogo voleo i kad god bi pošao u lov, nosio je sokola na ruci.
Loveći jednom, vidi - trči jelen. Šah obode konja mamuzama i pojuri za jelenom. Jureći tako, ode daleko.Pratnja je žurila za svojim šahom, ali nije mogla da ga sledi i izgubi ga iz vida.Šah, međutim, obori jelena i uto oseti da je jako ožedneo. Dugo je krestario okolo na svom konju tražeći kakav izvor i ne nađe ga. Konačno, stigavši u podnožje jedne velike stene, opazi da sa njenog vrha polako kaplje voda. Iz svoje torbe on izvadi čašu i podmetne je tako da voda kaplje u nju. Čaša se polako punila vodom i taman kad ju je prineo ustima, soko ga udari krilom po ruci i prospe svu vodu.
Šah se naljuti na sokola i opet podmetne čašu da u nju kaplje voda. I po drugi put se napuni. Šah je prinese ustima, ali ga soko opet udari po ruci i sva voda se prospe. Sad se šah jako naljuti; tresne sokola o zemlju, gde ostane ležati mrtav.
Uto stiže jedan od šahovih slugu i šah mu reče kao je žedan. Sluga uze čašu, natoči u nju vodu iz kozje mešine i pruži je svom gospodaru, ali mu šah reče :
- Pije mi se čista i hladna voda. Hoću od one što kaplje sa stene, ali neću da čekam da ona kaplje kap po kap. Popni se gore na stenu i zahvati mi vode s izvora.
Sluga se popne na stenu, nađe izvor i - šta vidi? Na samoj strmoj ivici stene leži zmija, a njena otrovna pljuvačka meša se izvorskom vodom i kap po kap kaplje sa stene.
Sluga se uplaši, brzo sjuri dole i reče šahu šta je video. zatim naspe čašu vode iz mešine i pruži je šahu. Šah je prinese ustima, ali ni gutljaja nije mogao popiti. On gorko zaplaka i, pokazujući svom sluzi mrtvog sokola, poče da kune svoju nepromišljenost.
Celi život sećao se on ovog slučaja
Pametni ljudi ne čine ništa dok dobro ne promisle
-------------------------------------------------------------------------Dve dinje
Šetajući jednom, neki krojač ugleda u nečijem dvorištu dve zrele dinje kako vise naslonjene na podupirač. Beše to u ono doba kad obično nema dinja. Idući dalje sretne on četvoricusvojih prijatelja i ispriča im šta je video. Sva četvorica, kao jedan, nazovu krojača lažovom i reknu mu :
-Donesi te dinje i pokaži ih nama, onda ćemo ti poverovati.
-Dobro, doneću ih - -odgovori krojač - ali najpre ćemo se opkladiti.
-Dobro - -pristane jedan prijatelj - Dogovor je ovaj: sto rupija metni ti, sto rupija ćemo mi, ko dobija nosi sve.
Čuvši to, krojačeva žena napadne muža i počne da ga grdi raznim pogrdnim rečima, a on, da je umiri, ispriča joj sve kako jeste - i gde se te dinje nalaze i kak se može doći do njih.
Žena jednog od one četvorice prijatelja dođe, međutim, kod krojačeve žene i kaže joj:
- Moj muž kladio se s tvojim mužem: ili će tvoj muž doneti ujutro dve dinje ili će platiti sto rupija. Reci, molim te, zar može da bude da u ovo doba godine ima dinja u nekom vrtu? Možeš li da budeš sigurna - izgubićete sto rupija.
Krojačeva žena htede da joj se osveti i kako je bila glupa, ispriča joj sve što je čula od muža. Žena se vrati svom mužu i ispriča mu sve što je čula od krojačeve žene. taj se brzo spremi, nađe vrt gde su bila dinje, otkine ih, a podupirače i vreže počupa iz zemlje i baci ih daleko.
Ujutru krojač ode po dinjei, ne našavši ništa, vrati se kući praznih šaka.
Morao je, razume se, da plati sto rupija opklade a osim toga u očima sviju ostade kao lažov i zvaše ga otada varalicom.
Svoje tajne ne otkrivaj drugu, jer i on ima druga. Njega se ti čuvaj.
-----------------------------------------------------------------------------
Откључајте затворску кулу своје личности
Џони Линго био је веома згодан младић и способан трговац. Што год да је куповао или продавао остваривао је добру зараду. Живео је на острву на коме је био обичај да се жене купују кравама.
Пристојну жену могли сте купити за три или четири краве, а за пет - изузетну.
Једног дана Џони је објавио да се жели оженити Маханом. Махана није имала никакве вредности ни угледа у очима других острвљана. Отац се према њој односио као да је неки породични отпадак. Говорио је да у глави има сламу и да би је дао за једну мршаву краву само да је се реши.
Кад су сељани чули да Џони планира њоме да се ожени, мислили су да је то због тога што је може добити бесплатно. Био је тако леп и популаран да би могао да добије сваку девојку са острва. То што жели Махану једноставно није имало смисла.
Дошао је дан трговине, Махана је била толико уплашена, збуњена и посрамљена да није чак ни изашла из своје колибе. Моки, Маханин отац тражио је за њу три краве. Кад су окупљени сељани чули ту његову високи цену, сви су се гласно смејали . У животу нису чули несто смешније.
Међутим, Џони је умирио сељане и рекао: "Дати три краве за жену је много, али недовољно за моју Махану. Дајем осам крава за Махану." Сви су остали без даха.
Моки је скоро пао са столице од изненађења. Нико никад у прошлости на овом острву за жену није дао осам крава. Зашто је Џони учинио тако нешто кад ју је могао добити и бесплатно? Сељани су мислили да сујетни Џони жели да сви знају како је он први и једини дао више крава за жену од осталих.
Најзад је досла свадба, после које су Џони и Махана одмах напустили острво и отишли на дужи медени месец. Вратили су се, наиме, после неколико месеци. Стари трговац донео је у њихову колибу поклон за Махану који је Џони наручио.
Старцу је застао дах од оног што је видео. Ту је Махана. То више није она стидљива, ружна и запуштена Махана из очеве колибе. Сада је изузетно лепа. Смеши се и говори умиљато. У њеној је сјајној дугој коси диван црвени цвет. У својој чистој црвеној хаљини личи на краљицу.
Кад је Махана отишла по воду, трговац је упитао:
- Шта се догодило с Маханом?
- То је због крава - одговорио је Џони.
- Због крава?" - зачудио се продавац, - Како то мислиш због крава?
- Можете ли замислити" - одговорио је Џони - како се осећа жена коју продају за једну или две краве кад чује да је нека друга жена продата за четири или пет крава. Тако нешто не бих могао учинити мојој Махани.
Желео сам да она буде жена вредна осам крава и зато сам за њу дао осам крава. Најважније је је какву вредност жена има у сопственим очима - наставља Џони.
- У очевој колиби Махана није имала никакву вредност. Сада зна да вреди више од иједне жене на острву.
Било је потребно да Џони поклони Махани своју љубав да би она схватила своју праву вредност. Свако од нас вреди, да се послужим изразом из Маханиног живота, осам крава, само ако има љубав у себи.
------------------------------------------------Sve sto sam trebao da naučim o zivotu naučio sam jos u vrticu!!!
Svakog proleca, tokom mnogih godina, imao sam zadatak da napisem svoju licnu izjavu o tome u sta verujem: moj moto. Kada sam bio mladji, taj dokument je imao mnogo stranica; trudio sam se da sve spomenem, pazio da mi nista ne promakne. Dokument temeljan i opsiran kao presude Vrhovnog suda, kao da se recima mogu resiti svi egzistencijalni sukobi.
Poslednjih godina moj moto je postao kraci – ponekad je cinican, ponekad komican, ponekad obicno intoniran – ali pisem ga i dalje. Nedavno sam pokusao da sustinu svojih uverenja sazmem na samo jednu stranicu i napisem jednostavnim recima, mada svestan da to podrazumeva vrlo naivni idealizam.
To nadahnuce, da budem sto sazetiji, doslo mi je na benzinskoj stanici. Rezervoar starog automobila napunio sam do vrha visokooktanskim gorivom super de luks. Moja stara krntija nije, medjutim, mogla da ga svari i dobila je napad – motor je neprekidno kasljucao i gasio se na raskrsnicama, podrigivao na nizbrdicama. Shvatio sam. I moja glava i moj um povremeno pokazuju iste simptome. Progutam li previse visokosadrzajnih informacija, i ja cu dobiti napad, egzistencijalne vrste: kasljucati i gasiti se na raskrsnicama gde treba doneti zivotne odluke, jer uvek – ili znam previse ili premalo. Zivot nije izlet.
Tada sam shvatio da vec znam vecinu onoga sto smatram vaznim za smisleni zivot – i da uopste nije komplikovano. Ja znam. I znam odavno. Medjutim, i ziveti tako – to je vec druga stvar. Evo dakle, ovo je moj moto:
Sve Sto Treba Da Znam o tome kako treba ziveti, sta raditi i kakav biti, naucio sam jos u vrticu. Mudrost me nije cekala na vrhu planine, na kraju drugog uspona skolovanja, nego se krila u pesku decjeg igralista. A evo sta sam tamo naucio:
Sve podeli sa drugima.
Igraj posteno.
Ne muci ljude.
Svaku stvar vrati gde si je nasao.
Pocisti za sobom.
Ne uzimaj ono sto nije tvoje.
Kada nekoga povredis, izvini mu se.
Peri ruke pre jela.
Pusti vodu u toaletu.
Topli keks i hladno mleko su zdravi.
Zivi uravnotezeno: malo uci, malo razmisljaj, crtaj, slikaj, pevaj i plesi, igraj se i radi – svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslepodneva odspavaj.
Kad izadjes u svet, budi oprezan u saobracaju, drzi se za ruke i ne udaljavaj se od svog druga.
Ne zaboravi da cudo postoji. Seti se semenke u plasticnoj casici: koren je krenuo u dubinu, stabljika u visinu, niko ne zna zasto i kako, ali tako je sa svima nama.
Zlatne ribice, hrcci, beli misevi, cak i semenke iz plasticne casice – jednom moraju da umru. I mi cemo.
A zatim se setite svojih prvih slikovnica i prve reci koju smo naucili – najvece i najvaznije od svih reci – VIDI.
Sve sto treba da znate sadrzano je negde u ovom spisku. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav zivot.
Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teske, odrasle i zvucne reci i primenite na zivot svoje porodice, posao, drzavnu politiku, svet u kome zivomo – i videcete da ce pravilo ostati jasno, tacno i cvrsto. Zamislite, koliko bi bolji bio nas svet kada bismo svi – citav svet – oko tri popodne pojeli malo keksa i napili se mleka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve drzave pridrzavale pravila da svaku stvar vrate tamo gde su je i nasle i da pociste nered za sobom.
Kao sto je istina, ma koliko smo vec odrasli, da je, kad izadjemo u svet, najbolje drzati se za ruke i ne udaljavati se od svog druga.
--------------------------------------------Savrseno srce
Jednoga dana mladic je stajao u sredistu grada razmisljajuci kako on ima najlepse srce u celoj dolini. Prosla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savrseno.
Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu slozili da je njegovo srce najlepse koje su ikad videli. Mladic je bio jako ponosan i jos se vise i glasnije hvalio svojim prelepim srcem.
Iznenada, jedan stari covek pojavio se ispred povorke i rekao:
„Zasto tvoje srce nije priblizno lepo kao moje?”
Povorka i mladic pogledali su u to starcevo srce.
Udaralo je snazno, ali prepuno oziljaka, bilo je mesta gde su komadici bili premesteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostecenih strana(ivica). Ustvari, bilo je puno mesta gde su celi komadi nedostajali.
Narod je zapoceo - kako moze reci da mu je srce lepse nego sto on misli? Mladic je pogledao u starcevo srce i video njegovo stanje, i nasmejao se. „Mora da se salis, rekao je. Uporedi svoje srce s mojim, moje je savrseno a tvoje je prepuno oziljaka i suza.
”Da, rekao je starac, tvoje izgleda savrseno ali nikad se ne bih menjao s tobom.
Vidis, svaki oziljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi - izvadim komadic srca i dam je toj osobi, i cesto mi ta osoba uzvrati deo od svog srca koje se uklapa u prazni deo mog srca, ali buduci da delovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih zavrsetaka koje delim, jer me podsecaju na ljubav koju delimo.
Ponekad dam delove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadic srca. To su ti prazni delovi - davanje ljubavi je rizikovanje.
Ovi oziljci su bolni, otvoreni su, podsecaju me na ljubav koju dadoh ljudima takodje, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje cekam."
---------------------------------------------------------------------Priča o mišu...
Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? - pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.
Trčeći kroz dvorište farme, upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"
Kokoška, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Mišu, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."
Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!"
Prase je saosjećalo, ali reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Mišu, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama."
Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!"
Krava reče: "Oh, gospodine Mišu, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti šta se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.
Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom supom, pa je farmer zaklao kokoš.
Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.
Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njenu sahranu, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.
Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.
Svi smo umješani u to putovanje zvano "život". Moramo paziti jedni na druge i ponekad napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekog od nas.
---------------------------------------------------Где је љубав ту је и бог (Л. Н. Толстој)
Живео у граду обућар Мрата Авдејић. Живео при земљи, у собичку са једним прозорчетом које је гледало на улицу.
Још док је Мрата код газде живео, умрла му је жена. Иза жене оста му један малишан од три године. Али, Бог није дао Мрати среће у деци. Малишана снађе нека болештина и обали га у кревет. Недељу дана морила га болест и он умре. Мрата остаде ојађен и тако стане очајавати да је почео и на Бога да ропће. Престао је и у цркву да иде. Једнога дана око Тројице дође Мрати земљак, старчић који већ осам година како иде по светим местима. Разговарао се с Мратом и овај поче да му се горко тужи на своју жалост:
- О, Божји човече, немам воље ни да живим. Остао сам без икакве наде и једино још Бога молим да што пре умрем.
- Не говориш добро, Мрато, - рече му старчић - није наше да се мешамо у Божје послове. Кад је Бог тако рекао, значи да је тако боље. А што очајаваш? Значи да ти ради своје радости хоћеш да живиш.
- А зашто треба да се живи? - упита Мрата.
Старац рече:
- За Бога, Мрато, треба живети. Кад за Њега станеш живети ни на што се нећеш тужити и све ће ти се лако чинити.
- А како треба за Бога живети? - упита Мрата.
- Христос нам је показао како то за Бога треба живети. Умеш да читаш? Онда, купи Еванђеље и читај па ћеш тамо видети како за Бога треба живети. Тамо је све показано.
И урезаше се све старчеве речи у Мратино срце, и он оде истог дана да купи себи Нови завет штампан крупним словима и поче да чита.
Хтео Авдејић да га чита само празником; али, чим је почео да га чита, тако се осети добро у души да стаде да га чита сваки дан. И што је више читао, све је боље разумевао шта од њега Бог тражи... Пре му се дешавало кад легне да спава да све стење и сина се сећа, а сада само говори: "Слава Теби, слава Теби. Господе! Нека буде воља Твоја". И од тога времена променио се његов живот. Дешавало се раније да је празником и у механу одлазио, хтео је и да викне на човека и да оговара. Али сада је његов живот постао тих и радостан. Изјутра седа за рад, одради своје време, скине лампицу са кукице, стави је на сто, дохвати књигу с полице, отвори је и седа да чита. И што више чита то је боље разуме, а на срцу му све ведрије и веселије.
Прочитао је о сотнику, о сину удовичину, прочитао и оно што је речено Јовановим ученицима и тако је дошао до оног места у Лукином еванђељу где оно богаташ и фарисеј позива Господа к себи у госте, и прочитао је о томе како Му је грешница помазала ноге и умила их сузама својим. И дошао је до стиха четрдесетчетвртог и стао да чита: "И окренувши се жени, рече Симону: Видиш ли ову жену? Ја уђох у твоју кућу, ни воде ми на ноге ниси дао, а она сузама обли ми ноге и косом са главе своје отре. Ниси ме пољубио, а она од како уђох не преста целивати ми ноге. Уљем ниси помазао главу моју, а она ми миром помаза ноге".
Прочита он то и стаде мислити:
- Ни на ноге воде није дао. Није Га пољубио, главу уљем није помазао... Тај фарисеј - види се - био је као и ја. Тако сам ја само о себи мислио: како бих се чаја напио, да сам у топлоти, у нези, а нисам мислио о госту. А гост ко је? Сам Господ. А ако би мени тај Гост дошао, зар бих ја тако урадио?
И ослонио се Мрата на оба лакта и није осетио како је задремао.
Мрато - одједном му нешто као шапну на ухо. Трже се Мрата из дремежа. - Ко је ту?
Обрне се, погледа на врата: нема никог. Придрема опет и опет скоро гласно чује:
- Мрато! О Мрато! Погледај сутра на улицу, доћи ћу.
Мрата отвори очи, подиже се са столице, стаде да трља очи и сам никако не могаше да разабере да ли он чу те речи у сну или на јави. Угаси лампу и леже да спава.
Још пре сванућа сутрадан устао Авдејић, помолио се Богу, загрејао пећ па сео поред окна да ради. Седи тако и ради а једнако о јучерашњици мисли и погледа кроз прозор. Прошао вратар, прошао водоноша, а затим старац са лопатом у руци. Мрата га познаде по обући. Старца су звали Степанић и живео је код суседног трговца из милости. Имао је дужност да помаже вратару и тог јутра стао је према Мратином прозору да чисти снег. Види се да је Степанић човек стар, снаге нема ни снег да стресе. Помисли Мрата како би било да му даде чашу чаја, па га позва и пође да отвори врата.
- Уђи да се мало огрејеш, брате, озебао си.
- Христос нека ти плати, а баш почело кости ломити - рече Степанић.
И Мрата нали две чаше. Пије обућар свој чај а све нешто на улицу погледа.
- Зацело чекаш некога? - Запита гост.
- Ама стид ме и рећи кога чекам. Чекам и не чекам. У срце ми се урезала једна реч. Привиђење или нешто друго - не знам.
И Авдејић стаде да прича јучерашњи сан.
Ето мислим - настави - кад је Он по земљи ходио није се ни од кога либио, него се највише са простим светом дружио. Све је с простима ишао и ученике Своје опет је изабрао из простог света, од нама сличних радника. И, говорио је: Ко хоће да буде први нека буде свима слуга. А све то стога што су, вели, блажени сиромашни, смирени, кротки и милостиви!
Степанић је слушајући Мрату и заборавио на свој чај. Био је човек мека срца. Седи тако старац и слуша а сузе му се котрљају низ лице.
- Ама узми још - рече Мрата. Али Степанић се прекрсти и устаде.
- Хвала ти, Мрато Авдејићу, угостио си ти мене и нахранио и душу и тело.
- Изволи, брате, и други пут, ја сам рад гостима - рече Авдејић.
Степанић је отишао а Мрата је опет сео према прозору и узео да ради, али све гледа на прозорчић. Христа очекује и све о Њему и Његовим делима мисли.
Прођоше поред прозора два војника, затим газда суседног дома, па хлебар с котарицом. И, гле, прође мимо прозора и застаде поред зида нека туђа жена, лоше одевена, са детенцетом на рукама. Окренула леђа ветру и увија дете да јој не озебе. Кроз прозор се чује како дете вришти, а она га теши и никако не може да га утеши. Устаде Авдејић, отвори врата па викну:
- Снашо! О, Снашо! Што стојиш на тој хладноћи с дететом. Ходи овамо у собу. У топлоти ћеш лакше увити дете.
Зачуди се жена. Види, зове је стар човек и она пође за њим у собицу.
Овде, снахо - рече он - седи ближе пећи. Затим приђе столу и постави шчи и хлеба.
Док је јела, жена му исприча како јој је муж у војсци и како је остала без средстава.
Авдејић потумара мало по соби и донесе један стари рубац.
Ево ти ово, мада није добар опет ће ти добро доћи да се умоташ.
Жена погледа на рубац, а затим на старца, узе дар па заплака.
- Нека ти, деда, за ово Христос плати. Види се да ме је Он упутио под твој прозор. И тебе је Он, Господ наш, упутио да кроз прозор погледаш и да се на мене ојађену сажалиш.
На то се Мрата осмехну и исприча жени свој сан и како је глас чуо и како му је Господ обећао да ће га данас походити.
- Све може бити - рече жена, па пребаци преко рамена рубац, зави у њега дете и поче да се клања и захваљује Авдејићу.
- Прими ово Христа ради - рече јој он и пружи јој нешто ситнога новца.
Жена је отишла, Авдејић је мало ручао па опет сео да ради. Али прозорче није заборавио... Пролазили су и познати и непознати, али нико тако особит.
Предвече Мрата опази како баш према његовом прозору застаде стара продавачица. Носила је корпу с јабукама. Остало још мало: види се, распродала их. На рамену јој џакчић иверја. Био јој је отежао и она је хтела да га пренесе на друго раме, те ради тога спусти на калдрму котарицу. Док је она премештала врећу, ево ти однекуд дечака са подераном капом на глави, дохвати из корпе јабуку и хтеде да промакне. Али бака га опази, окрете се и дохвати за рукав. Дечко стаде да се отима. Бака хтеде да га одведе полицајцу. Утом истрча Авдејић и стаде да их развађа.
- Пусти га, бако, пусти га Христа ради.
Бака га пусти и дечак хтеде да умакне, али га Мрата задржа:
- Моли бабу да ти опрости, несрећниче, па други пут не чини то, јер ја сам те видео кад си узео.
Заплака се дечко и стаде молити стару да му опрости.
- Тако видиш, а сад ево ти јабука, на! - И Мрата узе јабуку из корпе и пружи је дечку па рече баби: - Платићу ја то.
- Размазићеш их тако, окачењаци су они - рече бака. - Њих треба тако казнити да то дуго не забораве.
- Е бако, бако - настави Авдејић - тако ми мислимо, али Бог не воли тако. Ако њега треба због јабуке ишибати, како онда нас треба казнити за наше грехе.
Старица ућута. И исприча Мрата баби ону причу о слузи коме господар опрости велики дуг, а он отиде да тужи своје дужнике за ситне подужице. Бака слушаше шта Авдејић говори, а слушаше и дечак.
- Бог је рекао да се прашта, иначе неће се опростити ни нама - заврши Мрата.
- Оно, тако је... - рече бака и сасвим омекша: - Нека га, нека иде!
И тек што је бака хтела да подигне џакчић са иверјем на раме, дечак притрча и рече:
- Дај, бако, ја ћу понети, мени је успут!
Бака махну главом и навали џакче на дечаково раме и одоше улицом. Старица заборави да затражи од Мрате новац за јабуку... Врати се Авдејић у свој собичак. Беше се већ смрачило те он остави алат и дохвати с поличице Еванђеље. Хтео је да отвори књигу где је јуче обележио комадићем коже, али она се отвори на другом месту. И како отвори Еванђеље, сети се јучерашњег сна. И тек што се сети, учини му се као да се неко креће и корача иза њега. Окрете се и као да виде људе где стоје у тамном углу, а он никако не може да их распозна, а некакав глас му шапће на ухо:
- Мрато, о Мрато, зар Ме ниси познао?
- Кога? - рече Мрата.
- Па мене - рече глас. - Ето, то сам Ја.
И изиђе из тамног угла Степанић, насмеши се на њега па се растури као облак и нестаде .
- И то сам Ја - рече глас.
И изиђе из тамног угла жена са детенцетом. Насмеја се жена, насмеши се и оно детенце и нестаде их.
- И то сам Ја - рече глас.
И јави се пред Мрату она баба с дечком и јабукама, обоје се осмехнуше и нестадоше.
И осети Мрата радост у души својој. Прекрсти се, натаче наочаре стаде да чита Еванђеље онде где се отвори. И на врху стране прочита:
"Јер огладнех и нахранисте ме, жедан бејах и напојисте ме, гост бејах и примисте ме..."
И при дну стране прочита још и ово:
"Што учинисте једном од ове моје најмање браће - Мени учинисте".
И разумеде Мрата да га сан није обмануо већ да му је заиста тога дана долазио Спаситељ и он Га примио.
--------------------------------------------------------------Све је добро
Живео једном један краљ и имаше он пријатеља који је говорио да је све што се дешава – добро...
Краљ се често расправљао са њим, тврдећи да није у праву. И пођу њих двојица једном у лов, а пријатељ, приликом подешавања оружја из којег ће се пуцати, начини неки пропуст тако да краљ, приликом паљбе, остаде без палца. Након тога он му приђе и упита:
- Да ли је и ово добро?
А пријатељ му одговори:
- Да.
Краљ се разљути и баци га у тамницу.
Прође неко време, а краљ поново оде у лов са својом пратњом, али их нападоше канибали. И поједоше све осим краља. Зашто? Канибали нису јели људе са дефектом; (а краљ није имао палац). И пустише га.
Краљ оде да посети пријатеља, баци пред њега свој лук, клече и поче да моли за опроштај. А пријатељ му рече:
- Јеси ли се сад уверио да је све добро што се дешава?
- Како? – упита краљ. Та послао сам те у затвор!
На то му пријатељ узврати:
- Да ниси то учинио, сад би и мене - као човека у твојој пратњи - појели канибали, а овако је све испало добро!
------------------------------------------Problem zla u svetu
Neki dečak je hodao uz obalu reke i ugledao je krokodila zapletenog u mrežu. Krokodil mu reče: Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivica. Takav sam stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci. Dečak reče: Ah, kad bi ti došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio. Krokodil odvrati: Zar misliš da bi to učinio svojem dobročinitelju i osloboditelju?
I tako je krokodil uverio dečaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dečak oslobađao krokodil ga zgrabi. Ulovljen u krokodilove ralje dečak reče: Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo? Krokodil reče: Nije to ništa lično, sinko. Takav je svet, takav je zakon života.
Dečak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da proveriš? Dečak ugleda pticu koja je sedela na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu? Ptica reče: Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svet.
Vidiš? , reče krokodil. Ali dečak reče: Daj da pitam još nekog. Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu reke. Magarče! , reče dečak, Evo šta krokodil kaže. Je li u pravu? Magarac reče: Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao svojem gospodaru celi svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući da me zaskoči kakva divlja zver i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svet.
Vidiš? , reče krokodil, Idemo! Dečak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još nekog stvora. Seti se kako sam dobar bio prema tebi. I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika. Dečak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel' krokodil u pravu? Kunić sedne i reče krokodilu: Zar si to zaista rekao? Krokodil reče: Jesam. Čekaj malo., reče kunić, Morat ćemo to raspraviti. Dobro., reče krokodil. Ali kunić reče: Kako ćemo raspravljati kad imaš dečaka u ustima? Pusti ga. I on bi takođe trebao sudelovati u raspravi. Krokodil reče: Stvarno si pametan. Pobeći će mi čim ga pustim. Kunić odvrati: Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobeći, možeš ga ubiti jednim udarcem svojega repa. U redu., reče krokodil i pusti dečaka.
Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: Beži! I dečak pobeže i spasi se. Kunić tada reče dečaku: Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voleli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila do kraja. Veći deo njegovog tela još je uvek zamotan u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav narod, pa pripremite gozbu. I dečak učini tačno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sekirama, kolocima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dečakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je juriti, i zadavi ga.
Dečak je stigao prekasno, i kad je video kako kunić umire, reče: Krokodil je bio u pravu. Takav je svet, takav je zakon života.---------------------------------------------------------------
Bajka o ljubavi
Nekada davno, i jednoj dalekoj zemlji, živeli su Kralj i Kraljica.
Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.
U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajednistvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, sto i sam naziv kraljevstva kazuje.
Cim biste, ujutro, otvorili kapke, na prozorima, neko bi vam priskocio u pomoc: «Evo, taaaako, pridrzacu ti.... .»... Drugo nasmeseno, prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: «Dan pun ljubavi ti zelim, evo, idem u pekaru, zelis da ti donesem toplog hleba?»...
Cim bi neko uocio neku, tvoju, neispunjenu zelju, potrebu...Odmah bi se potrudio da ti se zelja ostvari, makar ucinio i najsitniji korak da te priblizi tvom cilju.
.Koliko je ko mogao pomoci, pomogao je.. bez pitanja, bez ocekivanja «revansa», bez kalkulacija u glavi...
U Kraljevstvu se, svakodnevno, cuo zvonki smeh i nazdravljanje: «U tvoje zdravlje i srecu, domacine!», «Za srecu i ljubav mojih gostiju!»...
Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, spravljali zajednicke ruckove, vecere, organizovali plesove, drustvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe i zavisti.
Osmeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi dosla iz duse. Nije bilo trenutka, u Kraljevstvu, kada se neko nekome ne bi osmehnuo, kada neko nekome ne bi izjavio ljubavi ili ucinio dobro delo podstaknuto, iskrenom ljubavlju prema bliznjem...
Bilo je, u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvracenih ljubavi, ali pre ili kasnije bas svako bi nasao srodnu dusu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako uociti ko, prema kome, gaji posebne simpatije. Bilo je lakse naci zivotnog saputnika, nego u '' nasem svetu '', bas zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjecaja.
No, jednoga dana, Kralj je nacuo kako svaki zivi covjek ima ogranicen broj osmeha koji moze pokloniti, ogranicen broj puta kada sme reci «Volim te»...
Shvatio je da je energija ljubavi konacna, a ne beskonacna kako se cinilo...Covek ljubav trosi dajuci je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba, tesko oboli, a moze i umreti!!! Jako se zabrinuo.
Razmisljao je, dugo, sta ce da uradi. Prestao se osmehivati Kraljici, prestao ju je grliti «iz cista mira», prosao bi ceo dan, a da nije rekao koliko je voli i koliko mu znaci.
Vidio je kako se Kraljicino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promenio, video je kako skriva suze.
I Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i paznje pokljanjala suprugu. Jer kada je covjek tuzan, nesretan, ventili duse, kojima propusta ljubav, zatvore se...
Kralj nije bio zadovoljan. Voleo je dobijati ljubav i paznju, veselili su ga Kraljicini osmesi... Odlucio je potraziti pomoc Dvorskog Mudraca.
Dvorski Mudrac je odmah ponudio resenje:
proizveo je lazne osmehe, lazne cinove ljubavi i napisao je prirucnik kako se njima koristiti. U Kraljevstva se prosirila vest kako nesebicno davanje ljubavi i poklanjanje osmeha oduzima dane zivota i kako im Dvorski Mudrac moze pruziti pomoc.
Mudrac se preko noci obogatio prodajuci laznu ljubav i prirucnike.
Do tada nepoznati osjecaji i stanja zavladali su Zemljom Ljubavi:
ljubomora «Mislim da njoj dajes vise prave ljubavi nego meni», «Poklonila si mi lazni osmeh, a njemu iskreni!!!»;
strah «Sta ako mi niko nikada ne pruzi pravu ljubav?!»,
laz «Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!»,
sumnja «Je li njegov osmeh pravi ili ga je Mudrac tome naucio?»....
Pocelo se trgovati ljubalju: «Volecu te iskreno, ako i ti mene tako volis!», «Poklonicu ti pravi osmeh, ako ti meni das delic iskrene paznje!»...
Vise nije bilo zajednistva na koje su ljudi u, Zemlji Ljubavi navikli. Pocele su se formirati grupice, mala drustva. Unutar grupe delila bi se iskrena ljubav, a clanovima drugog drustva pruzala bi se ona lazna.
Ali i unutar drustva se događalo da se pojavi lazni osmeh!
Niko ni u koga nije imao poverenja «Voli li me zaista?», «Daje li drugome pravu ljubav?»...
Mudrac je laznu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Tesko je, od oka, bilo proceniti koji je osmeh iskren, a koji lazan ...
koja je ljubav prava, a koja lazna.. cuvanju iskrenih osmjeha i ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su obolevali. Lica su bila blijeda, oci bez sjaja, a dusa, nekako, prazna. Cak se cinilo kako tezi oblik bolesti imaju oni koji daju vise lazne ljubavi i koji, isto takvu, ljubav dobivaju.
Kralj je, i sam tesko bolestan, ponovo odlucio posetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga sto je, u tako savrsenom planu, krenulo po zlu. Pretrazio je ceo dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.
Odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio od Dvorskog Mudraca je, prvi put, cuo kako je ljubav konacna.
Odmah je dao nalog da se, u Kraljevstvu, spale svi prirucnici o laznoj ljubavi, da se iskorene svi recepti za stvaranje laznih osmeha i uputstva o njihovom koristenju.
Na velikoj gozbi, priredenoj u cast pravoj ljubavi, rekao je okupljnima: «Najdrazi moji, zivjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na nasoj naivnosti. No, zelim da mu, bogatstvo koje je stekao, donese srecu. Zelim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo, materijalno, bogatstvo ne moze nadomestiti.
Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka cestica, takve ljubavi, koju poklonite blizenjem, poput grudve je, sto se kotrlja niz brijeg...Postaje sve veca i veca i veca...Takva vam se vraca i rusi svaku nedacu pred sobom! Zivela ljubav: mocna i beskonacna!».---------------------------------------------------------------------------Један експеримент
Човек је седео на станици метроа у Вашингтону и почео да свира виолину. Било је хладно децембарско јутро. Свирао је шест Бахових комада око 45 минута. За то време, посто је било радно јутро, израчунато је да је бар хиљаду људи прошло кроз станицу, највећи број њих одлазећи на посао. Након три минута средовечни човек је приметио музичара који свира. Успорио је,застао на пар секунди а онда пожурио да стигне на време.Минут касније, виолиниста је примио први долар као напојницу: жена му је бацила долар у кутију без застајања, и наставила да хода. Након пар минута неко се наслонио на зид да га слуша, али је онда човек погледао на сат и поново почео да хода. Очито је каснио на посао. Највише пажње је показао трогодишњи дечак. Мајка га је пожуривала, али је дете застало да чује виолинисту. Мајка га је повукла и дете је наставило да хода непрестано се осврћући. Такву реакцију показало је још неколико деце, али сви родитељи без изузетка, приморали су их да наставе даље.
За 45 минута свирања, само шест људи се зауставило и кратко слушало музику. Око 20 је дало новац, али су наставили да ходају нормалном брзином. Сакупио је 32$. Када је престао да свира, настала је тишина, али то нико није приметио. Нико није затапшао нити је показао било какву реакцију.
Нико није знао да је виолиниста био Џошуа Бел (Joshua Bell), један од најбољих музичара света. Он је свирао једно од најинтригантнијих дела икада написаних, на виолини вредној 3,5 милиона долара. Два дана пре свирања у метроу, Џошуа Бел је распродао концерт у Бостонском позоришту где је карта костала 100$.
Ово је стварна прича. Џошуа Бел је свирао инкогнито у оквиру експеримента који је организовао лист Вашингтон Пост, о перцепцији, укусу и приоритетима које људи имају. Основно питање за експеримент
је било:
На јавном месту у неадекватно време:
Да ли примећујемо лепоту?
Да ли застајемо да бисмо у њој уживали?
Да ли препознајемо таленат у неочекиваном контексту?
Један од могућих закључака овог искуства могао би бити:
Ако немамо минут да застанемо и слушамо једног од најбољих музичара света који свира најбољу музику икад написану, колико других ствари онда тако пропуштамо?
------------------------------------------------Неискреност
Један познати сликар пожелео је да својом четкицом извргне руглу неискреност. Нацртао је монаха и кад се цртеж посматра из далека, добија се утисак да се овај моли, али што му се више прилази, уочава се да, у ствари, пије пиво.
Колико ли је само људи који се из даљине чине побожни, са изграђеним ставовима и идеалима! Из далека посматрано, наравно. Међутим, кад им се приближиш и погледаш из близине, тада увиђаш какви су уистину. Завеса обмане пада и открива се стварни човек. Неистину је осудио наш Господ, разобличивши је, те се стога од хришћана очекује да стоје усправно, да се не претварају и, пре свега, не крију, будући да њих не треба да занимају људи, већ Бог.
-------------------------------------------------------------------------------------------REČ – DVE O SREĆI
- Nekada davno, živela jedna tužna devojka...
- A zašto je bila tužna?
- Polako, nemoj me odmah prekidati, sve ću da ti ispričam po redu. Zato što je bila usamljena i bez ikog na svetu...
- Je l’ ni mamu nije imala?
- Nije imala nikog, sama samcita. Sedela jednog dana ta tužna devojka na obali sinjeg mora.
- A zašto sinjeg, kad je more plavo?
- Dobro – plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sažali se na nju. Kako se ona igrala sa kamenčićima, on reši da jedan pretvori u kamen sreće. Iznenada, kamenčić koji je ona uzela, snažno je zasijao na njenom dlanu, lepše od bilo kog dragulja.
- A ona?
- Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: možda ima još ovakvog čarobnog kamenja na plaži, pa je pažljivo spustila svoj i krenula da traži drugo.
- I onda?
- Išla tako, išla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan, jedini, i pravljen samo za nju, pa brže potrči nazad, ali više nije mogla da ga nadje.
Sari već podrhtava brada.
- A, sutra kad je bio dan, je l’ ga onda našla?
- Nije, more ga je odnelo sa sobom.
Suzice se skupljaju (bajka treba srećno da se završi, šta je sad ovo?)
- A, zašto ga je more odnelo?
- Zato što nije bila dovoljno dobra. Bog joj je spustio sreću u ruke, a ona nije znala da je zadrži. Polakomila se i htela još. Ali, tu nije kraj bajke. More čuva taj kamenčić sreće i izbaciće ga pred neku drugu devojku koja ga bude zaslužila i koja će znati da ga sačuva.
- A meni je, ipak, žao i one devojke što ga je izgubila – kaže pospani glasić.
(I meni je.)
- I šta je sa njom dalje bilo?
- Ne znam. Nije ni važno, samo ti lepo sanjaj.
(Znam, ostala je na obali i još uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen).
----------------------------------------------------------------------------------
Kao da se ništa nije dogodilo - Marija Jovanović
-----------------------------------------------------------------------Ovo je priča jednog budističkog monaha:
Kad smo podizali naš manastir u Australiji nismo imali para da unajmimo zidara, pa sam morao da naučim da zidam. Tako, kad sam završio svoj prvi zid, pažljivo ređajući cigle jednu na drugu, odjednom ugledah – o ne! – da sam zabrljao kod dve. Sve cigle stajale su u savršenoj liniji, ali dve sam iskrivio. Izgledale su grozno. Čitav su zid kvarile. Katastrofa! Jako sam se zbog toga nervirao i mrzeo svakoga ko bi prokomentarisao taj zid. Onda sam jednoga dana prolazio sa posetiocem i on zastade i pogleda onaj zid.
“Baš je lep ovaj zid”, reče nehajno.
“Gospodine”, odvratih mu iznenađen. “Jeste li možda zaboravili naočare u kolima?”
Ono što je on odgovorio potpuno je promenilo moje gledanje na taj zid, na mene samoga i na mnoge druge delove mog života.
Rekao je: “Da, ja vidim te dve krive cigle. Ali isto tako vidim i onih 998 ravnih.”
Koliko mnogo ljudi okonča vezu ili se razvedu zato što su u svojim partnerima u stanju da vide samo one “dve loše cigle”? Ko liko nas postane depresivno ili možda i pomisli na samoubistvo zato što u sebi mogu da vide jedino te “dve loše cigle”? Vidi mo samo greške, mislimo da samo one postoje i hoćemo da ih uklonimo. I tako ponekad, nažalost, uništimo i “baš lep zid”. Svi mi imamo dve loše cigle, ali je savršenih cigala u nama mnogo, mnogo više, neuporedivo više nego grešaka.
---------------------------------------------Naslov: Re: Poučne priče s raznih strana sveta Uto Dec 07, 2010 11:21 amJa nađoh nešto vezano za šporet i kuhinju
Бака и торта
Дечак прича баки како му у животу све иде наопако. Школа, проблеми у породици, здравствени проблеми,...
За то време, бака је правила торту. Па упита свог унучића, да ли би хтео нешто да поједе док прича. Он је прихватио.
''Ево ти мало уља.''
''Фуууј!''
''А хоћеш ли мало живих јаја?''
''Али бако, па то је грооозно!''
''А да ти да бака мало укусног брашна? Или прака за пециво, мој вољени унучићу?''
''Бако бре, па то су све грозне ствари за јело! Што ми то нудиш?''
Бака му одговори: ''Тачно је, да ови састојци, појединачно, изгледају неукусно и грозно. Али, када их саставимо, од њих добијамо предивну торту!!''
Видите, Бог ради на исти начин.
Много пута се питамо зашто допушта да нам се дешавају ружне и тешке ствари. Али, Он све ради са разлогом.
Ми треба да Му верујемо, јер након свих тешкоћа које нас притисну, Он од тога увек направи нешто дивно, што нисмо ни могли да претпоставимо.
Исто као и унук из приче.--------------------------------------------------------------------Чај у 5
Улица Кнеза Михаилова се из све снаге труди да изгледа светски, али не успева. Огледа се у излозима преиспитујући се. Колица са ђеврецима и сладоледом, свирачи са раштимованим инструментима. Узалуд тражи цвећару. Цвећа нема. Много лица, а осмеха нема. Онда нешто ново. Луткари. Зачас се створио широки прстен радозналаца.
Прилази и млади брачни пар са девојчицом и псом. Да им се свима саберу године збир не би премашио педесет. Опијени су игром. Девојчици и псу је после неколико тренутака постало досадно. Пас проналази нешто занимљиво, а златне локнице се врте око маминих и татиних фармерки. Онда се одлучује да истражи свет. Излази изван круга гледалаца. Сама на плочнику. Смеје се. Прва победа је извојевана. Кораком пачета креће према чесми. Саплиће се о једну плочу која је мало виша од плочника и пада. Врисак и сузе. Мама и тата, забављени луткама и луткарима не чују и не виде ништа. Пролазници пролазе равнодушно, то није њихова брига, дете које горко плаче има родитеље или деду и бабу или неког ко га чува. Само пас, који је ко зна где пронашао неку коску, у три скока стиже до своје другарице. Осврће се. У псећим очима чуђење. Зашто људи не узму дете у наручје, где сигурно и заштићено неће плакати.
Псећа љубав је на највишем могућем степену искушења. Онда се у делићу секунде одлучује. Пружа девојчици кост. Ставља је поред ње, њушком гура, као да моли, узми, види како је то лепа и сочна коска.
Кроз сузе се помаља осмех. Ручица стеже псеће клемпаво уво. Није ништа страшно, пријатељ је ту.
Устаје.
Игра се завршила и родитељски пар налази своје чедо. Због игре лутака, пропустили су призор љубави космичких размера. Полазе. Пас се враћа по коску, али бива оштро укорен:"Баци, прљаво!". Псеће очи су тужне зато што о љубави знају све оно што људи не знају или су заборавили.
Жури на заказани састанак. Чај се служи у пет сати. Цвеће није успела да нађе. Уместо букета носи чудесну љубавну причу. Успут се пита: Да ли смо заиста стигли до дна људскости; великодушности и љубави треба да се учимо од паса?
Радмила Мишев
Прича из живота
-----------------------------------------------------------Разум и Срце
Питам чулног човека: ко си ти? А он одговара: ја сам ја. - И мисли на своје тело.
Питам мисаоног човека: ко си ти? а он одговара: два странца видим у себи, и ја се пробијам између њих, гостујући час у једног час у другог. - И мисли на инстиктивну и свесну душу своју.
Питам духовног човека: ко си ти? а он одговара: има Неко у дну душе моје; пружам руке да Га дохватим, но видим, да би ми за то требале руке дуже од васионе. Питај Њега, ко сам ја?...
-----------------------------------------------------------
Материна суза
Прича се да је у давна времена био некакав човек који је морао да храни и негује своју стару мајку, удовицу. Њему то досади и он не хтеде да се више брине о мајци. Мајка, не желеци да га проклиње, плачући оде цару и пожали се на сина.
Цар позове сина и почне да га кори,јер не поштује мајку и не помаже јој, као што то траже Божји и људски закони. Син је покушавао да се оправда говорећи: "Ја се већ три године старам о својој мајци, а она се о мени старала само неколико година. За то сам јој се већ одужио,а сада имам друге бриге, треба да храним себе, своју жену и децу".
Чувши то, цар се наљути због овакве синовљеве незахвалности, па нареди да се донесе велика вага. Затим рече сину да седне на једну страну ваге, а мајци рече да спусти једну сузу на другу страну ваге. "Ако Бог буде хтео да покаже своје чудо и правду, превагнуће твоја суза," реце цар.
Уплакана мајка учини како јој је цар казао. Она спусти једну сузу која претегну другу страну ваге. Страна на којој је био син одскочи навише. Тада му цар рече: "Видиш ли сада, незахвални сине, да је само једна материна суза тежа од тебе".
Син схвати свој грех, покаја се и пољуби мајци руку молећи за опростај. Затим је одведе кући, где је пазио и хранио као што Бог заповеда све до њене смрти.--------------------------------------------------------------------------
Grupa bišvih studenata, a sada vrlo uspješnih poslovnih ljudi, sastali su se da posjete svog omiljenog profesora sa univerziteta. Nedugo nakon što su se pozdravili, studenti su kroz razgovor počeli da se žale na stres na poslu i u životu uopšte.
Ponudivši gostima kafu, profesor je otišao do kuhinje i za par minuta se vratio sa velikim bokalom kafe i cijelim asortimanom šoljá – porculanske, plastične, metalne, staklene, skupe, jeftine. Bilo ih je više nego što je bilo studenata. Postavi ih sve na sto i reče im da uzmu po šolju i da se posluže kafom. Kad je svaki od studenata imao u rukama šolju sa kafom, profesor im reče: “Ako ste primjetili, izabrali ste sve šolje koje su bile skupocjene i finog izgleda. Ostavljajući pritom na stolu one jeftine i obične. Iako je normalno da želite ono najbolje, tu ustvari i leži izvor vašeg stresa. Budite sigurni da sama šolja ne daje kvalitet kafi. U većini slučajeva je samo skuplja i ništa više. Sve što ste vi uistinu htjeli je kafa, a ne šolja. Ali ipak ste svjesno birali najbolje šolje. I onda ste još počeli da gledate šolje koje su izabrali drugi.
A sada želim da razmislite o ovome: Život je kafa; Poslovi, novac i status u društvu su šolje. One su samo predmeti koji sadrže kafu, dok oblik, veličina ili cijena šolje koju imamo ne definišu niti mijenjaju kvalitet kafe tj. života koji živimo.
Uglavnom, koncentrišući se samo na šolju, mi propuštamo da uživamo kafu koju nam je bog omogućio. Bog kuva kafu, a ne šolje. Uživajte vašu kafu!!!”
Najsrećniji ljudi na svijetu nemaju sve najbolje, oni od svega prave najbolje.
-----------------------------------------------
Jednom davno jedan je čovek šetao plažom u noći punog meseca. Šetajuci tako, razmišljao je: Kada bih imao jedan lep i skupocen auto, kako bih bio sretan. Da imam lepu veliku kuću, bio bih jako, jako sretan. Najsretniji bih bio da nadjem perfektnu, zgodnu ženu.
Hodajući tako saplete se u jednu vreću, punu kamečića. Pocne se igrati sa kamenčićima i bacajući ih u more, pomisli za svaki: Da imam ovo, da imam ono. Tako sve dok nije ostao samo jedan jedini kamenčić. Odluci da ga zadrzi i odnese kući. Kada stigo kući, vide da je kamenčić jedan vrlo vredan dijamant.
Tako radimo mi ljudi. Sanjamo ono što nemamo, bez da cenimo ono što imamo. Da samo malo bolje pogledamo, primetili bi koliko smo sretni.
Sreća je mnogo bliža nego što mislimo. Svaki kamenčić našega života bismo trebali bolje pogledati. Svaki kamenčić bi mogao biti vredan dijamant. Svaki naš dan bi mogao biti jedan dijamant, vredan i nenadoknadiv.
Svatko od nas može odlučiti da li da zadrži ili baci kamenčić.
Smrt nije pravi gubitak života. Pravi gubitak života, umreti unutra dok živiš.
Živi punim životom, svaki tvoj dan.
----------------------------------------------------Мајчин ход
Једна млада мајка је управо закорачила на стазу живота.
- Да ли је ово дуг пут? – питала је.
Њен Путовођа јој је одговорио:
- И дуг и тежак. Остарићеш и пре него што стигнеш до његовог самог краја. Али упамти да ће последак бити бољи него почетак.
Но млада мајка је била тако радосна да није могла да поверује како би ишта могло бити лепше од ових година.
И тако се она играла са својом децом, берући им цвеће дуж стазе којом пролажаху и купајући их у бистрим брзацима. А кад би их сунце помиловало, она би узвикнула од милине:
- Ништа на свету не може бити лепше од овог!
Потом је дошла ноћ… и олуја… и на стазу се надви тама. Деца се почеше трести од страха и хладноће. Мајка их привуче себи и покри их својим плаштом.
Деца прозборише:
- Мајко, не бојимо се, јер си ти с нама. Ништа нас не може позледити!
Затим свану јутро. Пред њима се указало брдо и они, пењући се на њега, осетише умор. Али мајка их је једнако бодрила:
- Имајте стрпљења јер само што нисмо стигли.
И деца би наставила да се пењу. Кад достигоше висину, рекоше:
- Мајко, да није тебе било, не бисмо могли сами да се успнемо.
Када је навече прилегла, погледала је у звезде и помислила:
- Данашњи дан је бољи од претходног, јер су моја деца научила како да истрајношћу премосте препреку пред собом. Јуче сам им дала храброст. Данас, пак, снагу.
Следећег дана појавише се чудни облаци који помрачише земљу... облаци рата, мржње и злобе. Како деца обневидеше и почеше да посрћу, мајка им рече:
- Подигните очи! Гледајте у светлост!
Деца погледаше. И угледаше непролазну славу изнад облака која их изведе из таме.
Те ноћи мајка помисли:
- Ово је најбољи дан од свих до сада, јер моја деца познаше Бога!
Пролазили су дани, недеље, месеци и године. Мајка је остарила и мало се погнула у страну. Али њена су деца била висока и јака и корачала су смело.
Кад пут постаде тежак, они је подизаху на своје руке и ношаху, јер беше лака попут пера. Најзад, стигоше и до врха брега. Одатле су могли да виде сјајан пут и златна врата широм отворена.
Мајка рече:
- Стигла сам до краја свог пута и уистину разумех да је он бољи од почетка; јер моја деца могу сама да корачају, чему ће и своју децу научити.
На то јој деца одговорише:
- Ти ћеш, мајко, увек ићи поред нас, чак и када будеш иза ових врата.
Стајали су и гледали како их у миру напушта. Врата се за њом затворише. Деца рекоше:
- Не можемо је видети, али је она и даље са нама. Мајка, каква је наша, је далеко више од успомене. Њено живо присуство се осећа.
Мајка наша је увек уз нас. Она је шапат лишћа који нас прати док ходамо улицом; мирис оплемењивача у нашим свеже опраним чарапама; хладна рука на нашем челу кад се не осећамо добро. Она живи у нашем осмеху. Искристалисана је у свакој сузи коју испустимо.
Она је место са ког смо потекли... наш први дом. И мапа коју следимо са сваким нашим кораком.
Мајка је наша прва љубав и наша прва туга и ништа нас на овом свету не може од ње одвојити... ни време... ни простор... па ни смрт!
----------------------------------------------------Onaj koji daruje...
Mladi student jednog univerziteta pošao je u šetnju sa svojim profesorom.
Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći,
pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: “Hajde da se našalimo sa ovim seljakom, sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga: stavi po zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i posmatrati njegovu reakciju.”
Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni.
Student je ostao duboko ganut i sa suzama u očima.
Profesor ga upita: “Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!”
Mladić mu odgovori: “Profesore, naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.
Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima!“
----------------------------------------------------------------------Golemo stablo
Drvosječa i njegovi pomoćnici obilazili su šumu u potrazi za građevinskim materijalom. Opazili su golemo stablo, toliko veliko da ga petorica muškaraca nisu mogla opasati držeći se za ruke i toliko visoko da dodiruje oblake.
Ne gubimo vrijeme na ovo stablo, rekao je glavni drvosječa. Biće nam potrebno mnogo vremena da ga posiječemo. Poželimo li izraditi čamac, ovo je deblo toliko teško da bi čamac potonuo. Odlučimo li ga upotrijebiti za krov, zidovi će morati biti jako debeli.
Skupina je nastavila svojim putem. Jedan od pomoćnika je dobacio:
- Tako veliko stablo, a ne služi ničemu!
Griješiš, rekao je glavni drvosječa. To je stablo na vlastiti način slijedilo svoju sudbinu. Da je poput drugih, posjekli bismo ga. Ali, budući da je imalo hrabrosti biti drugačije, još će dugo ostati živo i snažno.
-----------------------------------
Ogledalce
Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike:
„Ima li pitanja?“ ne očekujući nikakvo pitanje. Zato se našao jako iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:
”Profesore koji je smisao života?”
Neki od studenata koji su već bili izlazili samo su se podrugljivo podsmjehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena posmatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na koncu je uvidio da je student ipak ozbiljno postavio pitanje pa mu reče:
“Odgovoriću vam“.
Gurnu ruku u džep i izvuče novčanik iz kojeg izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započe svoju priču:
Bio sam dječak u vrijeme u rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram.
Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamna prostorija na sjevernoj strani zgrada itd.
Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u potpunosti i svoj njegovoj veličini.
Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.
Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić ogledala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.
------------------------------------------------------Istina o ljubavi
Hodala putem neka djevojka, prelijepa kao vila. Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati Okrenu se i upita ga: - Kaži mi, zašto me pratiš?
Muškarac odgovori: - Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto nalaže da te pratim. Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji i da umijem da probudim u ženskim srcima ljubavne jade. Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila moje srce!
Ljepotica ga je izvjesno vrijeme gledala ćuteći, pa ga upita: - Kako si se uopšte mogao zaljubiti u mene? Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija. Okreni se i pogledaj je, ona hoda uvijek iza mene.
Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu. On ubrza korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati: - Reci mi, kako može da iz tvojih usta izađe takva laž?
Djevojka mu uzvrati: - I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se zaklinjao u moju ljubav. Ti poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori od ljubavi samo prema meni …
...........ali kako je onda moguće da se okreneš i pogledaš drugu ženu?!
------------------
Ogledalo - prica o nasim strahovima
Nekada davno živio jedan kralj koji je imao jedan ogroman dvorac. Ali taj dvorac bio je dosta čudan. Čitav dvorac bio je iznutra prekriven ogledalima – zidovi, podovi, plafoni, apsolutno sve. Milioni ogledala.
Jednoga dana kada nikoga nije bilo u dvorcu odnekud dotrča neki pas i uđe u dvorac. Iznenađen nepoznatim mjestom, počeo je da se osvrće oko sebe. I na njegov užas shvati da je sa svih strana okružen mnoštvom pasa. Bili su svuda i bilo ih je bezbroj. Sa namjerom da se zaštiti od njih, pas im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče da reži da bi ih zaplašio. Kao odgovor na to svi psi oko njega počeše da reže.
Vidjevši to, pas je već bio sasvim siguran da mu je život u opasnosti i poče da laje. No čim je zalajao i ostali psi počeše da laju na njega. I što je on jače lajao to su i oni jače lajali.
Sutradan ujutru dvorjani su našli nesretnog psa kako leži mrtav. A bio je tamo sam samcijat. Osim njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tamo su bili samo milioni ogledala. Niko se nije borio sa njim, zato što nikoga nije ni bilo.
Ali on je vidio sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. I kada je počeo da se bori, odrazi u ogledalima su takođe počeli da se bore. Uginuo je u borbi sa milionima sopstvenih odraza koji su ga opkoljavali sa svih strana.
Ako ne postoje prepreke unutar nas, ne mogu da postoje ni prepreke izvan nas.
Jer svijet je samo odraz onoga što je u nama. Svijet je jedno ogromno ogledalo.
---------------------------------------------Prica o pet zvona
Bila jednom jedna gostionica koja se zvala Srebrna zvijezda. Gostioničar nije bio kadar povezati kraj s krajem, iako je preduzeo sve moguće mjere kako bi privukao goste. Gostionica je bila ugodno mjesto, posluga srdačna, a cijene pristojne. No njemu i dalje nije bilo jasno da tako slabo posluje. Očajan nakon svega, otišao je da upita za savjet jednog mudraca.
Saslušavši njegovu tužnu priču, mudrac reče: “Stvar je vrlo prosta! Moraš promijeniti ime svoje gostionice.”
“Nemoguće!” odgovori gostioničar. “Kroz pokoljenja gostionica se zvala Srebrna zvijezda i tako je poznata u cijelom kraju.”
“Ne”, reče mudrac odlučno. “Ovako ćeš uraditi. Moraćeš gostionicu nazvati Pet zvona, a objesiti šest zvona iznad ulaznih vrata!!!”
“Šest zvona?! Pa to je glupo! Ne vidim čemu bi to služilo?”
“Pokušaj i vidjećeš”, reče mudrac zagonetno se smiješeći.
I tako je gostioničar i uradio.
Već idućeg dana vidio je ovo: svaki putnik koji bi prolazio pokraj gostionice ušao bi u nju da ukaže na zabunu, jer je svaki mislio da to niko drugi nije primijetio. No ušavši unutra svi bi bili iznenađeni srdačnošću posluge i ostali bi tu i da se okrijepe. Na taj način su ugostitelju pribavljali zaradu koju je dugo vremena uzalud tražio.
Nekada je potrebno da samo promijenimo pristup, da bi stvari zaista počele da funkcionišu.
-----------------------------------------
Ko je Maruf karki?
Jedan učenik došao je arapskom učitelju Marufu Karkiju i rekao mu: “Ljudi svašta govore o vama. Jevreji kažu da ste njihov, hrišćani vas smatraju svojim svecem, a muslimanima ste dokaz u slavu islama.”
“To je ono što pričaju ovdje u Bagdadu”, uzvratio je Maruf. “Kada sam živio u Jerusalimu, Jevreji su govorili da sam hrišćanin, hrišćani da sam musliman, a muslimani da sam Jevrej.”
“A šta mi da mislimo o vama?”
“Smatrajte me onim koji o sebi kaže: oni koji me ne poznaju-poštuju me, a oni koji me preziru-ne poznaju me.”
---------
Ako mislite da ste takvi kako o vama pričaju vaši prijatelji ili neprijatelji, tada apsolutno ne poznajete sebe.
------------------------------------------Sok od narandze
Priznati stručnjak na polju ljudskih potencijala držao je predavanje. Nakon uvodnog govora, on uze narandžu u ruke i zagonetno upita publiku
:
»Ako stisnem iz sve snage ovu narandžu, šta će izaći iz nje?»
Neka mlada djevojka iz prvog reda dobaci: »To vam je jako glupo pitanje. Ako stisnete narandžu onda će izaći sok od narandže. To je ono što je unutra. Ne može ništa drugo izaći iz nje. »
Stručnjak reče :»Tačno. To i jeste odgovor na moje pitanje. Razlog zašto će iz narandže izaći narandžin sok je taj što je samo to unutra. A sad ako proširimo metaforu i zamislimo da vas neko tako stisne. Da vas stisnu vaši problemi, brige, strahovi, da vas ogovara, da vas neko uvrijedi, da vam nanese bol i sl. I iz vas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba itd. Vi biste rekli da to što je izašlo iz vas je zbog toga što vam je neko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istina je da ono što iz vas izađe, je ono što vi imate u vama. Upamtite, iz vas će uvijek i baš uvijek izaći ono što je u vama ako vas neko “stisne”. Iz narandže nikada neće izaći sok od jabuke.
Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama. »
---------------------------------------
U jednom selu postojao učitelj kojeg su svi poštovali i pitali ga za sve što bi uradi.
Jednog dana dolazi mu čovek i kaže: "Imam ženu i petoro dece.... Svi galame, vrište, urlaju, ne može se živeti od njih."
"Učinićeš sve, ali baš sve, što ti kažem?"
" Da. Samo pomagajte, molim vas!"
"Dobro. Imaš stoku?"
"Da. Sve i stoku i živinu… i sve."
"Lepo. Uvedi ih sve u kuću. I stoku i živinu, sve uvedi u kuću, a posle nedelju dana dođi da popričamo."
Čovek odlazi zbunjen, ali rešen da posluša. Posle nedelju dana čovek dolazi kod učitelja.
"Šta je ovo, učitelju. Sad je tek nesnosna galama. A od izmeta i smrada da ne govorim…"
"Dobro, samo polako. Izvedi svu stoku i živinu iz kuće, neka ostane samo porodica. Dođi posle nedelju dana da popričamo."
Posle nedelju dana čovek opet dolazi kod učitelja.
"Uh, kakva milina. Jeste da deca galame, viču… ali posle onoga…"
" E, vidiš, sinko. - reče mu učitelj.
Ja sam dugo patio što nemam cipele, sve dok jednog dana nisam naišao na čoveka bez nogu.".....
---------------------------------------------------------------------------------Čovek je gledao decu koja su na obali zidala kulu od peska. Kada su završila zamišljenu kulu za koju su potrošila mnogo vremena i strpljenja, veliki talas je “poravnao” kulu sa plažom. Čovek je očekivao suze i bes. Deca su sela, uhvatila se za ruke i počela da se smeju! Uskoro su počela da grade novu kulu.
Rekao je sebi: "Od dece sam naučio veoma važnu životnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su od peska. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Pre ili kasnije doći će talas i odneti ono što smo sagradili sa tolikim trudom. Kada se to dogodi, moći će da se smeju samo oni, koji budu imali s kim da se drže za ruke!!!"
------------------
Crvena ruza
Neki se je čovjek zaustavio ispred cvjećare kako bi naručioi poslao cvijeće za svoju majku, udaljenu 320 kilometara. Kada je izašao iz automobila primijetio je uplakanu djevojčicu koja je sjedila na ivici trotoara. Upitao ju je u čemu je problem, a ona je odgovorila: “Htjela sam da kupim crvenu ružu za mamu, ali nemam dovoljno novca. ”Čovjek se nasmiješio i rekao: “Dođi, kupićemo ružu za tvoju mamu.”Naručio je cvijeće za svoju majku i kupio ružu djevojčici. Na izlazu iz cvjećare ponudio joj je da je odveze majci. Djevojčica je rekla: “Važi, ako možete. Povezite me.”Zatim ga je vodila do groblja gdje je položila ružu na svjež grob. Čovjek se vratio u cvjećaru, opozvao isporuku, uzeo cvijeće koje je platio i odvezao se 320 kilometara do kuće svoje majkke.
Uvek mozemo pronaci vreme da stignemo do voljenih.
------------------------------------------------------------------------------Седам светских чуда
У једној средњој школи, негде у свету, ученици су учили о седам светских чуда. На крају часа, професор је испитивао ученике да наброје шта све може да спада у листу светских чуда. Иако је било мало неслагања, следећа светска чуда су добила највише гласова:
1. Велике Египатске пирамиде
2. Таџ Махал у Индији
3. Велики кањон у Аризони
4. Панамски канал
5. Зграда Емпајер Стејт
6. Базилика Светог Петра
7. Кинески зид
Док је пребројавао гласове, професор је приметио једну девојку која још није предала свој папир са списком. Због тога је упитао девојку да ли има проблема са састављањем списка.
Девојка је тихо одговорила „Да, мало... Не могу баш да се одлучим јер има пуно светских чуда."
Професор је рекао „Па, реци нам шта си написала, можда можемо да ти помогнемо."
Девојка је застала, оклевајући,а онда прочитала:
„Ја мислим да су седам светских чуда:
1. додирнути
2. окусити
3. видети
4. чути
5. осетити
6. смејати се
7. и волети
Учионица је постала тако тиха, да се могла чути игла да пада....
Можда ће ова прича да буде благи подсетник свима нама, да ствари које нам се чине једноставне и обичне, често су чуда – и не морамо због њих никуда путовати да бисмо их доживели.
-----------------------------------------------------------
Imas dva izbora
Jerry je menadžer restorana. Uvek je dobro raspoložen. Kad god bi ga neko pitao kako je, odgovor bi uvek bio:
"Da sam bolje ne bi valjalo!"
Mnogi konobari u njegovom restoranu dali su otkaz kada je on promenio posao da bi ga pratili od restorana do restorana. Zašto? Jerry je umeo da motiviše ljude. Ako je neko od kolega imao loš dan, Jerry je uvek bio tu da ga ohrabri i da mu ukaže na pozitivne strane čitave situacije. Uočivši to, postao sam znatiželjan. Jednoga dana otišao sam do Jerrya i pitao ga:
Ne shvatam! Niko ne može biti pozitivan čitav dan. Kako ti to uspeva?
Jerry mi je odgovorio: "Svakoga jutra se probudim i kažem sam sebi, danas imam dva izbora: Loše ili dobro raspoloženje. Uvek izaberem dobro raspoloženje. Svaki put kada se dogodi nešto loše mogu izabrati da budem žrtva ili da učim iz toga. Ja uvek odaberem učenje. Kada neko dođe i počne da mi se žali, mogu da prihvatim njegovu žalbu ili mogu da istaknem pozitivnu stranu života. "Uvek izaberem pozitivnu stranu života."
"Ali to nije uvek tako lako," rekao sam mu
.
"Da, lako je," rekao mi je Jerry "Sve u životu se vrti oko izbora. Kad rešavaš raznorazne gluposti sve je to pitanje izbora. Biraš kako ćeš reagovati na situacije. Biraš kako će drugi uticati na tvoje raspoloženje. Biraš dobro ili loše raspoloženje. Tvoj izbor je kako ćeš proživeti svoj život."
Par godina kasnije, čuo sam da je Jerry slučajno učinio nešto što u njegovom poslu nikako nije dozvoljeno činiti.
Ostavio je otvorena zadnja vrata restorana. U restoran su upala tri naoružana muškarca. Dok je pokušavao da otvori sef, tresući se od straha, nikako nije uspevao da pogodi pravu kombinaciju. Jedan od pljačkaša se uspaničio i pucao je u Jerryja . Srećom, Jerryja su brzo pronašli i prevežen je u bolnicu. Posle duge i teške operacije i intenzivne nege, Jerry se oporavio. Video sam ga šest meseci poslje ranjavanja . Kada sam ga pitao kako je, odgovorio je:
"Da sam bolje ne bi valjalo. Hoćeš li da vidiš ožiljke?"
Odbio sam, ali sam ga pitao o čemu je razmišljao za vreme pljačke.
"Prvo što mi je proletelo kroz glavu bilo je da sam trebao da zaključam zadnja vrata. Kada su me pogodili, dok sam ležao na podu, setio sam se da imam dva izbora: Da živim ili da umrem. Odlučio sam da živim."
"Zar te nije bilo strah" upitao sam ga?
Nastavio je:
"Bolničari su bili odlični. Stalno su mi govorili da će sve biti u redu. Ali kada su me uneli u kola i kad sam im video izraze na licima, uplašio sam se. Čitao sam im u očima: "On je mrtav". "Znao sam da je vreme za akciju"
"Šta su oni uradili?" pitao sam
"Vidiš, tamo je bila jedna krupna medicinska sestra koja me stalno nešto pitala kako bih ostao pri svesti. Pitala me da li sam na nešto alergičan. Da, na metke, bio je moj odgovor. Dok su se smejali rekao sam im: Biram život.
Molim vas, tretirajte me kao da sam živ - ne mrtav.
Jerry je preživeo zahvaljujući dobrim doktorima, ali i zbog svog zadivljujućeg stava. Od njega sam naučio da svakog dana imaš izbor: Uživati u životu ili ga mrziti. Jedina stvar koja je samo tvoja - koju niko osim tebe ne može kontrolisati - je tvoj stav.
I, ako vodiš računa o tome, sve u životu postaje lakše.
-----------------------------------------------------------------------------Više od trideset godina prosjak je sedeo pokraj puta. Jednoga dana naišao je neki stranac.
»Imaš malo sitniša?« promrmljao je prosjak, automatski ispruživši staru kapu.
»Nemam ništa«, odgovorio je stranac.
Tada ga je upitao:
»Na čemu to sediš?«
»Ni na čemu«, odgovorio je prosjak. »To je samo neka stara kutija. Sedim na njoj otkako pamtim.«
»Jesi li ikada zavirio u nju?« - upita ga stranac.
»Nisam«, odgovori prosjak. »A i čemu? Ničega nema u njoj.«
»Ipak, pogledaj unutra«, bio je uporan stranac.
Prosjak je uspeo odmaknuti gornju stranicu. Zapanjen, u nevjerici i zanosu, uvidio je da je kutija ispunjena zlatom.
Ja sam taj stranac koji vam nema šta dati, koji vam kaže da se zagledate u vlastitu unutrašnjost. Ne u unutrašnjost bilo koje kutije, kao u ovoj paraboli, nego u unutrašnjost onoga što vam je najbliže: u vlastitu unutrašnjost.
»Ali, ja nisam prosjak«, čujem kako kažete.
Oni koji nisu pronašli vlastito istinsko bogatstvo - radost Bića koja zrači i duboko, nenarušivo spokojstvo koje je posledica te radosti, prosjaci su, makar imali materijalna bogatstva. Oni u spoljnjem svetu tragaju za mrvicama zadovoljstva ili ispunjenja, onde traže potvrdu, sigurnost ili ljubav, a u sebi nose blago koje ne samo da obuhvata sve te stvari, nego je beskrajno veće od svega što im svet može pružiti.
Svi mi nosimo najveće blago u sebi, svoju ljubav, svoje stavove i misli! Ne dozvolimo da nas uveravaju da trebamo prositi tuđe ideale. Lepo je biti TI, jer uvek je vreme SADA, a mesto TU.
-----------------------------------------------
Jedne večeri razgovaraju deda i unuk o aktuelnim događajima. Najednom unuk upita deda:
- Deda, koliko ti imaš godina?
Deda odgovori:
- Da razmislim, rođen sam pre televizije, vakcina za dečju paralizu, fotokopir-aparata, kontaktnih sočiva i kontracepcijskih tableta.
Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu još izumeli klima uređaje, perilice, sušilice (rublje su jednostavno prali i obesili da se suši na svežem vazduhu).
Čovek nije bio na mesecu, nisu postojali mlaznjaci. Venčao sam se sa tvojom bakom i živeli zajedno, a u svakoj porodici su bili tata i mama.
Reč "gay" je bila poštovanja vredna engleska reč, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čoveka, a ne homoseksualca.
O lezbijkama nismo uopšte čuli, muškarci nisu nosili minđuše.
Rođen sam pre računara, paralelnog studija i grupne terapije. Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je doktor slao prema potrebi na preglede krvi i mokraće.
Do 25. godine starosti sam svakog muškarca oslovljavao sa gospodine, a žene sa gospođo ili gospođice.
Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi. Kada je u moje vreme gospođa ušla u tramvaj ili autobus, deca i mladi su požurili da ustupe mesto. Ako je bila trudnica, dopratili su je do sedišta i ako je bilo potrebno, išli su da kupe kartu za nju i doneli joj.
Muškarci su hodali rubom trotoara, žene uz kuće. Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u lift i iz njega, muškarci su im uvek primaknuli stolicu kada bi sedale. Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sedili. Ustali bi svaki put kada bi žena ustala, pa i samo za trenutak. Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti ogrtače.
U moje vreme nevinost nije prouzrokovalo rak i takve devojke su predstavljale krepost porodice i čistoću za svoje muževe.
Naš život je bio određen sa 10 zapovedi, treznim rasuđivanjem, poštovanjem starijih, ponašanje prema zakonu, te se ispunjavalo plodnim suživotom sa bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošeg i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posledice.
Za brzu hranu smo mislili da je namenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima sa braćom, sestrama i ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.
Time sharing je značilo da porodica letuje sa drugim porodicama, a ne da deli prostor sa neznancima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobilnom da i ne govorimo. Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD - e, DVD - e, elektronske pisaće mašine, računare, prenosne računare.
Notebook je bila beležnica.
Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ne satovi, ni kućni aparati nisu imali svetlećih prikazivača. Kada već govorimo o mašinama, nije bilo bankomata, mikrotalasnih pećnica, radio-budilnika. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo..
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno-bele, a za razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je lošeg kvaliteta, a proizvoda sa natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a pogotovo Made in China nije ni bilo.
Nismo čuli za Pizza-cut ili McDonald's, ni za instant kafu, veštačke zaslađivače. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi. Sladoled, vozna karta ili osvežavajuće piće stajalo je 10 centi.
Novi automobil je stajao 1.000 $, ali ko je imao toliko novaca?
U moje vreme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.
Mi smo bili poslednji koji su bili uvereni da žena treba muža da bi imala dete..
Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
- E, deda... Više od 200 godina!? - odgovori unuk.
- Ne, dragi moj, samo pedeset!
------------------------------------------------„Ja? Slep? Izgubio sam vid pre četiri godine, to je tačno. Ali zbog toga nisam slep. Vidim, samo drugačije.“ Posle kraće stanke, učitelj upita : „ A ti?“
Tin Vin je razmišljao. „Mogu da razlikujem svetlost od tame, drugo ne.“
„Zar nemaš nos da mirišeš?“
„Imam.“
„Imaš li ruke da dodiruju?“
„Naravno.“
„Nemaš uši da čuju?“
„Naprotiv, imam.“ Tin Vin se trgnu. Da li da priča doživljaj učitelju? Bilo je to pre nedelju dana i više nije sigura da li se radilo o njegovoj mašti. Radije je prećutao.
„Šta ti više treba?“, upita U Maj. „Najbitnije stvari su nevidljive.“ Ćutao je dugo, a onda nastavi: „Naša čula vole da nas zavedu. Vid je najvarljiviji. Navodi nas da mu verujemo najviše. Ubeđeni smo da vidimo okolinu, ali to je samo površina, a mi je prihvatamo kao stvarnost. Moramo naučiti da dokučimo srž stvar, njihovu suštinu. U tom slučaju, oči su prepreka. One nas skreću s tog puta. Zaslepljuju nas. Ko se suviše oslanja na njih, zapostavlja druga čula. Time ne mislim samo na uši i nos. Govorim o organu koji je u nama, ali nemamo ime za njega. Nazovimo ga kompas našeg srca.“
Tin Vin nije razumeo šta U Maj hoće time da kaže. Rado bi pitao nešto, ali starac mu ne dade da dođe do reči. Pružio mu je ruke i dečaka iznenadi njihova toplina.
„Nauči da misliš o tome“, nastavi U Maj. „Ko je bez vida, mora biti uvek na oprezu. Zvuči jednostavnije nego što uistinu jeste. Moraju se pratiti pokreti i disanje. Ako bih bio nepažljiv, čula bi me prevarila. Pigravala bi se sa mnom kao bezobrazna deca koja traže pažnju. Na primer, ako sam nestrpljiv, želim da sve ide brzo. Požurim i, naravno, naletim na čaj ili činiju supe. Ili ne čujem šta drugi govore, jer su moje misli ko zna gde. Dešava se isto ako u meni ključa bes. Naljutio sam se jednom na nekog mladog monaha i odmah nakon toga ugazio u ognjište u kuhinji. Nisam čuo pucketanje, niti sam namirisao vatru. Bes je potisnuo moja čula. Tin Vine, nije problem u očima i ušima. Bes nas čini gluvim i slepim. Strah, ljubomora i sumnja takođe. Kada se plašiš ili si ljut, preokrene ti se svet i izbačen si iz ravnoteže. Dešava se isto i ljudimo koji vide, ali oni nisu svesni toga.“
------------------------------
Priča po kojoj se živi
Bila jednom djevojka koja je samu sebe mrzila zbog toga što je bila slijepa. Ona je mrzila svakog osim svog voljenog dečka. On je uvijek bio tu za nju. Rekla mu je: 'Kad bih samo mogla vidjeti svijet, udala bih se za tebe'
Jednog dana netko je donirao par očiju za nju. Kada su joj odstranili zavoje mogla je vidjeti sve, uključujući i svog dečka.
On je upita: 'Sada kad vidiš svijet, hoćeš li se udati za mene?'
Ona ga pogleda i uoči da je slijep. Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala. Sama pomisao da ih mora gledati čitav svoj život povede je da odbije udati se za njega.
Njezin momak ode u suzama i nekoliko dana poslije napisa joj pismo:
'Dobro čuvaj svoje oči, draga moja, jer prije nego što su bile tvoje, te su oči bile moje.'
Eto kako ljudski mozak najčešće funkcionira u takvim situacijama. Veoma rijetko se čovjek sjeća kakav je život bio prije, tko je uvijek bio tu za nas u najtežim situacijama.
Život je poklon.
I danas, prije nego kažeš neku ružnu riječ - pomisli na one koji ne mogu govoriti.
Prije nego se počneš žaliti na okus hrane - pomisli na one koji nemaju što jesti
.
Prije nego se požališ na svoga dečka ili curu - pomisli na one koji mole Boga da im podari sudruga.
I danas, prije nego što se požališ na život - pomisli na one koji su umrli prerano.
Prije nego što se počneš svađati s onim tko nije očistio ili pomeo kuću - sjeti se onih ljudi
koji žive na ulici.
Prije nego se počneš žaliti za dužinu puta koji moraš prijeci vozeći - sjeti se onih koji istu tu udaljenost hodaju svojim nogama.
I prije nego i pomisliš uperiti prst u nekoga i počneš ga osuđivati, sjeti se da nitko od nas nije bezgrješan.
I kada te loše misli počnu bacati u depresiju - ti stavi osmijeh na svoje lice i pomisli: 'Ja sam živ i još sam tu!'
----------------------------------------------------Zvuk novca
Jednom je prilikom bijelac pozvao svoga prijatelja Indijanca u goste u veliki grad. Poveo ga je u razgledavanje grada i dok su se šetali Indijanac najednom reče: 'Čujem cvrčka!'
'Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame ti možeš čuti cvrčka', reče bijelac.
Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka. 'Ali kako?' upita bijelac.
Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči! Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.
'Ono što si naučio slušati, čut ćeš, ma kakva buka bila, ma gdje bio', odgovori Indijanac. 'Vidiš, ovi ljudi su u buci čuli novčić, ali cvrčka nisu čuli.'
-------------------------
Stvarna vrijednost prstena
«Dolazim ucitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?»
Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: «Baš mi je žao, momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije...» Malo je zastao i dodao:»Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.»
«V... vrlo rado, učitelju», oklijevao je mladić osjećajući da je opet bezvrijedan i da su njegove potrebe zapostavljene.
«Dobro», nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: «Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.»
Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega. Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrnjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, shrvan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se.
Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.
«Učitelju», rekao je, «žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.»
«To što si rekao veoma je važno, mladi priajtelju», odgovorio je učitelj. «Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovno uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.»
Mladić je opet uzjahao konja.
Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljanice, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
«Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.»
«Pedeset osam zlatnika?» uzviknuo je mladić.
«Da», odgovorio je zlatar. «Znam da bismo vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje...»
Mladić je uzbuđeno odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.
«Sjedni», rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao.
«Ti si poput ovoga prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takva može te procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?»
I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.
------------------------------------------------
Voleli ga ili mrzeli, s ovim je pogodio u srž. Bill Gates je održao govor u Srednjoj skoli o 11 stvari koje deca nisu i neće naučiti u skoli. Govorio je o tome kako politički korektni učitelji stvaraju generacije dece bez koncepta realnosti i kako ih taj koncept vodi u neuspeh u pravom svetu.
Pravilo 1: Život nije fer, navikni se na to.
Pravilo 2: Svet nije briga za tvoje samopoštovanje. Svet očekuje da postigneš nešto pre nego što počnes da osećaš dobro u svojoj koži.
Pravilo 3: Nećeš zarađivati $60,000 godišnje čim izađeš iz srednje škole. Nećeš biti potpredsednik sa službenim telefonom, sve dok to ne zaradiš.
Pravilo 4: Ako misliš da ti je učitelj strog, čekaj dok ne dobiješ šefa.
Pravilo 5: Pečenje hamburgera nije ti ispod časti.. Tvoji preci su imali drugu reč za pečenje hamburgera: zvali su to prilikom.
Pravilo 6: ako pogrešiš, nisu tvoji roditelji krivi, ne kukaj nad svojim greškama, uči iz njih.
Pravilo 7: pre tvog rođenja, tvoji roditelji nisu bili dosadni kao sada. Postali su takvi zbog plačanja tvojih računa, čišćenja tvoje odeće i slušanja tebe kako pričaš kako si cool. Stoga pre nego spasiš šume od parazita, pokušaj da složiš ormar u svojoj vlastitoj sobi.
Pravilo 8: Tvoja škola ima način za rešavanje i pobednika i gubitnika, život nema. U nekim školama ukinuli su negativne ocene i daju ti bezbroj prilika da daš pravi odgovor. Ovo nema nikakve sličnosti sa stvarnim životom.
Pravilo 9: Život nije podeljen u semestre. Nema slobodnog leta i vrlo malo šefova je zainteresovano da ti pomogne da nadeš sebe. To čini u svoje slobodno vreme.
Pravilo10: Televizija nije pravi život. U pravom životu ljudi moraju da napuse kafić i odu na posao.
Pravilo11: Budi ljubazan prema štreberima. Velike su šanse da ćeš raditi za jednog.
----------------------------------------------------------------------Zasto vicemo??
Jednom je ucitelj pitao svoje ucenike:
"Zasto ljudi vicu kad su ljuti?"
Ucenici su razmisljali neko vreme:
"Zato sto izgubimo strpljenje - zato vicemo" - rece jedan
"Ali, zasto bi vikao ako je osoba pored tebe?" - pita ucitelj - "zar nije moguce govoriti tiho i lagano?"
Ucenici su davali jos neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio ucitelja
Naposletku je objasnio:
"Kada su dve osobe u svadji, ljutite, njihova se srca jako udalje..Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu cuti. Sto su ljuci, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost medju njima sve veca.
Potom je ucitelj pitao:
"Sta se dogodi kada se dve osobe zaljube?. Ne vicu jedan na drugoga, vec govore tiho i nezno. Zasto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost medju njima je veoma mala.
A sta se dogodi kada se jos vise zaljube? Ne govore. Samo sapucu i jos vise zblizuju u svojoj ljubavi..Konacno, ne trebaju vise ni sapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dve osobe koje se vole."
Onda je rekao:
"Kada se svadjate, nemojte dozvoliti da se vasa srca udalje, ne izgovarajte reci koje bi vas mogle jos vise udaljiti, jer ce doci dan kada ce udaljenost biti tako velika, da vise nikad nece biti puta nazad."
----------------------------------
Povratak sebi...
Istinski napredak u današnje vreme sastoji se u povratku sebi. Bolje je doneti pogrešnu odluku, nego ne doneti odluku uopšte. Jer iz grešaka svojih postupaka možeš da učiš. A ako ne donosiš odluke zbog prisustva straha, ti treniraš svoj um da beži od odlučivanja. Ako ne sumnjate u ono što želite postići, a pritom uporno vežbate i učite iz vaših neuspjeha, vi ćete doći do tačke gdje će se vaš cilj sam od sebe ispuniti. Mnoge naše najlepše želje i ideje ostaju samo zato neispunjene, jer nismo doneli čvrstu odluku da ćemo istrajati do kraja.
Kada u životu imaš konkretan cilj i plan i trudiš se da to i ostvariš, tada svoj život možeš graditi kao piramidu. Svaki dan jedan kamen. I kada pri svakoj odluci imaš u vidi celu piramidu, ti sa svakim sledećim kamenom jačaš samog sebe. Uvek ćeš znati zašto nešto radiš. To tvom životu daje snagu da prevaziđeš bilo koju prepreku. Ko ne zna šta je za njega važno ili manje važno, on će uvek sumnjati u svoje odluke. I najbolji plan neće vam biti od koristi, ako u njega duboko ne verujete. Vera je moć koja te pokreće. Sumnja je moć koja te sputava. Kada sumnjaš, ne veruješ.Tamo gde ima sumnje, tu vera ne stanuje. I uvek će ti faliti ona snaga koja bi te dovela do cilja. Ako ne poznaješ uzrok problema, nisi u stanju da izmeniš posledice.
Ono u šta ne veruješ, ne možeš ni postići. Ono što sebi ne možeš predstaviti, u to moraš da veruješ.
Verovati u sebe tako snažno, da ta vera bude jača od sumnje je osobina retkih koji će dostići vrhunac u svemu.
Svaka prirodna potreba koju dugo potiskujemo u sebe, vodi nas do depresije i bolesti.
----------------------------------------------------------------
Poput ruže...
Neki čovjek je s ljubavlju uzgajao ružu. Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je. Prije nego što je procvjetala on ju je pomno promatrao. Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti... ali je zamijetio trnje na stabljici i pomislio: "Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s tako mnogo oštrog trnja?"
Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se je ruža rascvjetala - uvenula je!
Tako je i s mnogim ljudima.
U duši svakog čovjeka nalazi se ruža. Bog je usađuje u nas prilikom rođenja među trnje nedostataka. Mnogi ljudi gledaju sebe i vide samo trnje - nedostatke. Očajavaju, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih. Nikad ne realiziraju svoje potencijale kojima ih je Bog obdario. Oni sami ne mogu vidjeti ružu u svojoj duši. Netko im drugi mora pomoći - pronaći je. Pomozi ljudima oko sebe nadjačati nedostatke. To je karakteristika Božje ljubavi koju možemo udijeliti svakome. Ako pomogneš nekome naći ružu u njegovoj duši, on će pobijediti trnje. I cvjetat će uvijek... iznova...
Svatko od nas može obogatiti ovaj svijet i učiniti ga ljepšim. Treba samo imati srca. Treba imati hrabrosti dodirnuti drugoga srcem.
Nebojte se pokazati da imate srce! Dodirnimo bližnjega srcem!
_________________Robijaš i mrav
Robijaš je godinama živjeo sam u izolovanoj ćeliji, nikoga nije vidjeo, niti je sa bil...o kim govorio, a hrana mu je doturana kroz otvor u zidu. Jednog dana u ćeliju je ušao mrav. Čovjek ga je zadivljeno posmatrao, dok je mrav išao gore-dole ćelijom. Pustio je da mu se popne na dlan da bi ga bolje vidjeo, davao mu je po neku mrvicu hrane i noću bi ga poklopio metalnom posudom.
Jednog jutra, iznenada je shvatio da mu je trebalo deset dugih godina izolacije da bi njegove oči primjetile ljepotu običnog mrava.
Ponekad je potrebno dosta vremena i posebnih okolnosti da bi shvatili ljepotu svijeta oko nas.
------------------------------------------------------
Vrhovni bog Brama je jednom, prerušen u putnika, išao zemljom gledajući šta ljudi rade. Na jednom proplanku ugledao je čovjeka kako vježba gađanje strijelom u metu. Taj čovjek je to uporno radio čitav dan, i Brama mu najzad priđe i upita ga:
"Reci mi, dobri čovječe, zašto tako uporno vježbaš?"
Ovaj mu odgovori da je on najbolji lovac na jelene na svijetu i da ima samo jedan cilj u životu - da ga niko u tome ne pretekne.
"Otkud znaš da si najbolji?", upita Brama.
"Nema sumnje u to", odgovori čovjek, "ja sam jedini na svijetu odjednom ubio tri jelena jednom istom strijelom. Sačekao sam da se poredaju u jednoj liniji i tada sam odapeo strijelu. Ona je probila dva jelena i zaustavila se u trećem. Niko osim mene to nije uspio".
"Nisi ti najbolji", rekao je Brama, "da bi bio najbolji na svijetu morao bi jednom strijelom da ubiješ čitavo krdo jelena".
"To je nemoguće", pobuni se čovjek.
"Sasvim je moguće. Ja sam Brama i mogu da te naučim da to postigneš." Brama je zbacio putničku odjeću i pokazao se pred lovcem u svom sjaju svoje božanske prirode.
"Nauči me", uzviknuo je čovjek, "ja ću učiniti sve da postanem najbolji lovac na jelene na svijetu! Sve!!!"
"Da bi to postigao ne treba da vježbaš lukom i strijelom, već treba da meditiraš. Uđi u pećinu, seljaci će ti ispred nje ostavljati hranu i vodu, i sve svoje budno vrijeme meditiraj. Poslije nekog vremena postaćeš najbolji lovac na jelene na svijetu. Jednom strijelom moći ćeš da ubiješ krdo jelena."
Ne oklijevajući ni trena, lovac na jelene je ušao u pećinu i počeo da meditira. Brama ga je zaboravio - znate, bogovi su ponekad zaboravni - i poslije trideset godina, kad je opet prolazio tim krajem, sjetio se šta je tražio od onog čovjeka. Došao je do ulaza u pećinu i u polumraku ga ugledao kako meditira zatvorenih očiju. "Hej, probudi se, probudi se!", povikao je Brama, "već trideset godina meditiraš. Evo ti luk, evo ti strijele, ti si sad najveći lovac na jelene, na svijetu ti nema ravnog..."
Od čovjeka je do Brame dospjelo samo tiho mrmljanje: "Kakav luk? Kakve strijele? Kakav lovac na jelene?!? Ja hoću samo Istinu!"
Pouka ove priče je da je lični interes ono što često dovodi ljude na duhovnu stazu: neki žele konkretne moći, neki hoće mudrost uz pomoć koje će bolje razumjeti sebe i svijet, neki žele da jednostavno postanu bolje osobe koje će okolina poštovati i uvažavati, neki očekuju nagradu koju će im više sile dodjeliti zbog duhovnih vrlina... Koliko god neki od ovih ciljeva zvučali uzvišeno, sve su to ego-igrarije koje nas uvlače u ovu priču, obećavajući konkretnu korist i konkretne nagrade. Ali, pravi spiritualni razvoj je uvijek nešto potpuno drugačije od onoga što očekujemo na početku puta. Što dalje odmičemo na tom putu, sve više shvatamo da ciljevi koje smo prethodno postavili nikako nisu krajnji ciljevi, već samo usputne stanice na putovanju ka Najvišem Cilju. Rad na sebi, s spiritualnim ciljem, je moćna rijeka koja polako ali neumitno usisava u sebe sva druga ponašanja. Ona mogu da traju duže ili kraće, ali se na kraju uvijek uliju u tu rijeku i sve biva podvedeno pod isti Cilj; kada se cijeli predamo Najvišem Cilju, sve ostalo će s vremenom doći na svoje mjesto.
_________________Palacinke
U subotnje jutro šestogodišnji Filip odlučio je ispeći palačinke za svoje roditelje. Pronašao je u kuhinji najveću posudu za miješanje i kuhaču, popeo se na stolac i otvorio ormarić te izvadio posudu s brašnom i malo prosuo po podu. Svojim je ručicama pokušao staviti brašno u posudu za miješanje, dodavao je mlijeko, malo šećera, ostavljajući brašnasti trag za sobom koji je već sada imao i otiske šapa kućnog mačka.
Filip je bio sav posut brašnom i postajao sve uzrujaniji. Želio je da ovo bude nešto dobro za mamu i tatu, ali postajalo je sve gore. Nije znao što napraviti nakon toga, sve to staviti u pećnicu ili na štednjak (i nije znao kako upaliti štednjak!). Vidjevši vlastitog mačka kako liže smjesu iz posude, pokušavajući ga odgurnuti, prevrnuo je karton s jajima na pod. Očajnički je pokušavao počistiti veliki nered koji je nastao, ali se poskliznuo na jaja i uprljao svoju bijelu pidžamu.
Tada je uočio tatu kako stoji na vratima. Krokodilske suze potekle su iz njegovih očiju. Sve što je on želio bilo je: napraviti nešto dobro, ali nastao je grozan nered. Bio je uvjeren da sada slijedi kazna, možda čak i packe.
No, tata ga je samo gledao. Krenuo je prema njemu kroz sav nered u kuhinji, primio ga u svoje ruke, zagrlio ga, čak zaprljao i vlastitu pidžamu…
Takav je i Bog s nama. Mi pokušamo napraviti nešto dobro u životu, ali nastane opći nered. Ljubav nam postane klizava, povrijedimo prijatelja ili nas vlastiti posao izluđuje, ili nas, jednostavno, zdravlje napusti. Ponekad samo ostanemo uplakani jer ne možemo napraviti ništa drugo. Tada nas Bog podiže u svoje ruke i voli nas i oprašta nam.
No, samo zato što smo mi u stanju napraviti veliki nered, to ne znači da trebamo prestati “peći palačinke”, za Boga ili za ostale. Prije ili kasnije već ćemo uspjeti… Nemoj prestati “peći palačinke”… Nastavi voljeti…
--------------------------------------------------------------------------
Ustrajnost
Čovjek koji pouzdano kroči u smjeru svojih snova, začas će se susresti sa neočekivanim uspjehom. Gradimo li kule u zraku, naš trud neće propasti, jer one tamo i pripadaju. Potrebno ih je samo poduprijeti temeljima. Mnoge osobe su ograničene u mislima, postupcima i rezultatima. Nikada ne prelaze granice ograničenja što su ih sami sebi postavili ili ih im je postavio netko drugi. Drugi nas mogu zaustaviti privremeno, ali mi smo jedini koji to možemo učiniti trajno.
Odrastao slon svojom surlom može podići blizu tonu tereta. Pripitomljeni slon mirno stoji vezan uz mali drveni štapić zaboden u zemlju. Dok je još bio mlad i nije dostigao svoju punu snagu, slona vežu teškim lancem za nepokretan željezni stup. Tim postupkom, nameću slonu da shvati, da koliko god snažno pokušavao prekinuti lanac ili pomaknuti i iščupati stup, to mu nije moguće učiniti. Kad slon postane velik i snažan, on i dalje vjeruje, sve dok ispred sebe na tlu vidi stup i lanac.
Netko se narugao čovjeku u pokušaju “nemogućeg”: “O, to nikada nećeš moći učiniti, barem nitko do sada nije uspio.” Ali on je skinuo kaput i zasukao rukave, i počeo raditi. Ako se i brinuo, to je skrivao. Podignute glave i prikrivenog osmijeha, bez imalo sumnje ili dvojbi, počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo učiniti i učinio je to.
Tisuće će vam ljudi reći da se nešto ne može napraviti, tisuće ljudi će vam proricati neuspjeh, tisuće će vam isticati, jedan za drugim, opasnosti koje samo čekaju da vas napadnu. Ali samo se bacite na posao sa tračkom osmijeha, zatim uzdignite glavu i počnite. Samo počnite pjevati baveći se time, što se ne može napraviti. I tako ćete uspjeti!----------------------------------------------------Rasizam u avionu
Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca.Vidno uznemirena pozove stjuardesu.
Stjuardesa : -U čemu je problem, gospođo?
Bijela žena: -Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!
Stjuardesa: -Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno.
Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:
-Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.
Prije nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
-U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.
Zatim se okrene crncu i reče:
-Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoju ručnu prtljagu i premjestite se u prvu klasu.
Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.
****
Kada je Albert Einstein došao u Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase.
Odgovorio je: “Ljudske!”.
------------------------------------------------Dva vrapčića
Dva su vrapčića u proljeće bezbrižno čavrljala na vrbovoj grani.
Jedan se udobno smjestio na vrhu vrbe, a drugi je stajao na dnu u račvama iz kojih se vrba granala.
Nakon nekog vremena vrapčić s vrha dobaci onom dolje: ''Baš je krasno ovo zeleno lišće!''
Vrapčić u račvama to shvati kao izazov, pa kratko odbrusi: ''Lišće je bijelo, osim ako s tvojim vidom nešto nije u redu!''
''Slijep si ti, ja vidim da je lišće zeleno!'' reče vrapčić s vrha.
Onaj dolje usmjeri svoj kljun prema drugu na vrhu i zasikta: ''Kladim se u perje iz repa da je bijelo, ti nemaš pojma ili si poludio!''
Onog gore je već spopao bijes. Sručio se na druga da mu održi lekciju. Ovaj se, međutim, nije maknuo s mjesta. Perje oko vrata stršilo mu je na sve strane i vidjelo se da je spreman na dvoboj. Prije nego zapodjenuše bitku pogledaše gore u lišće.
Vrapčiću s vrha ote se uzdah: ''Oh, pa odavde doista izgledaju bijeli!''
''Pogledajmo ih ipak i odozgo!'' predloži on svom prijatelju.
Popnu se gore i gotovo u jedan glas rekoše: ''Odavde su zeleni''.
Ne sudi nikoga dok nisi barem sat vremena hodao u njegovim cipelama.
-----------------------
Želim ti sva godišnja doba
Želim ti uvijek iznova iskustvo da je život sam po sebi najveći od svih darova. Tada će tvoja nova godina života biti više od puka koračanja u brojkama. Ti se možeš i mijenjati, smiješ uvijek iznova gledati život s nove strane. To što sebi danas još ne možeš zamisliti, možeš susresti već sutra. Pođi jednostavno ususret novosti koja već čeka na tebe.
Želim ti sve ono što ne možeš kupiti novcem. Susrete s ljudima koji te mogu potaći i promijeniti, otvorene oči i uši za mnoge prilike koje nam se u životu nude. Svaka od njih je jedinstvena i dragocjena. Ne želim ti veliku sreću i ispunjenje svih tvojih želja, nego sposobnost da prepoznaš male radosti i podijeliš ih s drugima. Želim ti nerazorivu nadu koja ti, unatoč svih razočaranja, daje uvijek iznova vjerovati u dobro u ljudima i u samome sebi. Želim ti vrijeme za život, da ti susreti s drugima ili mirni trenuci sa samim sobom budu važniji od želje za imetkom i pritiska termina.
Svejedno, u koje si vrijeme godine rođen, u područje tvoga života spadaju sva godišnja doba. Dio ispunjena života su i naoko nespojive suprotnosti, koje mogu biti tako različite kao proljeće i jesen, kao ljeto i zima. Upravo takva različita iskustva čine tvoj život bogatim i jedinstvenim. Darivaju ti snagu preko koje se možeš sve više razvijati, snagu koja ti daje iznutra rasti.
Želim ti sva godišnja doba na tvome putu
----------------------------------------------------------------U krugu radosti
Jednog dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao seljak iz obližnjeg mjesta. Kad brat vratar otvori teška hrastova vrata, seljak mu sa smješkom pruži prekrasan grozd. "Brate vrataru", kože došljak, "znaš li ti kome sam donio ovaj najlijepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?"
"Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice." "Ne! Tebi sam ga donio!" "Meni?" ozarena će lica iznenađeni brat vratar. "Zar si ga baš meni donio?" "Naravno, tebi sam ga donio jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom." Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratarevog lica.
Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet: "Zašto ja ne bih ovim grozdom obradovao našeg ravnatelja?!"
Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana. Ovaj se grozdu iskreno obradovao. No, uskoro se sjeti starijega bolesnog brata i odluči: "Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi." Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Nije, međutim, dugo ostao ni u sobi bolesnog brata. Ovaj je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći. Brat kuhat je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojeg je grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio k bratu vrataru (da ga malo razveseli). Tako bi zatvoren krug, krug radosti.
Nemoj čekati da netko drugi započne. Na tebi je danas red da otvoriš krug radosti. Ponekad je dovoljna mala iskra da zapali veliku vatru. S iskrom dobrote moglo bi se početi mjenjati svijet. Ljubav je jedino blago koje se umnaža dijeljenjem. To je jedini dar koji se to više uvećava što se više troši. To je ujedno i jedino poduzetništvo u kojem se upravo trošenjem više zarađuje. Poklanjaj to blago, razdijeli ga, razbacuj ga na sve strane, do dna isprazni džepove i košare, isprazni čašu i sutra ćeš ga naći još više nego si ga imao jučer.
Bruno Ferrero
--------------
Одговор или два?
На часу математике учитељица упита седмогодишњег Николу.
„Ако ти дам једну јабуку и још једну и још једну, колико ћеш имати јабука?“
Кратко размисливши, Никола самоуверено одговори: „Четири!“
Очекујући исправан одговор (три) учитељица се зачуди. Била је разочарана. „Можда дечак није добро чуо,“ помисли у себи. Стога она понови питање:
„Никола, слушај пажљиво. Ако ја теби дам једну јабуку и још једну и још једну, колико ћеш имати јабука?“
Никола примети разочарење на учитељицином лицу. Овога пута израчуна на прсте. Међутим, и поред тога, трагао је за одговором који би могао усрећити учитељицу. Та потрага није била за исправним одговором, него за оним који ће усрећити учитељицу. Најзад, нешто оклевајући, Никола одговори:
„Четири...“
Разочарење оста на учитељицином лицу. Ту се она присети да Никола воли јагоде. При том помисли да дечак можда није љубитељ јабука, па стога и не може да се усредсреди. Зато она, са нескривеним узбуђењем и светлуцањем у очима, упита:
„Ако ти дам једну јагоду и још једну и још једну, колико ћеш јагода имати?“
Видећи је срећну, Николица поново упосли прстиће. Овога пута није осећао никакав притисак, за разлику од учитељице која је силно желела да нови приступ донесе успех. Малишан, уз оклевајући осмејак, одговори:
“Три!“
Учитељицино лице озари победнички осмех. Њен приступ је уродио плодом. Дошло јој је да сама себи честита. Ипак, још једна ствар је остала да се уради. Поново га је упитала:
Дакле, ако ти дам једну јабуку и још једну и још једну, колико ћеш јабука имати?“
Никола одговори без оклевања:
„Четири!“
Учитељица је била збуњена.
„Како, Никола, како?“ – упита га нешто повишеним гласом у коме се могла осетити љутина.
Никола јој тихим и бојажљивим гласићем одговори:
„Зато што већ имам једну јабуку у торби.“
Наравоученије: Уколико вам неко пружа одговор који је различит од онога који очекујете, немојте мислити да је он погрешан. Могуће је да вам се углови посматрања не подударају. Саслушајте пажљиво и покушајте да разумете, али без предубеђења.
-------------------------------------------------------------------------------------Мој тата када сам имао...
4 године
Мој тата може све!
5 година
Мој тата зна пуно тога.
6 година
Мој тата је паметнији од твог тате.
8 година
Мој тата не зна баш све.
10 година
Време у коме је мој тата одрастао било је другачије.
12 година
Па добро сад! Природно, мој тата не зна баш све с тим у вези. Стар је да би се сећао свог детињства.
14 година
Не обраћај пажњу на мог оца. Он је тако старомодан.
21 година
Он? Боже мој, тотално му је прошао рок употребе!
25 година
Тата зна понешто о томе, а то је због тога што има нешто мало искуства.
30 година
Можда да питамо тату шта би нам он саветовао.
35 година
Нећу учинити ништа а да се претходно не договорим са татом.
40 година
Питам се како је тата излазио на крај са тим. Био је тако мудар и пун искуства.
50 година
Дао бих све само да ми је мој тата сад овде па да ме саветује у вези са свим. Велика је штета што нисам више ценио његову мудрост. Могао сам много тога да научим од њега.
-----------------------------------------------------------Projekcija
Zašto su ovdje svi sretni osim mene?
Zato što su naucili da po svuda vide dobrotu i ljepotu
-Odgovori ucitelj.
Zašto ja po svuda ne vidim dobrotu i ljepotu?
Zato jer ne možeš vidjeti spolja ono što ne vidiš iznutra.
--------------------------------------------------------------
Blago u kuhinji
Hasidska priča:
Jedne noći rabinu Izaku bi u snu rečeno neka otputuje u daleki Prag i tamo iskopa skriveno blago koje se nalazi ispod mosta što vodi u kraljevu palaču. San nije smatrao ozbiljnim, no kad je o tome sanjao četiri ili pet puta, odluči poći u potragu za blagom.
Kad je došao do mosta, na svoju nepriliku, otkrio je da most i danju i noću dobro čuvaju vojnici. Jedino što je mogao bilo je da izdaleka gleda most. Budući da je tamo dolazio svako jutro, jednog dana kapetan straže dođe do njega da otkrije zašto dolazi. Rabin Izak, iako zbunjen da nekome drugome kaže svoj san, sve ispriča kapetanu, jer je volio dobru narav tog kršćanina. Kapetan se grohotom smijao a potom reče: "Bože dragi! Ti si rabin i držiš da je san ozbiljan? Da sam i ja toliko lud da se ravnam po svojim snovima, danas bih bio negdje na putovanju kroz Poljsku. Da ti kažem san koji sam sanjao prošle noći, a koji se često vraća: glas mi govori da idem u Krakov i da kopam u potrazi za blagom u kutu kuhinje nekog Izaka, sina Ezekijelova! Ne bi li bilo nešto najluđe na svijetu u Krakovu tražiti čovjeka imenom Izak i drugog koji se zove Ezekijel, jer pola muškog svijeta tamo vjerojatno ima jedno ili drugo ime?"
Rabin je bio preneražen. Zahvalio je kapetanu za njegov savjet, žurno otišao kući, kopao je u kutu svoje kuhinje i našao blago od kojega je mogao udobno živjeti do dana svoje smrti.------------------------------------------------------------------Nisam baš siguran koliko je ova priča poučna.
Možda samo u smislu da razumemo način razmišljanja budista.
NesaDeBeli
--------------------------------------------------------------------------
Drevne kultivacijske priče: Otpustiti varljivu osjećajnost
Prema legendi, nakon što je Shakyamuni podučavao Dharmu u Balrampuru, svi ljudi toga grada postali su plemeniti, uljudni i mudri. Oni su se međusobno poštovali i pomagali. Izgledalo je kao da je Balrampur raj.
Čovjek, koji nije bio budist, čuo je za ovo. On je dugo putovao do Balrampura da posjeti Shakyamunija i da ga pita za poduku. Međutim, tijekom putovanja, susreo se s nečim što nije mogao razumjeti.
Balrampur je bio u tropskom području, gdje je bilo mnogo otrovnih zmija. Dok je još bio van grada Balrampura, vidio je oca i sina kako rade u polju. Iznenada je otrovna zmija izašla iz trave i ugrizla sina. On je umro kratko nakon toga. Otac je i dalje radio kao i obično te je izgledalo kao da nije dirnut smrću svoga sina.
Čovjek, nebudist, je bio iznenađen pa je pitao starca: "Tko je ovaj mladić?"
"Moj sin."
"Tvoj sin je upravo umro. Zašto nisi žalostan? Ti i dalje radiš kao i obično. Da li je on zaista tvoj rođeni sin?"
"Zbog čega? Smrt je dio života. Blagostanje i propadanje stvari ima svoje vlastito vrijeme. Sada kada je osoba mrtva, ako je dobar, biti će dobar postupak za njega. Ako je bilo loših stvari u njegovom životu, on će odmah doživjeti zasluženu kaznu. Koje dobro mogu donijeti mrtvoj osobi ako plačem?" Starac je gledao u zabezeknutog nebudistu i pitao ga. "Da li ideš u grad? Mogu li te zamoliti za uslugu?"
Kad je nebudist rekao da može, starac je nastavio: "Kad prođeš drugu kuću na desnoj strani, nakon što uđeš u grad, molim te reci mojoj obitelji da ja trebam samo jedan ručak te da je moj sin mrtav, nakon što ga je ugrizla otrovna zmija."
Nebudist je bio jako iznenađen. Kako je starac mogao biti tako nečovječan? Njegov sin je upravo umro, a on ipak ne pokazuje znakove žaljenja. Povrh toga, nije zaboravio svoj ručak. Kako otac može biti tako hladan?
Nebudist je pronašao starčevu kuću. On je rekao starici: "Tvoj sin je umro nakon ugriza zmije. Otac me je zamolio da ti prenesem poruku, da on treba samo jedan ručak." Starica je zahvalila nebudisti ali nije pokazala nikakvo žaljenje. Nebudist je pitao: "Zar nisi tužna zbog smrti svoga sina?"
Starica je rekla: "Ovaj sin je došao u moju obitelj po svojoj volji. Ja ga nisam pitala da dođe. Sada je otišao. Ja ga ne mogu zadržati. Mi smo kao putnici koji prenoće u istom prenoćištu. Idući dan, svatko od nas ide svojim vlastitim putem. Nitko nikoga ne može zadržati. U stvari, nema potrebe nikoga zadržati. Isto je tako između mene i moga sina. Ja ne mogu upravljati njegovim dolaskom i odlaskom. To slijedi njegovu karmičku unaprijed određenu vezu." Nebudist je čuo ovo i pomislio kako je ovaj par zaista bešćutan.
U isti čas, sestra je izašla iz kuće. Nebudist ju je upitao: " Tvoj mlađi brat je mrtav. Da li si tužna?"
"On je već mrtav. Zašto bih bila tužna? Mi smo kao debla pričvršćena za splav. Mi plovimo zajedno po vodi. Kad naiđe velika oluja, splav se raspadne. Svako deblo slijedi svoj vlastiti put u struji. Debla se više ne mogu spojiti. Mi smo slučajno postali sestra i brat te došli u istu obitelj. Međutim, život je svakome drugačiji. Nema određenog vremena za život i smrt. On je otišao prije mene. Što ja mogu kao sestra učiniti?"
Kad je sestra završila govoriti, druga žena u kući je rekla: "Oh, moj suprug je mrtav".
Nebudist je bio još više zbunjen pa je zapitao ženu: "Tvoj suprug je mrtav pa kako se možeš ponašati kao da se ništa nije dogodilo? Da li si u srcu zaista ravnodušna?"
Žena je mirno rekla: "Naš brak je poput ptica na nebu. One ostaju zajedno po noći. U svitanje, one idu svojim vlastitim putem tražeći hranu. Svatko ima svoju vlastitu sudbinu. To je njegova sudbina, da se nije morao vratiti nakon što je poletio. Ja ga ne mogu zamijeniti. Ja ne mogu nositi njegovu karmu. Mi smo poput ljudi koji su se upoznali na našem putovanju. Mi moramo ići svojim vlastitim putevima prije ili kasnije."
---------------------------------------------------------------------Beskućnik
"Posećujući okrepljujuće časove meditacije, čuo sam predivnu priču o jednom učeniku meditacije. Želeo je da sažaljenje postane deo njegovog svakodnevnog života. Živeo je sam u stanu u velikom gradu. Na dnu stepeništa, u hodniku zgrade, životario je jedan beskućnik.
Kao i većina prolaznika, učenik meditacije je svakodnevno prolazio pored beskućnika ne gledajući ga. Nekoliko puta mu je udelio nešto sitnine, uglavnom iz osećaja krivice, ne trudeći se da na njega obraća pažnju niti da o njemu razmišlja. Nije bio ni nemilosrdan ni zao, jednostavno je bio ravnodušan.
Učeći meditaciju ubrzo je video da mora da otvori svoje srce prema svojim bližnjima - ne samo na rečima, već u stvarnom, svakodnevnom životu. Shvatio je da bi najbolji početak za postizanje tog cilja bio upravo taj beskućnik.
Jednog dana je izašao iz svog stana, sišao niz stepenice i pogledao ga pravo u oči, kao da mu je blizak prijatelj. Beskućniku je bilo neprijatno i odmah je skrenuo pogled. Ipak, vrata sažaljenja su konačno otvorena.
Sedmice su prolazile i učenik meditacije je svakoga dana prolazio pored beskućnika, pažljivo se trudeći da ga pogleda u oči. Svakoga jutra, pre izlaska iz zgrade, učtivo bi rekao: "Dobro jutro. Kako ste danas ?" I svake večeri, vraćajući se kući s posla, rekao bi: "Kako ste proveli dan ?"
Ljubaznost se napokon isplatila. Malo - pomalo, beskućnik je izlazio iz svoje čaure i počeo da mu uzvraća poglede, u nekoliko navrata se i osmehnuo. Konačno, posle izvesnog vremena, počeo je da mu odgovara na postavljena pitanja. Odgovarao bi: "Jutros sam prilično dobro. A vi ?" Uveče bi rekao: "Večeras mi je bolje nego jutros. Hvala na interesovanju." Njegovo samopouzdanje je raslo.
Vremenom je to preraslo u ritual u kojem je učenik meditacije počeo istinski da uživa. Iskreno se radovao susretu sa svojim "prijateljem", otkrivši istovremeno da mu je sve lakše da se sprijatelji sa ostalim strancima.
A onda je jednog dana beskućnik nestao bez traga. Učenik meditacije se naprasno rastužio, pitajući se šta bi mogao da bude razlog. Dani su prolazili ali beskućnik mu je i dalje nedostajao. Na kraju se jednostavno pomirio s njegovim nestankom i sećanja su počela da blede. Nastavio je sa svojim uobičajenim životom.
Jednog dana, oko mesec dana kasnije, kada je u povratku s posla ušao u zgradu, na stepenicama je sedeo nepoznati čovek. Kada mu je prišao ovaj je odmah ustao da ga pozdravi. Nije poznavao ovog stranca koji mu je ipak, kao kroz maglu, odnekud bio poznat.
Čovek je ispružio ruku i rekao: "Izvinite što Vas ometam, g-dine, ali samo sam hteo da Vam se zahvalim."
"Da mi se zahvalite ?", uzvratio je učenik meditacije. "Na čemu?"
"Vidite", rekao je stranac,"nekada sam živeo upravo ovde, pod ovim stepenicama. Toliko sam se stideo sebe i imao tako malo samopoštovanja da me niko nije poznavao." Posle kratke pauze, nastavio je. "Godinama unazad niko nije bio ljubazan prema meni. Niko nije hteo ni da me pogleda, a kamoli da mi posveti vreme. Nisam imao prijatelja niti sam cenio sebe. Onda ste Vi počeli da me primećujete. Bili ste ljubazni prema meni. Na kraju sam shvatio da, ako Vi možete da budete ljubazni i ukažete mi poštovanje, onda bih možda i sam mogao da budem ljubazan i pokažem sebi malo poštovanja. Tako sam se pokupio i pronašao posao i stan. Kupio sam novu odeću. Moj se život preokrenuo. A znate zašto ? Zbog Vas. Vaša dobrota i želja da me poštujete i budete dobri prema meni promenili su moj život. Samo sam hteo da Vam se zahvalim."
-----------------------------------------------------------------Površan i pravi prijatelj
Površan prijatelj počne razgovor s cijelim kupom vijesti o svome životu.
Pravi prijatelj pita: » Što je novoga kod tebe?«
Površan prijatelj misli, da su teškoće, o kojima govoriš, svježe.
Pravi prijatelj kaže: » O tome gunđaš već 14 godina. Pokreni se već jednom i učini nešto!«
Površan prijatelj te nikada nije vidio plakati.
Pravi prijatelj ima ramena promočena od tvojih suza.
Površan prijatelj ne zna tvoje roditelje po imenu.
Pravi prijatelj ima njihov telefonski broj u adresaru.
Površan prijatelj donese već skuhano jelo na tvoju zabavu.
Pravi prijatelj dođe ranije, da ti pomogne skuhati i ostane dugo, da ti pomogne pospremiti.
Površan prijatelj ne voli da ga nazoveš, kada je već legao u krevet.
Pravi prijatelj pita: » Što te je zadržalo, da nisi i ranije nazvao?«
Površan prijatelj bi s tobom razgovarao o tvojim problemima.
Pravi prijatelj bi ti volio pomoći da ih riješiš.
Površan prijatelj se kada te posjeti ponaša poput gosta.
Pravi prijatelj otvori tvoj frižider i sam se posluži.
Površan prijatelj misli, da je s prijateljstvom gotovo, kada se prvi put posvađate.
Pravi prijatelj zna, da nakon svađe pravo prijateljstvo tek počinje.
Površan prijatelj očekuje, da ćeš mu uvijek biti na raspolaganju.
Pravi prijatelj zna da će uvijek biti tu kada tebi zatreba!
----------------------------------Vrabac kod psihijatra
"Sljedeći, molim!" - reče psihijatar i začudi se kad ugleda jednog vrapca kako ulazi u ordinaciju. No, on brzo dodje sebi i pozdravi vrapca tako što mu se nakloni i uze u svoju veliku ljudsku ruku desno krilo pacijenta.
"Što vas dovodi k meni?" - upita doktor pokušavajući sakriti zaprepaštenje.
"Gospodine doktore", reče vrabac i sleti na stolicu za pacijente. "Vjerujem da mi još samo vi možete pomoći."
"Pa, vidjet ćemo," reče doktor, "recite, gospodine vrabac, zašto dolazite k meni?"
Vrabac obori glavu i pogleda jednim okom u profesora. "Zovem se Franjo. Moja majka je vrlo poštovala sv. Franju Asiškog, zato mi je dala to ime. Ona je bila vrabica sa sela i ja sam na selu odrastao, ali kasnije, nakon njezine smrti, preselio sam u grad, htio sam više vidjeti, više učiti...i sad sam vrlo nesretan."
"Znači gradski život vam ništa ne doprinosi?", upita profesor.
"Život u gradu je dobar, u osnovi i nije ništa drugo nego život na selu. Teškoće koje ne mogu svladati su i ovdje iste kao i tamo." Zatim vrabac duboko uzdahnu i nastavi dalje:" Moja majka je bila jako vesela. Voljela je svaki dan i cijeli svoj život. Brinula se za naše dobro, imali smo uvijek dovoljno za jelo, ali ona bi imala vremena i da cvrkuće s drugim vrabicama, da leti po svijetu i da nas uči nove pjesme. Ja sam mislio da je to normalan način života, jer ona nam je često pričala o nekom čovjeku koji je rekao: Nebeski Otac nam uvijek daje dovoljno za jesti i mi se ne trebamo brinuti. I ja se nisam nikada brinuo, letio sam tamo kuda sam htio, pjevao sam kako sam htio, zastao sam tamo gdje sam želio jer sam znao da Otac brine o meni. Medjutim što sam više upoznavao druge vrapce, to sam više shvaćao da sam ja drugačiji od ostalih. To me dosad nije smetalo jer su mi svi zavidjeli na mojoj radosti. Ja živim rado i želim svima reći kako je lijepo biti na ovom svijetu. U povjerenju, ja sam poznat kao skladatelj mnogih novih vrapčijih pjesama." A onda mali Franjo utonu, pun jada i nevolje u svoju stolicu i ispriča dalje:"Sad sam upoznao jednu vrabicu koja mi se jako sviđa. Za mene je važno što ona misli, a ona misli kao i mnogi drugi - Mora se misliti na budućnost, štedjeti i skupljati crve, graditi veliko gnijezdo (po mogućnosti s terasom) za cijelu budućnost. To me je učinilo jako nesigurnim. Ona je rekla da ne spoznajem pravo znakove vremena, da se moram prilagoditi drugima, cijeli svijet se brine za budućnost, a ja nisam sasvim normalan što ovako živim. Zato i jesam ovdje kod vas, gosp. doktore, i ja bih želio postati normalan, ali nikako ne mogu zaboraviti kako sam dosad sretno živio, bez ikakvog tereta i u potrazi za novim uvijek sam bio sretan, a sad to uopće nisam. Možete li mi pomoći gosp. doktore?"
Prođe duži moment šutnje.
"Ne", reče profesor najblaže što je moguće da ne bi malog Franju previše iznenadio. "Ne, ja vam ne mogu pomoći zato što vam zavidim."
"Zavidite?! Meni?!", upita Franjo.
"Da. Vidite, u mojoj praksi razgovaram svakodnevno s ljudima koji su izabrali drugi put, koji misle kao i vaša vrabica. Većina njih je već sagradila gnijezdo za svoju budućnost. I zbog samog truda i napora su zaboravili na smijeh i pjevanje. Zaboravili su gledati dalje od ruba svog gnijezda, zaboravili su da je svijet velik i pun lijepih stvari. Oni se trude da njihovo gnijezdo bude sve veće i raskošnije, a ljute se na svoju djecu koja u velikoj radoznalosti sjede na rubu gnijezda i pokušavaju odatle odletjeti. Moram vam iskreno reći da nije za nas ljude jednostavno imati povjerenja u jednog Oca. Previše smo mi djeca svog vremena i uz to previše volimo sigurnost i udobnost. Zato vam zavidim na toj snazi da živite u vanjskoj nesigurnosti, a u unutarnjoj radosti. Ja vam mogu dati samo jedan savjet - ostanite takvi kakvi jeste, vaša vrabica će moći od vas mnogo naučiti." Profesor pogleda Franju preko ruba svojih naočala, a Franjo spusti glavu i pokuša sakriti radost u svojim okruglim očima.
"Znači da sam sasvim normalan?!", morao je još jednom upitati i uz to se zacrveni.
"Zavidno normalni!", potvrdi profesor i uzdahnu dok je ispraćao vrapca Franju do vrata.
-------------------------------------------------------
Priča o zidu i bršljanu
Trebao je to biti pravi primjer simbioze.
Zar je moglo biti išta loše u beskrajnoj toleranciji prema jednom malo nametljivom biću? Zar moraju svi prijatelji biti istoga karaktera temperamenta?
Tako je razmišljao kameni zid kuće koji se, zbog velikih i ničim urešenih ploha, sam sebi činio hladan i beživotan. Htio je da ga nečije prijateljstvo izbliza prati toplinom i nježnošću.....
Vidjevši kako vjetar savija mali, tek izniknuli bršljan, poželio je svojom stabilnošću, biti oslonac njegovoj krhkosti te ostvariti topao zagrljaj, za kojim je osamljen čeznuo. Bršljan je bio lijep ukras, i dok su njegove grane još bile nježne, oboma im je bilo lijepo....
S vremenom je bršljan jačao, grane su mu odrvenjele i više nisu nježno prijanjale uza zid, nego su bezobzirno prodirale sve dublje. U svojoj dobrohotnosti, zid nije uviđao kolika mu opasnost prijeti. Bezazleno je u bršljanu još vidio ono nježno, lomljivo biće, bio je ponosan što mu je mogao pomoći.
Nije trebalo mnogo vremena da bršljan potpuno prekrije i zasjeni cijelu plohu zida. Ne mareći što mu nanosi bol, posesivno ga je htio do kraja obuzeti. Prodro je u njegovo vezivo, oslabio mu spone, ugrozio stabilnost. Tako se blizina pretvorila u smrtonosan zagrljaj.....
Tada je zid shvatio da ni tople sunčeve zrake, zbog bršljanova nametničkog stava, ne prodiru više do njegovih ploha. On se nadao obogaćujućem prijateljstvu, a bršljan ga je potpuno zasjenio. U bršljanovu zagrljaju više nije bio ni približno topao, kao što je nekoć bio dok ga je grijalo sunce, taj udaljeni, ali istinski prijatelj.
I srce je poput zida.
Ono traži svoje prijatelje.
Ne dopusti stoga da ga prijateljstvo veže nedopustivim zagrljajem posesivnosti, već iskrenom toplinom i uzajamnim darivanjem.....----------------------------------------------
Zato jer te volim
Kad si se jutros probudio promatrao sam te i nadao se da ćeš mi se obratiti, uputiti mi makar koju riječ, pitajući me za mišljenje ili zahvaljujući mi za nešto dobro što ti se jučer dogodilo, ali primjetio sam da si bio jako zauzet traženjem robe koju ćeš obući za posao. Nastavio sam čekati dok si još trčao po kući oblačeći se i spremajući, znao sam da bi imao vremena tek da se na trenutak zaustaviš i kažeš mi: “Zdravo!”; ali bio si prezauzet. Zato sam za tebe osvijetlio nebo, ispunio ga bojama i pjevom ptica da vidim hoćeš li me barem tako čuti, ali ni na to se nisi osvrtao.
Promatrao sam te dok si se spremao na posao i strpljivo sam čekao čitav dan. Pretpostavljam da si, zbog mnogih stvari koje si trebao napraviti, bio previše zauzet da mi išta kažeš.
Kad si se vratio kući, vidio sam umor na tvome licu i pomislio sam da te malo osvježim blagom kišom koja ce odagnati taj umor. To je bio moj dar, ali ti si se naljutio i uvrijedio moje ime.
Toliko sam želio da mi pričaš... Ima još toliko vremena, mislio sam. Poslije si uključio televizor. Ja sam te strpljivo čekao dok si gledao televiziju. Večerao si, i uronivši u svoj svijet, ti si ponovno zaboravio popričati sa mnom.
Primjetio sam da si umoran i razumio sam tvoju želju za tišinom. Zato sam spustio sunce i na njegovo mjesto postavio zvjezdani pokrivač. A u njegovom središtu sam upalio jednu svijeću: bio je to prekrasan prizor! Ali ti ništa od toga nisi primjetio.
Kad si išao spavati, poželio si laku noć svojoj obitelji i, kako si legao, gotovo isti trenutak si zaspao. Pratio sam tvoj san glazbom i blagim mislima, a moji anđeli su bdjeli nad tobom. Ali nije važno, jer vjerojatno ni ne primjećuješ da sam uvijek tu s tobom.
Imam više strpljenja nego što misliš i bilo bi mi drago da te makar naučim da ti imaš strpljenja s drugima.--------------------------------------------------------------------
Rijeka i pustinja
Na svom mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi pijeska. Rijeka je zastala od straha.
"To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo", očajavala je.
Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji.
Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti. "Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti", predloži vjetar.
Rijeka se još više uplaši. "Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom."
Vjetar joj odgovori: "Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru."
No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.
Mnogi ljudi su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život. Valja dopustiti da nas preobrazi sunce tj. Bog, da nas prenese vjetar Duha Svetoga. No to je rizik kojem su se rijetki spremni izložiti. Isus sam je rekao: «Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.»------------------------------------------------------------------
Jednom davno živio je vrlo siromašan, ali vrlo hrabar čovjek po imenu Ali. Radio je za Amara, bogatog starog trgovca. Jedne zimske večeri Amar je rekao:
“Na vrhu planine ovakvu noć niko ne može provesti bez pokrivača ili hrane. Ali, tebi je potreban novac, i ako ti to pođe za rukom, dobićeš veliku nagradu. U suprotnom, radićeš trideset dana bez ikakve naknade.”
Ali je odgovorio: “Sutra ću to pokušati ostvariti.”
No, kad je izašao iz prodavnice, opazio je da duva ledeni vjetar, pa se uplašio i odlučio da svog najboljeg prijatelja Avdija upita je li suludo prihvatati takvu opkladu. Avdi je nekoliko trenutaka razmišljao pa odgovorio:
“Pomoći ću ti. Kada sutra stigneš na vrh planine, pogledaj ispred sebe. Ja ću biti na vrhu susjedne planine, gdje ću cijelu noć provesti uz vatru koju ću zapaliti za tebe. Ti gledaj u nju i misli na naše prijateljstvo – to će te grijati. Uspjećeš, a nakon toga ću tražiti nešto zauzvrat.”
Ali je izdržao iskušenje, dobio novac i otišao k prijatelju:
“Rekao si mi da želiš naknadu.”
Avdi ga je uhvatio za ramena:
“Da, ali ne novac. Obećaj mi da ćeš, ako u mom životu ikada zapuše hladan vjetar, za mene zapaliti vatru prijateljstva.”-----------------------------------------------------------------------------Klesar i njegove želje
Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.
Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.
Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.
Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.
„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.
„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.
----------------------------------------------------------------
Maharadža je isplovio na more kadli se podiže velika oluja. Jedan od robova na lađi počeo je plakati i jadikovati od straha, budući da nikada prije nije bio na brodu. Njegov plač je bio tako glasan i uporan da su na lađi svi bili srditi, a maharadža je bio za to da bude bačen preko palube u more.
Ali njegov glavni savjetnik, koji je bio i mudar, reče: "Ne. Prepustite ga meni. Mislim da ga mogu izliječiti."
Zapovijedi mornarima da čovjeka bace u more. U trenutku kad se našao u moru, jadan rob počeo se od užasa derati i divlje lupati po vodi. Nakon nekoliko sekundi mudrac zapovijedi da ga izvuku na palubu.
Našavši se na palubi, rob je ležao u jednom kutu u potpunoj tišini. Kad je maharadža pitao svog savjetnika za razlog, ovaj odgovori: "Nikad ne shvaćamo koliko smo sretni sve dok se naše stanje ne pogorša."
_________________
Imamo dvije ruke...
Nogometna lopta u mojim rukama vrijedi 150 kuna. Ta ista lopta u rukama, ili nogama, nekog poznatog nogometaša vrijedi puno više.
Ovisi u čijim se rukama nalazi.
Skalpel u mojim rukama može raniti, može biti opasan, ali taj isti skalpel u rukama nekog dobrog kirurga može spasiti nečiji život. Ovisi u čijim se rukama nalazi.
Štap u moji rukama može držati na odstojanju neku za mene opasnu životinju. Štap u Mojsijevim rukama je podijelio more.
Ovisi u čijim se rukama nalazi.
Pet sendviča u mojim rukama, obilan su doručak, ali ti isti sendviči u Božijim rukama, mogu nahraniti sve gladne.
Ovisno u čijim se rukama nalaze.
Čavli u mojim rukama mogu pomoći da izradim pseću kućicu ali čavli u Isusovim rukama mogu spasiti cijeli svijet.
Ovisi u čijim se rukama nalaze.
Zato stavimo naše brige, naše strahove, naše misli, naše nade, naše sne, naše obitelji, naše odnose u Božije ruke.
Zato jer sve ovisi o rukama u kojima se nalazi.
_________________Na udaljenosti od nekoliko desetina metara, bila jednom dva bunara. Ponekad su se pogledavali, ponekad razgovarali. Bili su jako različiti.
Prvi je bunar bio savršen. Drugi je bunar bio napukao. Prvi je zadržavao vodu, drugi nije. Prvi je bio čist i tek mu se poneki insekt ili ptica tu i tamo približio. Ponosio se svojim savršenstvom. Drugi je bio obrastao bršljanom i travama. Oko njega su se sakupljali brojni insekti i ptice. Pili su iz njegovih pukotina. Nije bio savršen ali bio je jako, jako sretan.
Imamo potrebu vjerovati u savršenstvo a imamo i hrabrosti biti nesavršeni. Živimo u svijetu u kojemu se savršenost brka sa pojmovima: prvi, nadmoćni, u centru pažnje, biti netko i nešto. Onaj tko širi svoje ruke najčešće nema neku karijeru niti je posebno uspješan ali nailazi na mnogo ljudi koje može zagrliti.
--------------------------------------------------
Nepoželjna gošća
Jednog dana netko je pozvonio na ulaznim vratima.
"Smetam li?"
"Dolaziš li u posjet, a da ne smetaš?"
"Znam, nerado sam viđena", reče mi moja gošća, "ali što mi preostaje, nego pozvoniti, pokucati i reći: Vrijeme je. Jednog od vas, tebe ili tvoju ženu moram uzeti sa sobom. Ti odluči".
"Slušaj, prijateljice", rekoh, "ja previše volim svoju ženu, a ona se toliko raduje životu - ako se mora umrijeti, uzmi radije mene".
"Govoriš, bez da si ozbiljno razmislio", reče mi moja gošća, prijateljica Smrt. "Odluka i nije tako jednostavna. Tko umre, taj je u prednosti. Oslobodio se svih zemaljskih briga. Sve što te danas još muči, borba za život, svađa sa susjedom, novac koji si posudio, a nisi vratio, strah pred bolešću... sve će to nestati tvojom smrću".
"Tako ti to vidiš", rekoh, "tvoja je zadaća da čovjeka kojeg želiš odnijeti, tješiš. Što se mene tiče, ako će ja umrijeti prije moje žene, neću biti u prednosti, jer ja ju volim".
Smrt me pogledala i rekla "Baš zbog toga što ju voliš, razmisli još jedanput. U sretnom braku u kakvom ste živjeli 45 godina, gdje ste se brinuli jedno za drugo, gdje ste sve dijelili, bit će onaj koji ostaje, jače pogođen od onog koji odlazi. Ne vjeruješ mi? Razmisli kako će izgledati život tvoje žene. Njezino je srce slomljeno zbog tvog odlaska. Mora živjeti s time. Zajedničke brige past će samo na njezina ramena. Život će joj, ako ti ne stojiš uz nju biti težak. Nikog nema da ju tješi, da joj obriše suze, da joj olakša patnje. S kime podijeliti tugu? Sjećanje na tebe će ju mučiti. Bit će osamljena. Vaši će se prijatelji povući, jer tko je bio sprijateljen s vama obadvoma, u većini slučajeva ne zna što bi učinio samo s jednim. Tvoja će žena usamljena sjediti u fotelji, sat će kucati, uvije će gledati na sat, ali nitko ne ulazi, ni ti, a niti itko tko bi pitao za tebe kao prije. Ona će mirno sjediti, usnice će joj se stanjiti i sjećati će se što je propustila za tvog života; da ti nije ni jednom zahvalila što si je uzeo za ženu i da si joj bio dobar suprug. Neizgovorene riječi ljubavi leže joj na duši poput olovnog utega koji ju vuče prema dolje i ne da joj disati. Svaka joj je minuta poput vječnosti. Razgovarati će s predmetima oko sebe, jer nema nikog kome bi otvorila svoje srce. Kasnije će svakim danom ostati ležati sve duže u krevetu. Ta zašto da ustaje. Ta nitko ne čeka na nju... Želiš li je zaista prepustiti toj boli?"
"Ne!" viknuh. "Ne smije tako živjeti. Ja ju volim više nego samoga sebe. Neka radije ja živim tako jadno, a nju uzmi u miru. Ona spava gore. Uzmi ju nježno, da je ne probudiš. Nek otvori svoje oči tek pred Bogom, da ne bi pitala za mene, da li ću moći bez nje".
Smrt klimnu glavom, te krene stepenicama do sobe gdje je spavala moja žena.
"Ne!", viknuh opet. "Ostavi mi ju, ili uzmi mene! Ne bih mogao podnijeti da ne čujem više njezina glasa, njezinih koraka u kući. Ne mogu sjediti sam za stolom, ne mogu ležati u krevetu, bez da čujem njezino disanje. Kakve mi radosti ako ona ne sudjeluje u tome: fotelja na kojoj je najradije sjedila, njezin kaput na vješalici, svaka košulja koju uzimam iz ormara, a ona ju je oprala i ispeglala, svaka čarapa koju je zakrpala, čak i klupa u crkvi na kojoj smo zajedno klečali i molili se - kako da izdržim pogled na sve to? Razum bi mi se pomutio od pomisli što sam sve propustio; kolike nježne riječi su ostale neizgovorene. Zašto sam toliko puta čitao novine, ili buljio u televizor, umjesto da sam s njom čavrljao, divio se njezinoj ljepoti. Nikad joj zadnjih godina nisam rekao: Hvala ti što si tu. Hvala ti što si me htjela za muža. Nikad joj nisam zahvalio za ljubav, strpljivost, smiješak s kojim me je dočekivala. Sada znam da je riječ "moja žena", koju sam tek tako izgovarao, da je to najljepša riječ koju ljudski jezik poznaje. Dozvoli mi da, prije nego mi je uzmeš, pođem još jedanput k njoj, daj mi tri dana, tri sata, da učinim barem nešto od onog što sam desetljećima propustio..."
Smrt siđe niz stepenice i reče mi:"Upravo sam pogledala u svoj rokovnik i otkrila da sam se zabunila u kućnome broju. Vas dvoje ste zapisani nekoliko stranica dalje. I iskoristite vrijeme do tada, jer kad opet dođem, neću vam pokloniti tri dana, čak ni tri minute za popravak onoga što ste propustili u posljednjih 45 godina"
_________________
Nisu na prodaju
Mladi bračni par uđe u najbolju trgovinu u gradu. Muž i žena dugo su promatrali šarene igračke poredane na policama, povješane o stropu, u dražesnom neredu na klupama. Bilo je tu lutaka koje se smiju i koje plaču, elektroničkih igara, minijaturnih kuhinja koje spremaju pizze i torte.
Nisu se mogli odlučiti. Priđe im mlada i otmjena prodavačica.
"Vidite", objašnjavala je žena, "mi imamo malenu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan, a često i navečer."
"Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije", nastavio je čovjek.
"Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti", ponovno će žena, "I onda kad nas nema... Nešto što će je veseliti kad bude sama."
"Žao mi je ", nasmiješi se ljubazno prodavačica. "Mi ne prodajemo roditelje!"
Bruno Ferrero
_________________
Beraci tresanja
Farmeri iz oblasti Ber Rivera u Novoj Škotskoj, u kojoj uspijeva jedna od najboljih vrsta trešanja na svijetu, imaju jedan nesvakidašnji običaj. Za vrijeme berbe trešanja, za određenu cijenu farmer “daje u zakup” jedno drvo na sat. Čim zakupac plati, drvo je “njegovo” i on može slobodno da bere. Sve trešnje koje ubere za to određeno vrijeme pripadaju zakupcu, jer se zakup ne mjeri po količini već po vremenu. Kada vrijeme istekne, drvo se predaje sljedećem zakupcu. U okviru ovakvog sistema onaj ko obere najviše trešanja za najkraće vrijeme, dobija najviše novaca.Jedan berač izdvajao se od svih ostalih. On bi uvijek nabrao najviše sa stabla koje je uzeo “u zakup”.
“Kako to uspijevate?” - pitali su ga.
“To je prosto”, - nasmijao se - “ja jednostavno ne berem sa donjih grana.”Pošto se sa donjih grana najlakše bere, većina berača počinje od njihovog roda. Fokusirani na branje plodova sa ovih grana, zaboravljaju bogati rod koji se nalazi na višim granama!
Tako je i u životu. Ne isplati se težiti onome što se može lako dosegnuti. Ovakav stav zahtijeva mnogo rada i postavlja mnoge zahtjeve čovjeku koji gleda unaprijed i postavlja ciljeve koji su viši od ciljeva mnogih. Potrebno je mnogo hrabrosti i napora da se ideja pretvori u akciju ili stvarnu vrijednost. Onima koji su spremni da se uhvate u koštac sa težim zadacima neće biti lako, ali postići će rezultate.
_________________
Soba sa 1000 demona
Svakih 5 godina, članovi drevnog reda tibetanskih sveštenika skupljaju se na jednoj tajnoj lokaciji visoko u Himalajima radi svetog rituala. Za samo jedan dan, svakom svešteniku se nudi prilika za prosvjetljenjem. Sve što treba da urade je da prođu cijelim putem kroz sobu poznatu kao “Soba sa 1000 demona” i da izađu iz nje živi!
Problem je samo u tome što se unutar “Sobe sa 1000 demona” demoni pojavljuju u obliku tvojih najvećih strahova…zmija, paukova, dubokih provalija ili čega god drugog.
Postoje samo dva pravila: prvo, jednom kada uđete u sobu, niko ne može ući i spasiti vas; drugo, nemoguće je izaći iz sobe kroz vrata kroz koja ste ušli.
A za one hrabre duše koje usuđuju da se suoče sa svojim strahovima u potrazi za prosvjetljenjem, postoje samo dva savjeta:
1. Upamti, šta god da misliš da se nalazi oko tebe, to je samo projekcija tvog sopstvenog uma,
2. Bez obzira šta misliš da vidiš, čuješ, misliš ili osjećaš, nastavi da hodaš. Jer samo ako nastaviš da hodaš, doći ćeš do izlaza.
Uvijek idi u pravcu u kom raste tvoj strah.
_________________
Smisao zivota
Ne zaboravi da je svakome ponekad teško. Nevjerovatno je iznurujuće kad svakog dana radiš nešto u čemu ne uživaš ili za šta te je baš briga. Ali ako slijediš svoje snove, bar ćeš se izmoriti onim što najviše voliš. Dobro, možda će ti se činiti da to baš i nije veliki doprinos sveopštoj ravnoteži. Ipak, veruj mi da jeste.
Ako iscijediš ono najbolje iz svog života i uživaš u svakoj kapi sve obično oko tebe postaće neobično. Kad radiš ono što voliš, svakog se jutra izmigoljiš ispod ćebeta i drago ti je što je svanuo još jedan dan i ispuni te iskrena radost koja je strašno zarazna.
Baš kao kad prsneš u smijeh, pa onda još neko počne da se smije sa tobom, i još neko, dok na kraju svi ne počnete da se valjate od smijeha, i ne zaboli vas stomak, i ne ostanete bez daha, toliko da ne možete ni da ustanete.
Ali ipak je od svega najbolje to što kad radiš ono od čega ti se brkovi ukovrdžaju (naravno, pod pretpostavkom da imas brkove) time ohrabruješ i druge da slijede svoje snove, i tako ti, prijatelju, mijenjas svijet!
Znaš šta? Čak i da debelo omaneš i sve živo zabrljaš, svejedno ćeš uživati u toj nevjerovatno zabavnoj životnoj pustolovini, i uveče ćeš zaspati znajući da si dao sve od sebe i učinio nešto, a ujutru ćeš se radovati budućnosti koja je divna i uzbudljiva koliko god poželiš.
A znaš šta još? Ako samo oslušneš srce i mućneš glavom, nikad nećeš omanuti!
Bredli Trevor Griv
_________________
Stranac
Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama.
Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici. U mom dječijem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijama i komedijama.
Kad sam želio da saznam nešto o politici, istoriji ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost! Moju porodicu je odveo na prvi veliki fudbalski meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo.
Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo šta ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.
Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Profane priče, naprimjer, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca.
Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni. Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac podsticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.
Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.
Danas znam da su moja shvatanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je protivrječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ućutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.
Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice. Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.
Kako se zvao stranac?
Mi smo ga prosto zvali – TV.
U međuvremenu je dobio i suprugu. Zovemo je računar.
Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.
A njihovo drugo dijete – Facebook.
_________________
Budite strpljivi
Ovo je istinita priča koja se jednom desila u Americi.
Čovjek je izašao iz svoje kuće da se divi svom tek kupljenom autu. Na njegovo ogromno iznenađenje, njegov trogodišnji sin je razdragano udarao čekićem po sjajnoj farbi njegovog novog auta. Čovjek smjesta pritrča, odgurnu sina i poče od bijesa da ga tim istim čekićem udara po prstima sve dok se dječakovi prsti nisu pretvorili u mesnatu kašu. Kada se smirio i uvidio šta je napravio, hitno je odvezao dječaka u bolnicu. I iako su se doktori očajnički trudili da spasu dječakove smrskane kosti, morali su ipak na kraju da mu amputiraju prste na obje ruke.
Kada se dječak probudio nakon operacije i vidio svoje zavijene patrljke, nježno i nevino reče ocu: „Tatice, izvini zbog tvoga auta.“ A zatim ga upita: “Ali kada će moji prsti opet narasti?“
Otac je ustao, otišao kući i ubio se.
Sjetite se uvijek ove priče kada sljedeći put vidite vaše Dijete da prospe mlijeko po stolu ili kada čujete plač vaše Bebe. Razmislite dobro prije nego izgubite strpljenje sa nekim koga volite. Auta se mogu popraviti. Polomljene kosti i teška osjećanja često ne mogu.
Mi isuviše često ne prepoznajemo razliku između čovjeka i njegovih postupaka.
Ljudi griješe. Ljudima je dozvoljeno da griješe. Ali ono što mi uradimo dok nas drži bijes, to će nas vječno progoniti.
Stanite i razmislite. Razmislite prije nego što bilo šta uradite. Budite strpljivi u životu. Pokušajte barem da razumijete…i da volite…da mnogo volite.
_________________Diogen i Aleksandar Veliki
Aleksandar Veliki krenuo je u osvajanje, pa se prvo zaustavio kod svog mudrog prijatelja Diogena. Pozdravili su se s mnogo privrženosti, jer su bili stari prijatelji, a nisu se ni vidjeli već neko vrijeme. Diogen se udobno odmarao na svom omiljenom ležaju, dok je njegov uznemireni prijatelj hodao gore-dolje.
Diogen započe razgovor:”Gdje ideš ovog puta?”
Aleksandar odgovori: “Prvo idem osvojiti Malu Aziju.”
“A gdje poslije toga?”, upita Diogen svog ambicioznog prijatelja. Aleksandrovi podvizi uvijek su u njemu pobuđivali radoznalost.
“Onda ću ići u osvajanje Indije”, odgovori Aleksandar.
“A zatim šta?”, upita mudrac.
Aleksandar odgovori: “Osvojiću cijeli svijet.”
Zamišljeno se smiješeći, Diogen podignu pogled prema Aleksandru s izrazitim izazovom u očima i reče mu: “Jednom, kada osvojiš cijeli svijet, šta ćeš onda raditi?”
“Ah,” reče Aleksandar, “onda ću se moći odmarati i opuštati.”
Ovaj odgovor navede Diogena na histeričan smijeh. Pa zovnu svog stalnog pratioca, krhkog psa koji se je nedaleko odmarao: “Čuješ li šta je ovaj luđak upravo rekao?”
Diogen povjeri psu: “On će se odmarati nakon šta osvoji svijet. Pa mi se već odmaramo, a da nismo osvojili ništa!!!”
Potom se Diogen okrenu prema Aleksandru i reče: “Ako je odmor i opuštanje tvoj krajnji cilj, zašto se ne pridružiš meni i mom psu u ovoj udobnoj sobi? Dovoljno je mjesta za svu trojicu. Zašto bi sve to radio kad se već sada možeš odmarati s nama?!”
Zamisli da se možeš naći u mogućnosti da osvojiš cijeli svijet. I šta onda?! Šta da radiš sa cijelim svijetom? Osvojiš i posjeduješ sve što se može imati, i šta dalje? Koji je smisao posjedovanja?! Sasvim sigurno bi izgubio zadovoljstvo. I šta bi sa cijelim svijetom? Sa svijetom i ne baš puno, ali najvjerovatnije bi krenuo u potragu za unutrašnjim mirom. Zašto onda ne bi krenuo u potragu za mirom odmah, prije nego što kreneš u lov na bogatstvo, slavu i uspjeh? Zašto ne bi pojednostavio svoj život i postigao unutrašnji mir puno brže nego da trčiš za svim tim?
Diogenu je to očigledno bilo jasno, od samog početka.
-----------------------------------------------------------------